„JADRAN“ JE OSTAO, A CRNA GORA JE NESTALA

Zašto bi povratak školskog broda Hrvatskoj bio povratak Crne Gore sebi

Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik

Podržavam vraćanje školskog broda „Jadran“ Republici Hrvatskoj. Ne iz neprijateljstva prema Crnoj Gori, ne iz nepoštovanja prema Tivtu i Boki, nego zato što vjerujem da patriotizam bez pravičnosti postaje demagoško čuvanje posjeda. Crna Gora neće dokazati svoju državnost time što će pod svaku cijenu zadržavati brod nastao u državi u kojoj ona nije postojala kao samostalni subjekt i koji je kod nje ostao u vrijeme raspada Jugoslavije i rata protiv Hrvatske.

Za mene „Jadran“ nije autentičan simbol crnogorske pomorske državnosti. Kada je građen, samostalne Crne Gore nije bilo. Kada je ostao u Tivtu, crnogorsko vodstvo politički je podržavalo pohod JNA na dubrovačko područje. Brod nije napadao Hrvatsku. Nije granatirao Dubrovnik, nije prevozio postrojbe prema Konavlima i njegova posada nije bila dio ratnih operacija. Bio je rastavljen u tivatskom Arsenalu. Ali njegovo zadržavanje nakon remonta ne može se odvojiti od povijesnog trenutka u kojem se dogodilo.

Dok je „Jadran“ bio na radovima, gorjeli su Konavli, granatiran je Dubrovnik, pljačkana je hrvatska imovina, odvođena stoka, demontirana oprema i razarano povjerenje između Crne Gore i Hrvatske. Kada je rat završio, brod nije vraćen u operativnu bazu iz koje je upućen na remont. Ostao je pod kontrolom Savezne Republike Jugoslavije, a neovisna Crna Gora ga je 2006. prihvatila kao dio svoje vojne imovine.

Tako je posljedica raspada i rata pretvorena u državni posjed, a neriješeno pitanje u nacionalni simbol.

Ne tvrdim da jedan jedrenjak može nadoknaditi ratnu štetu. Ne prihvaćam ni kolektivnu krivnju crnogorskog naroda. Tvrdim nešto drugo. Država koja želi biti moralno zrela mora razlikovati ono što kontrolira od onoga što joj povijesno i etički pripada. Crna Gora više će dokazati povratkom spornog broda nego njegovim zadržavanjem pod svaku cijenu.

Crna Gora koja nije postojala

Da bismo govorili o „Jadranu“, moramo se vratiti u 1918. godinu i točno navesti što se dogodilo s crnogorskom državom. Kraljevina Crna Gora ušla je u Prvi svjetski rat kao međunarodno priznata država, saveznica sila Antante. Nakon rata nije obnovila svoj puni državni život. Takozvana Velika (nezakonita) narodna skupština srpskog naroda u Crnoj Gori, poznata kao Podgorička skupština, zasjedala je od 24. do 29. studenoga 1918. godine. Dana 26. studenoga usvojila je četiri odluke.

Da se kralj Nikola I. Petrović Njegoš i njegova dinastija zbace s crnogorskog prijestolja.

Da se Crna Gora ujedini sa Srbijom u jednu državu pod dinastijom Karađorđevića, a zatim tako ujedinjene stupe u zajedničku državu Srba, Hrvata i Slovenaca.

Da se izabere Izvršni narodni odbor od pet članova koji će rukovoditi poslovima dok se ujedinjenje Srbije i Crne Gore ne privede kraju.

Da se o tim odlukama obavijeste bivši kralj Nikola, Vlada Kraljevine Srbije, savezničke sile i neutralne države.

Odlukama Podgoričke skupštine ukinuta je dinastija Petrović Njegoš, Crna Gora ostala je bez vlastitog međunarodnog subjektiviteta, a njezin teritorij uključen je u novu državu pod dinastijom Karađorđevića. Skupština Crne Gore 2018. godine te je odluke proglasila ništavnima, utvrdivši da Podgorička skupština nije bila legalna institucija Crne Gore, da nije legitimno konstituirana na temelju slobodno izražene volje građana i da je poslužila kao instrument državnog prevrata.

Kada je „Jadran“ naručen 1930., porinut 1931. i uveden u službu 1933. godine, Crna Gora nije postojala kao samostalna država. Njezin teritorij bio je dio Kraljevine Jugoslavije, a od 1929. nalazio se u Zetskoj banovini. Zetska banovina nije predstavljala obnovu crnogorske državnosti. Bila je administrativna oblast Kraljevine Jugoslavije, šira od prostora današnje Crne Gore, bez crnogorskog međunarodnog subjektiviteta.

Zato moramo izgovoriti činjenicu koju nikakva ceremonija, remont ili kasnije ulaganje ne mogu promijeniti. „Jadran“ nije nastao odlukom crnogorske države, nije projektiran za crnogorsku mornaricu, nije plaćen iz proračuna Crne Gore i nije porinut pod crnogorskom zastavom. Crna Gora iz vremena njegove gradnje ne može izvoditi izvorno nacionalno pravo na taj brod.

Ni Hrvatska 1933. nije bila neovisna država. Zato hrvatski zahtjev ne treba temeljiti na naknadnom proglašavanju „Jadrana“ hrvatskim državnim brodom iz vremena kada takva država nije postojala. Hrvatski argument mnogo je snažniji. On počiva na povijesnom kontinuitetu hrvatskih pomorskih ustanova, gradova, stručnjaka, zapovjednika, nastavnika i pitomaca koji su desetljećima oblikovali život ovoga jedrenjaka.

Hrvatska veza nije nastala jučer

Inicijativu za nabavu školskog jedrenjaka pokrenula je „Jadranska straža“, organizacija osnovana u Splitu, u kojem se nalazilo i njezino sjedište. Brod je projektirao inženjer Josip Škarica iz Rijeke. Svečana predaja održana je u Splitu 6. rujna 1933. godine.

Financiranje nije bilo isključivo hrvatsko. Novac je prikupljan u različitim krajevima Kraljevine Jugoslavije, dok je najveći dio sredstava osigurala tadašnja država. Tu činjenicu treba priznati. Međutim, podrijetlo novca nije jedino mjerilo povijesne pripadnosti jednoga školskog broda. Brod ne čine samo čelični trup, jarboli i račun iz brodogradilišta. Njegov identitet stvaraju luke iz kojih plovi, škole kojima služi, nastavnici koji na njemu prenose znanje i generacije pomoraca koje na njegovoj palubi stasaju.

„Jadran“ je desetljećima bio vezan uz pomorske vojne škole i ustanove u Gružu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Divuljama i Splitu. Na njegovoj palubi nisu se školovali samo Hrvati, nego pitomci iz različitih dijelova Jugoslavije. Ipak, njegovu obrazovnu i operativnu biografiju u najvećoj mjeri oblikovale su institucije na današnjoj hrvatskoj obali. Neposredno prije odlaska na posljednji jugoslavenski remont brod je bio baziran u Lori kod Splita.

Hrvatska veza s „Jadranom“ nije politička konstrukcija nastala nakon 1991. godine. Ona je stvarana desetljećima u Splitu, Gružu, Dubrovniku, Šibeniku, Puli, Divuljama i Lori. Stvarali su je hrvatski pomorci, časnici, inženjeri, nastavnici i pitomci. Hrvatska u ovom sporu ne traži da joj Crna Gora pokloni tuđu povijest. Traži da joj bude vraćen brod čiji je život duboko povezan s njezinom obalom i koji je iz Splita upućen na remont s kojega se nikada nije vratio.

Tivat, istodobno, ima veliko i časno mjesto u povijesti broda. „Jadran“ je 16. srpnja 1933. godine, po dolasku iz Njemačke, prvo uplovio u Tivat. Tivatski Arsenal bio je njegova najvažnija remontna baza. Nakon Drugog svjetskog rata, kada je brod vraćen iz Venecije u teškom stanju, tivatski i splitski brodograditelji sudjelovali su u njegovoj obnovi. Kasniji veliki remonti obavljani su u Tivtu.

Tivatski inženjeri, brodograditelji, električari, stolari, majstori i mornari više su puta produžili život „Jadranu“. Njihov doprinos mora ostati trajno zabilježen i poštovan. Ali zasluga za obnovu i održavanje ne poništava hrvatski pomorski kontinuitet. Tivat zaslužuje zahvalnost. Hrvatska zaslužuje povratak broda.

Simbol država koje su nestale u krvi

„Jadran“ je služio dvjema Jugoslavijama, a obje su nestale u ratovima.

Kraljevina Jugoslavija slomljena je 1941. godine pod udarom okupacije. Njezin kraj pratili su unutarnji rat, masovni zločini, progoni i bratoubilačko krvoproliće. Socijalistička Jugoslavija raspala se pola stoljeća kasnije u ratovima, opsadama, etničkom nasilju, razaranju gradova i protjerivanju stanovništva.

To ne znači da je sva baština tih država bez vrijednosti. Antifašizam, zajednički kulturni prostor, pomorsko znanje i rad generacija zaslužuju poštovanje. Ali vojni brod dviju nestalih Jugoslavija ne može se jednostavnim nasljeđivanjem pretvoriti u izvorni simbol neovisne Crne Gore. Posebno ne kada je njegov ostanak u Tivtu neposredno povezan s raspadom druge Jugoslavije i ratom u kojem je tadašnje crnogorsko vodstvo politički podržalo pohod JNA prema Hrvatskoj.

Crnoj Gori nisu potrebni simboli čija se pripadnost izvodi iz mjesta na kojem ih je zatekao rat. Potrebni su joj simboli koje je sama stvorila pod svojom zastavom, za svoje škole, mornaricu i buduće generacije.

Iz Lore na remont, iz remonta u spor

„Jadran“ je 15. listopada 1990. godine iz Lore upućen u tivatski Arsenal „Sava Kovačević“ na veliki remont i rekonstrukciju. U tom trenutku Hrvatska i Crna Gora bile su republike iste države. Brod nije otet prilikom dolaska u Tivat. Remont je bio stvaran, planiran i opsežan. Kada su počeli otvoreni sukobi, jedrenjak je već bio rastavljen.

To treba naglasiti jer se moralni stav ne smije temeljiti na netočnoj tvrdnji. „Jadran“ nije ratni plijen u klasičnom smislu i nije sudjelovao u napadu na Hrvatsku.

Ali ostaje druga, jednako važna činjenica. Nakon završetka radova brod nije vraćen u operativnu bazu iz koje je poslan. Ponovno je bio u uporabi 1993. godine, dok je formalni zapisnik o završetku remonta potpisan krajem 1994. Do tada je država koja ga je poslala u Tivat već bila razorena ratom. Brod je ostao pod kontrolom nove Savezne Republike Jugoslavije.

Da nije bilo raspada države i rata, redoviti tijek službe upućuje na zaključak da bi se nakon remonta vratio u Loru. To nije odluka međunarodnog suda. To je logičan zaključak izveden iz njegove tadašnje baze, namjene i planiranog karaktera radova.

Kada je 2006. obnovila neovisnost, Crna Gora prihvatila je „Jadran“ kao brod svoje mornarice. Od tada je ulagala u njegovo održavanje i koristila ga za školovanje učenika, studenata i pripadnika Vojske Crne Gore. Ta ulaganja treba priznati i precizno obračunati. Ipak, dva desetljeća crnogorskog održavanja ne mogu poništiti šest desetljeća njegove veze s hrvatskom obalom niti riješiti okolnosti pod kojima je ostao u Tivtu.

Dugotrajni posjed ne rješava način na koji je posjed nastao.

Hrvatska je branila svoj dom

„Jadran“ ne povezujem s Dubrovnikom da bih od broda napravio ratnu odštetu. Povezujem ih zato što se njegov ostanak u Tivtu dogodio u vremenu kada je crnogorska državna politika doživjela moralni slom.

Poštovati Hrvatsku znači priznati jednostavnu istinu. Hrvatska na dubrovačkom području nije napadala Crnu Goru. Branila je svoj teritorij, stanovništvo, Konavle, Dubrovnik i kulturnu baštinu svjetskog značaja od postrojbi JNA koje su prema njoj krenule i s crnogorskog teritorija.

S teritorija Crne Gore prema Konavlima i Dubrovniku upućene su postrojbe JNA popunjene i pričuvnicima mobiliziranima u Crnoj Gori. Komisija stručnjaka Ujedinjenih naroda dokumentirala je da je bataljun JNA raspoređen na položajima iznad Dubrovnika imao približno 800 do 1.000 pripadnika. Oko polovice činili su pričuvnici iz Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Ta postrojba opsežno je sudjelovala u bombardiranju Dubrovnika 6. prosinca 1991. godine.

Tijekom napredovanja i okupacije dubrovačkog područja ostajali su spaljeni domovi, razorena sela, opljačkana hrvatska imovina, odvedena stoka, demontirana oprema i uništeno gospodarstvo. Pljačka nije ratna anegdota. Paljenje hrvatske kuće nije incident. Odnošenje imovine s Ćilipa, iz Konavala i dubrovačkih naselja nije neodgovornost nekoliko vojnika bez značenja za državu iz koje su došli.

Haški tribunal nije osudio Crnu Goru kao državu ni crnogorski narod. Utvrdio je individualnu kaznenu odgovornost ljudi iz zapovjednog lanca JNA. Pravomoćnim presudama Pavlu Strugaru i Miodragu Jokiću potvrđene su činjenice o protupravnom granatiranju Dubrovnika, napadima na civile i civilne objekte, razaranju koje nije bilo opravdano vojnom nuždom i oštećenju kulturne baštine Staroga grada.

Te presude ne dopuštaju da napad na Dubrovnik predstavljamo kao nesporazum, propagandnu konstrukciju ili opravdanu vojnu operaciju. Hrvatski građani branili su svoje domove, svoj grad i pravo da odlučuju o budućnosti svoje zemlje.

Ne pripisujem kolektivnu krivnju crnogorskom narodu. U Crnoj Gori bilo je ljudi koji su odbili mobilizaciju, protivili se ratu, prosvjedovali i sačuvali ljudsko dostojanstvo u opasnom vremenu. Upravo zbog njih današnja Crna Gora mora govoriti otvoreno. Odgovorni su tadašnje političko vodstvo, zapovjedne strukture JNA, postrojbe i pojedinci koji su sudjelovali u napadima, paljenju, pljački i prikrivanju počinjenih djela.

Milo Đukanović se 2000. godine u Cavtatu ispričao građanima Hrvatske, posebno Dubrovnika i Konavala, zbog stradanja i materijalnih gubitaka koje su nanijeli pripadnici JNA iz Crne Gore. Godine 2005. dogovorena je novčana restitucija za stoku odvedenu iz Konavala. Godine 2023. crnogorska Vlada priopćila je da je pronađena aerodromska oprema za koju postoji sumnja da je odnesena s Ćilipa.

Isprika ima snagu tek kada je prati postupak. Povratak „Jadrana“ ne bi izmirio ratni dug, ali bi pokazao da Crna Gora razumije hrvatsko stradanje i okolnosti u kojima je brod ostao na njezinu teritoriju.

Pravo nije presuđeno, moralna odluka je moguća

Ne tvrdim da je međunarodni sud presudio da „Jadran“ pripada Hrvatskoj. Takva presuda ne postoji.

Aneks A Sporazuma o sukcesiji SFRJ predviđa teritorijalno načelo za pokretnu državnu imovinu, ali vojnu pokretnu imovinu izdvaja i zahtijeva posebne dogovore zainteresiranih država nasljednica. Za imovinu JNA korištenu u civilne svrhe predviđa se uvažavanje teritorijalnog načela. Budući da je „Jadran“ vojni brod sa školskom namjenom, Hrvatska i Crna Gora imaju različita pravna tumačenja.

Crna Gora poziva se na mjesto na kojem je brod bio u vrijeme raspada države, podjelu imovine sa Srbijom, ulaganja u održavanje i današnju obrazovnu ulogu broda. Hrvatska se poziva na njegovu operativnu bazu u Lori, desetljetnu vezu s hrvatskim pomorskim ustanovama, poseban režim vojne imovine i činjenicu da brod nakon remonta nije vraćen.

Pravni spor nije riješen. Ali neriješeno pravo ne znači da su sve moralne okolnosti podjednake. Crna Gora ne mora čekati sudski poraz da bi postupila časno. Može s Hrvatskom zaključiti sporazum kojim će priznati povijesnu težinu hrvatskog zahtjeva i dobrovoljno vratiti brod. To ne bi bilo izvršenje nepostojeće presude. Bilo bi djelo političke zrelosti.

Vratiti Hrvatskoj brod, priznati čast Tivtu

Hrvatska ne traži da se Boka odrekne svoje veze s „Jadranom“. Traži povratak broda koji je s hrvatske obale upućen na remont i koji se zbog raspada države i rata nikada nije vratio.

Zalažem se da Crna Gora i Hrvatska zaključe međudržavni sporazum o povratku „Jadrana“. Sporazum treba priznati dokumentirana ulaganja Crne Gore, presudnu ulogu tivatskog Arsenala i doprinos bokeljskih majstora koji su brod obnavljali i održavali. Hrvatska bi trebala omogućiti buduće zajedničke školske plovidbe i mjesta za učenike, studente i kadete iz Crne Gore.

Primopredaja bi se mogla održati u Tivtu, gradu koji je brod čuvao, a doček u Splitu, gradu iz kojeg je potekla inicijativa i iz čije je Lore brod krenuo na posljednji jugoslavenski remont. To ne bi bila ceremonija pobjednika i poraženih. Bila bi potvrda da Hrvatska i Crna Gora mogu riješiti teško pitanje bez poniženja, ucjene i neprijateljstva.

Tivat zaslužuje priznanje za ono što je učinio da „Jadran“ opstane. Hrvatska zaslužuje da joj brod bude vraćen. Jedno ne poništava drugo.

Crna Gora mora izgraditi svoj jedrenjak

Crna Gora ne treba ostati bez školskog jedrenjaka. Treba izgraditi ili nabaviti suvremeni brod za potrebe Pomorskog fakulteta u Kotoru, pomorskih škola u Kotoru i Baru, Mornarice Vojske Crne Gore i mladih koji tek ulaze u pomorski poziv.

Taj brod treba nastati odlukom neovisne Crne Gore, iz transparentno osiguranih sredstava, prema suvremenim sigurnosnim i ekološkim standardima. U njegovu projektiranju i programu obuke trebaju sudjelovati bokeljski pomorci, profesori, inženjeri, studenti i majstori. Ime treba dobiti na javnom natječaju.

Takav jedrenjak bio bi prvi autentični školski brod neovisne Crne Gore. Njegov nastanak ne bi nosio teret ratnog raspleta iz 1991. godine. Njegova državna pripadnost ne bi bila predmet suprotstavljenih tumačenja. Bio bi crnogorski zato što smo ga osmislili, financirali, izgradili i namijenili svojoj djeci.

Tako se gradi državna tradicija. Ne zadržavanjem simbola koji je rat ostavio na našem vezu, nego stvaranjem vrijednosti koje ćemo predati generacijama nakon nas.

Povratak Hrvatskoj, povratak sebi

Vratiti „Jadran“ Hrvatskoj znači priznati vrijednost hrvatske pomorske tradicije, pravo hrvatskog naroda na vlastitu prošlost i moralnu težinu okolnosti u kojima je brod ostao u Tivtu. Izgraditi novi crnogorski jedrenjak znači pokazati da Crna Gora više ne mora tražiti svoje simbole među ostacima država koje su nestale u krvi.

Hrvatskoj ne bismo dali poklon. Vratili bismo brod čija je višedesetljetna obrazovna i pomorska biografija duboko povezana s njezinim gradovima, obalom, školama i ljudima.

Crna Gora neće postati manja ako vrati „Jadran“. Postat će ozbiljnija ako pokaže da joj je pravičnost važnija od koristi. Tivat neće izgubiti svoje zasluge. Hrvatska će dobiti brod čiji povratak traži desetljećima. Crna Gora će dobiti priliku da vlastitu pomorsku budućnost više ne zasniva na neriješenom nasljeđu raspada Jugoslavije.

„Jadran“ je nastao kada Crne Gore nije bilo kao države. Ostao je u Tivtu kada je Crna Gora bila dio politike koja je krenula protiv Hrvatske. Danas, kada ponovno ima svoju zastavu i pravo da sama odlučuje, Crna Gora može pokazati da je spremna poštovati hrvatsku povijest onoliko koliko traži da drugi poštuju crnogorsku.

„Jadran“ je ostao, a Crna Gora je nestala. Vrijeme je da brod vratimo Hrvatskoj, a Crnu Goru vratimo sebi.