Hrvatska između samohvale vlasti i nemoći oporbe. Tko će napokon početi govoriti ozbiljno?

Hrvatska više nije ista zemlja kao prije deset ili petnaest godina. Gospodarstvo raste, plaće su znatno više, nezaposlenost je niska, javni dug je pao, a zemlja je ušla u eurozonu i Schengen. Vlada Andreja Plenkovića ima puno toga što može staviti na svoju stranu. I treba joj to priznati. Bilo bi neozbiljno tvrditi da se u Hrvatskoj ništa nije promijenilo i da je sve loše.

Ali vlast koja gotovo deset godina upravlja zemljom više ne može svaki problem objašnjavati naslijeđenim stanjem, europskim okolnostima ili greškama drugih. U jednom trenutku mora preuzeti punu odgovornost za Hrvatsku kakva danas jest. A ta Hrvatska, bez obzira na gospodarski rast, ima ozbiljne probleme.

Stanovanje je za velik dio mladih postalo pitanje gotovo nerješive matematike. Cijene nekretnina otišle su toliko visoko da se za mnoge kupnja vlastitog stana pretvara u projekt koji zahtijeva pomoć roditelja, nasljedstvo ili desetljeća zaduženja. Troškovi života ostaju visoki, a demografska slika upozorava da ni najbolji gospodarski pokazatelji neće puno vrijediti ako Hrvatska nastavi gubiti stanovništvo i ako joj za nekoliko godina bude nedostajalo ljudi za rad.

Vlada priuštivo stanovanje s pravom navodi kao jedan od svojih prioriteta. Ali građani imaju pravo postaviti i neugodno pitanje: kako smo uopće došli do toga da je stan postao luksuz u zemlji koja već godinama bilježi gospodarski rast?

Vlada previše često govori sama o sebi

Najveći problem Plenkovićeve vlasti možda više nije nedostatak rezultata, nego način na koji o njima govori. Gotovo svaka kritika dočeka se podsjetnikom da Hrvatska nikada nije bila uspješnija, da oporba nema rješenja ili da kritičari ne razumiju širu sliku.

Naravno da oporba često nema dovoljno konkretne prijedloge. Ali to nije odgovor na pitanje zašto je nešto pošlo po zlu.

Ako se pojavi problem s otpadom, nije dovoljno reći da oporba politizira temu. Ako je problem inflacija, nije dovoljno ponavljati da plaće rastu brže od cijena. Ako postoji sumnja u pogodovanje ili loše upravljanje državnom imovinom, nije dovoljno pokazati prema političkim protivnicima.

Građani ne biraju Vladu da bi ona svakoga dana dokazivala da je bolja od oporbe. Biraju je da rješava probleme.

Zato vlasti treba postavljati više standarde, a ne niže. Vlada koja gotovo deset godina ima odgovornost za upravljanje državom više nema luksuz ponašati se kao komentator vlastitih uspjeha. Njezina je odgovornost puno jednostavnija i puno teža: objasniti što nije dobro, zašto nije dobro i što će učiniti da bude bolje.

A što zapravo nudi oporba?

Tu dolazimo do druge polovice hrvatskog političkog problema.

Hrvatska oporba prečesto djeluje kao da joj je glavni politički program dokazati da HDZ ne valja. To nije dovoljno. Građani ne bi smjeli glasati za oporbu samo zato što su nezadovoljni vlašću. Glasaju za nju kada povjeruju da bi ona vladala bolje.

Ako su stanovi preskupi, želimo čuti kako ćete ih učiniti dostupnijima. Ako su cijene previsoke, koje ćete mjere ukinuti, koje uvesti i koliko će one koštati? Ako je javna uprava neučinkovita, što ćete promijeniti? Ako tvrdite da je korupcija sustavna, kako ćete promijeniti sustav?

I ono najvažnije: odakle novac?

Rečenica „kada mi dođemo na vlast, napravit ćemo ovo” nema veliku vrijednost ako iza nje ne slijedi „to će koštati toliko, a novac ćemo pronaći ovdje”.

Jer oporba nije komentatorska pozicija. Ona bi trebala biti vlada u sjeni. A hrvatski građani još uvijek prerijetko čuju konkretan odgovor na pitanje što bi se dogodilo dan nakon promjene vlasti.

Umjesto toga, politička rasprava prečesto završi na tome tko je koga uvrijedio, tko je kome dobacio nešto u Saboru i tko je kome pripisao katastrofu. To nije ozbiljna politika. To je politički marketing.

Hrvatska je postala talac političkog marketinga

Vlada ima svoj narativ: Hrvatska nikada nije bila uspješnija. Oporba ima svoj: Hrvatska nikada nije bila gora. A istina je, kao i obično, negdje između.

Hrvatska jest napredovala. Ali nije riješila svoje temeljne probleme.

Prosječne plaće snažno su porasle, javne financije stabilnije su nego prije, a Hrvatska je danas duboko integrirana u Europsku uniju. To su stvarni rezultati i bilo bi neozbiljno ignorirati ih. Ali jednako je neozbiljno ponašati se kao da zbog toga više nema ozbiljnih problema.

Hrvatska može imati rast gospodarstva, a istodobno imati mlade ljude koji ne mogu kupiti stan. Može imati više plaće, a građane koji osjećaju da im nakon podmirenja osnovnih troškova ostaje premalo. Može imati nisku nezaposlenost, a istodobno uvoziti desetke tisuća stranih radnika jer nema dovoljno vlastitih ljudi. Može imati euro i Schengen, a i dalje imati institucije kojima građani ne vjeruju dovoljno.

Jedno ne poništava drugo.

I upravo tu treba biti ledeno iskren. Vlada ne mora biti loša zato što Hrvatska ima probleme. Ali nije dovoljno ni reći da je Vlada dobra zato što Hrvatska ima bolje gospodarske pokazatelje nego prije.

Ne treba nam jača svađa, nego jača konkurencija

Najbolja stvar koja bi se Hrvatskoj mogla dogoditi nije nužno promjena vlasti. Najbolja stvar bila bi ozbiljna politička konkurencija.

Vlada koja zna da će izgubiti izbore ako ne isporuči rezultate. Oporba koja zna da joj nije dovoljno samo čekati da vlast pogriješi. Vlast koja zna da građani nisu impresionirani svakom novom statistikom. Oporba koja zna da će je građani pitati koliko košta njezin program.

Jer demokracija ne funkcionira tako da jedni deset godina govore „mi smo najbolji”, a drugi deset godina „oni su najgori”. Funkcionira tako da jedni moraju stalno dokazivati da zaslužuju ostati na vlasti, a drugi da zaslužuju doći na vlast.

Hrvatskoj danas nedostaje upravo to drugo.

I zato možda najveći hrvatski politički problem nije ni HDZ, ni SDP, ni Možemo, ni Domovinski pokret, ni bilo koja druga stranka. Najveći je problem što se premalo političara ponaša kao da će zaista morati odgovarati za Hrvatsku danas i kakva će biti za deset godina.

A upravo tada ćemo vidjeti jesmo li stvarno napredovali. Ne po broju konferencija za novinare, broju međusobnih optužbi i ne po tome tko je pobijedio u posljednjoj TV svađi. Nego po tome koliko će mladih moći kupiti stan, koliko će ljudi moći dostojanstveno živjeti od svoje plaće i mirovine, koliko će institucije raditi bez političkog pritiska i hoće li Hrvatska imati dovoljno ljudi koji u njoj žele ostati.

To su pitanja na koja bi i Vlada i oporba morale imati puno ozbiljnije odgovore.

Jer Hrvatska više nije zemlja koja si može priuštiti političare čiji se najveći uspjeh mjeri time koliko su dobro odradili konferenciju za novinare ili koliko su puta nadglasali protivnika u Saboru. Hrvatska je premala da bi još deset godina trošila vrijeme na političko prepucavanje, a prevelika da bi joj budućnost ovisila o tome tko će bolje prodati vlastiti politički marketing.

Građanima ne treba vlast koja će im svakoga dana govoriti da je sve bolje. Ne treba im ni oporba koja će im svakoga dana govoriti da je sve gore.

Treba im netko tko će im iskreno reći što je dobro, što nije, koliko će popravak koštati i tko će ga provesti. To bi, zapravo, bio početak ozbiljne politike.

Ovaj tekst je autorska kolumna. Stavovi izneseni u kolumni osobni su stavovi autora i ne moraju odražavati stavove Uredništva Portala hrvatskih branitelja. Kolumna je objavljena u svrhu razmišljanja, poticanja javne i argumentirane rasprave.