HODAJ ZA LIKU: Spinovi i plašenje „crvenim kmerima“ ne bude prošlo

Povod, barem službeno, nije opasni otpad koji se godinama uvozi i skladišti po Hrvatskoj. Povod je najavljeni prosvjed 5. rujna u Zagrebu.

A zapravo je riječ upravo o opasnom otpadu. O ekocidu koji se, čini se, neometano provodi na još uvijek neutvrđenom broju lokacija.

Vidim da se dijeli objava u kojoj se nabrajaju organizatori predstojećeg prosvjeda za Liku, a potom se „dila“ popis ljudi koji mu daju potporu. Kao da bi taj popis trebao biti ključni argument protiv odlaska na prosvjed.

Moram reći da se, kao tipični konzervativac, s takvom logikom ne slažem.

Dok god na tom prosvjedu postoji makar jedna osoba koja dolazi zato što se boji opasnog otpada, zato što strahuje za svoju obitelj, svoje zdravlje i svoj dom — taj je prosvjed potreban i legitiman.

Radio sam tamo. Proveo sam divne trenutke u Lici. Branio sam je i oslobađao. Poznajem mnoge ljude koji danas, siguran sam, ne vode miran život jer je njihova Lika zatrovana i jer se protiv toga bore.

I sad bih ja, iz vlastite sebičnosti, zato što se s nekim ljudima koji podupiru prosvjed ne slažem ili mi nisu simpatični, trebao odustati od potpore?

Ne.

Ne bu zišlo.

Jer pitanje nije tko će sve stajati na prosvjedu. Pitanje je postoji li problem.

A problem postoji.

Ako Bog da, pojavit ću se 5. rujna na prosvjedu zbog dobrih ljudi iz Like. Zbog Mace, Vanje, Josipa, Nikice i mnogih drugih koje osobno poznajem. Ali i zbog onih koje ne poznajem.

Zbog ljudi čiji je dom ugrožen.

Zbog naše Like.

Zbog naše Hrvatske.

To što će se na prosvjedu pojaviti i ljudi koji možda imaju svoje političke motive ne poništava činjenicu da problem postoji. Ne poništava pravo građana da se organiziraju. Ne poništava njihovo pravo da kažu da im je dosta. I, konačno, ne poništava njihovo ustavno pravo na mirni prosvjed.

Uostalom, ponekad treba samo zbrojiti dva i dva.

Ovolika histerija oko toga tko organizira prosvjed, tko ga podupire i tko će se na njemu pojaviti teško da je slučajna. Vrijedi se zapitati odakle dolaze spinovi kojima se pokušava otupiti oštrica prosvjeda i obeshrabriti ljude od dolaska.

Jer to je, čini mi se, prava tema: kako umanjiti doseg najavljenog prosvjeda i kako kod ljudi izazvati odbojnost prema samom skupu.

A argument?

„Crveni kmeri.“

Navodno su problem neki „jugovići“ koji su, eto, među dvjestotinjak ljudi podržali prosvjed.

Pa dobro.

Ako je najveći argument protiv prosvjeda činjenica da ga podržava netko s kim se politički ne slažemo, onda smo došli do prilično bijedne razine javne rasprave.

Što bi to uopće trebalo značiti? Da je opasni otpad manje opasan ako ga kritizira netko tko je politički „naš“? Ili postaje opasniji ako ga kritizira netko tko nije?

Opet se hrvatsku većinu pokušava uvjeriti da se treba pouzdati u „nacionalnu“, „domoljubnu“ i „državotvornu“ vlast.

U vlast koja je godinama dopuštala uvoz i skladištenje opasnog otpada, dok građani još uvijek ne znaju ni sve lokacije, ni količine, ni razmjere problema.

I kojoj, razumije se, nikakav prosvjed zbog takvog postupanja baš i ne odgovara.

Pa se onda izvlači stara politička fora: iza svega stoje „oni drugi“.

„Crveni kmeri“.

Kao da su organizatori došli iz Kambodže s nekoliko desetljeća zakašnjenja kako bi ovdje organizirali prosvjed, a zatim valjda i kulturnu revoluciju, progone i pokolje.

To nije ozbiljna politika.

To je dimna zavjesa.

Jer pitanje nije jesu li među ljudima koji podupiru prosvjed i lijevi, desni, bivši, sadašnji, ovi ili oni.

Pitanje je zašto je hrvatsko tlo zagađeno.

Zašto su ugrožene podzemne vode.

Zašto postoji sumnja u ugrozu zraka i zdravlja ljudi.

Zašto se problem godinama nije riješio.

I, možda najvažnije: tko će za to preuzeti političku odgovornost?

Jer prosvjed, koliko god nekome bio neugodan, može biti koristan. Može pogurati državu prema bržoj sanaciji najgorih žarišta onečišćenja hrvatskog tla, podzemnih voda i zraka. Može natjerati vlast da prestane odgađati, prebacivati odgovornost i objašnjavati zašto se nešto ne može.

Plašenje „crvenim kmerima“ u tom je smislu prilično jeftina dosjetka.

Ne rješava problem.

Samo pokušava promijeniti temu.

A tema nije tko je kome simpatičan.

Tema je otpad.

I odgovornost.

Ako netko misli da iza prosvjeda stoje „jugovići“, neka slobodno tako misli. Ali iz toga ne slijedi da iza ekocida stoje „hrvatine“.

Obje su teze promašene.

Iza prosvjeda, barem onoga zbog čega bih ja na njega došao, stoje ljudi koji su zabrinuti za svoj kraj i svoje zdravlje. Građani Republike Hrvatske kojima Ustav jamči pravo na prosvjed.

A ako među njima ima i onih čiji su motivi drukčiji, neka bude.

Ja svoj motiv znam.

Lika.

Ljudi koje poznajem.

Ljudi koje ne poznajem.

I jednostavna misao da se ne želim praviti da problem ne postoji samo zato što se s nekim tko o njemu govori politički ne slažem.

Otpad se i dalje uvozi i skladišti.

Ne znamo sve lokacije.

Ne znamo sve količine.

Ne znamo sve razmjere.

Ako je vlast doista toliko „kroatocentrična“, kako se voli predstavljati, neka pokaže malo političke hrabrosti. Neka privremeno zaustavi uvoz i skladištenje opasnog otpada dok se ne utvrde činjenice i ne zaštite ljudi.

Za to ne treba ideologija.

Treba odgovornost.

A hrvatska većina?

Ona, kao i previše puta dosad, šuti i guta knedle.

I možda bi konačno bilo vrijeme da ih ispljune.

Jer nije najveći problem to što će na prosvjedu biti „ovi“ ili „oni“.

Najveći je problem ako zbog toga ne dođemo mi ostali.

Ja neću dopustiti da mi tuđi politički predznak određuje hoću li stati uz ljude čiji je dom ugrožen.

Zato — vidimo se 5. rujna.

Zbog Like.

Zbog Hrvatske.

I zbog toga da se barem jednom ne raspravlja o tome tko viče, nego o tome što se događa iza naših leđa.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala hrvatskih branitelja već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora