Kako je država „običnog vojnika“ pretvorila u valutu za kupnju socijalnog mira

Povijest se na ovim prostorima rijetko ponavlja kao učiteljica života, ali se zato redovito ponavlja kao proračunski trošak. Kada se u javnom prostoru otvori pitanje veteranskih prava, redovito svjedočimo dvjema krajnostima, patetičnom dizanju u nebesa i jednako agresivnom pljuvanju. No, maknemo li s političke pozornice generale, narodne heroje, zapovjednike, (svaka čast iznimkama), i ratne profitere koji su se naplatili u milijunima, ostaje pitanje: kako su kroz povijest prošli oni stvarni, „obični vojnici“? Oni koje metak nije okrznuo, koji nisu dobili ordene, ali su proveli godine na prvim crtama,  nekad u partizanskoj uniformi, a danas sa statusom hrvatskog branitelja.

Usporedba privilegija običnog partizana u komunizmu i običnog branitelja u kapitalizmu razotkriva licemjerje obaju sustava koji su vojnike koristili za jedno te isto tj. za kupnju socijalnog mira i stvaranje glasačke mašinerije.

U tom čudnom postavljenom sustavu vrijednosti, najgora moguća sudbina nakon rata zadesila je upravo one koji su iz njega izišli prividno čitavi. Najgore su prošli oni koje metak nije okrznuo i koji nemaju PTSP.  Birokracija kao da kažnjava zdravlje i zdrav razum. Ako si preživio pakao rova, vratio se kući, uzeo alat u ruke i pokušao nastaviti normalan život bez kukanja i traženja dijagnoza, država te je ubilježila pod stavku „sve je u redu“ i zaboravila da postojiš.

Sustav je postavljen tako da stimulira i nagrađuje papire, šifre i medicinske nalaze, dok se stvarni ratni staž i godine provedene na prvoj crti tretiraju kao usputna crta. Tko nije uspio ili želio kapitalizirati svoju psihičku traumu kroz mirovinske postotke, ostao je na dnu hranidbenog lanca.

Čudnovati nestanak traume kod istinskih heroina

U cijeloj toj inflaciji psihijatrijskih dijagnoza i borbe za invalidske mirovine, zapanjuje jedna duboka, gotovo čudnovata povijesna i ljudska činjenica, a ta je da  gotovo nijedna majka koja je u ratu izgubila ono najvrijednije, svoje sinove i najužu obitelj, nema službeno dijagnosticiran PTSP.

Kako je moguće da sustav koji tako šakom i kapom dijeli statuse i dijagnoze, nije upisao PTSP onima koji su pretrpjeli nadljudsku bol? Službenu dijagnozu posttraumatskog stresnog poremećaja tako nije imala ni Kata Šoljić, majka koja je izgubila četiri sina u obrani Vukovara. Nije ga imala ni Eva Šegarić iz Škabrnje, kojoj su u jednom danu ubijeni suprug i tri sina, a u ratu je ukupno izgubila deset članova obitelji. Te žene, istinske heroine koje su utjelovile svu patnju Domovinskog rata, ostale su izvan birokratskih tablica za psihijatrijske invalidnine. Njihova bol nije bila valuta za proračunsko cjenkanje; one su svoj križ nosile u tišini, dok je država istovremeno stvarala industriju papirnatih trauma za one koji su crtu bojišnice gledali uglavnom na televiziji.

Ova anomalija s dijagnozama postaje još jasnija kada se pogleda kako je bivši sustav rješavao egzistenciju bez potrebe za masovnim psihijatrijskim vještačenjima. Socijalistička Jugoslavija imala je jasan, agresivan model zbrinjavanja svojih boraca kroz ekonomski kapital. Običan partizan, radnik u tvornici, imao je zakonski i institucionalni prioritet pri dodjeli društvenih stanova. Milijuni četvornih metara betona podijeljeni su ljudima samo zato što su u pravom trenutku bili na „pravoj strani povijesti“. To je bila stvarna, opipljiva privilegija koja je rješavala egzistenciju generacija, bez obzira na to jesu li bili ranjeni ili ne.

Hrvatska je, s druge strane, prema svom „običnom branitelju“ primijenila surovu kapitalističku logiku zamotanu u domoljubni celofan. Ako te metak nije okrznuo, ako nemaš minimalno 20 posto invaliditeta – za Ministarstvo branitelja ti stambeno ne postojiš. Dok su obitelji poginulih i invalidi s pravom zbrinuti, običan branitelj bez invaliditeta i dijagnoze prepušten je milosti i nemilosti tržišta nekretnina i doživotnih bankarskih kredita, baš kao i civil koji rata vidio nije. Država mu je umjesto ključa u ruke ponudila – maglu.

Mirovinska burza: Kupnja mira mjesec po mjesec

Ono što je bivši sustav rješavao kroz radni staž u dvostrukom trajanju za sve borce, naša Hrvatska pretvorila je u kompliciranu matematičku trgovinu. Privilegija današnjeg običnog branitelja je pravo da ode u mirovinu malo ranije, točnije, dobna granica mu se skida za po jedan mjesec za svaki mjesec proveden u borbenom sektoru.

Na taj način, država je stvorila vojsku prijevremenih umirovljenika s minimalnim braniteljskim mirovinama. Umjesto da te ljude integrira u društvo i omogući im dostojanstven rad, sustav ih je u naponu snage pasivizirao, posjeo pred kafiće i pretvorio u socijalne slučajeve koji ovise o državnoj milostinji. To nije privilegija, to je eutanazija radnog potencijala jedne generacije koja je kažnjena zato što je iz rata izašla zdrava.

Možda najiritantnija točka prijepora u hrvatskom društvu jest famozna „prednost pri zapošljavanju na javnim natječajima“. U teoriji, ako branitelj bez invaliditeta ima isti broj bodova kao civil, on dobiva posao. U praksi, ovo je pravo postalo poligon za javni linč i frustraciju. Dok su u komunizmu borci direktno i dekretom postavljani na funkcije unutar državnih poduzeća (što je imalo katastrofalne ekonomske posljedice, ali je za njih bilo itekako stvarno), u današnjoj Hrvatskoj braniteljski status na natječajima služi uglavnom kao smokvin list. Ako nemaš stranačku iskaznicu ili rođačku vezu, braniteljski bodovi na natječaju u nekoj općini ili državnoj firmi vrijede manje od papira na kojem su isprintani.

Jedina stvarna privilegija koja se prelila na obitelj jesu prednosti pri smještaju djece u studentske domove i stipendije, no i tu je država morala uvesti imovinske cenzuse kako bi spriječila potpuni kolaps sustava.

Tko je prošao bolje?

Kada se podvuče crta, razlika je jasna. Komunistički je sustav običnom vojniku davao ekonomski kapital (stanove i siguran posao), ali mu je zauzvrat uzeo političku slobodu i nametnuo ideološko jednoumlje. Današnji hrvatski sustav običnom branitelju daje ideološki kapital (tapšanje po ramenu, obljetnice, zastave i generalske govore pune patosa), dok mu ekonomski nudi tek mrvice s proračunskog stola, jeftinije sistematske preglede, pravo na Veteranski centar i minimalno friziranje mirovine.

Tragedija „običnog ratnika“, bilo iz 1945. ili 1995., ostaje ista, jer  jednom kada utihnu plotuni, oni koji su krvarili u rovovima, a iz njih izašli bez rana i papira, postaju tek statistička pogreška u proračunu. Pravi pobjednici ratova nikada nisu bili obični i zdravi vojnici, već oni koji su iz udobnih fotelja upravljali njihovom sudbinom, tada u ime partije, a danas u ime Domovine.

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91.(UHBDR91.)