KOLUMNE

Nije svaki branitelj platio istu cijenu. Zašto se to bojimo reći?

Kad sve izjednačimo, najviše gube oni koji su dali najviše

Podijeli:
Nije svaki branitelj platio istu cijenu. Zašto se to  bojimo reći?
Foto: Arhiva PHB

Sve češće gledam kako ljudi koji su u Domovinskom ratu proveli relativno kratko vrijeme danas najglasnije govore o braniteljskim pravima. Traže izjednačavanje s onima koji su godinama bili na prvoj crti, a svaki pokušaj da se o razlikama u ratnom putu otvoreno progovori proglašavaju napadom na branitelje.

Mislim da je vrijeme da prestanemo tako razgovarati.

Nije problem u tome što je netko u Domovinskom ratu proveo 90, 120 ili 200 dana. Svaki čovjek koji je časno sudjelovao u obrani Hrvatske zaslužuje poštovanje za ono što je stvarno dao. Ali poštovanje prema njegovu doprinosu ne znači da moramo tvrditi kako je taj doprinos bio jednak doprinosu čovjeka koji je godinama bio na prvoj crti bojišnice.

Jer jednostavno nije bio.

Nisu svi imali isti ratni put. Nisu svi bili na istim položajima. Nisu svi bili jednako izloženi. Nisu svi proveli godine u rovovima, pod granatama i snajperskom vatrom. Nisu svi bili ranjeni. Nisu svi prošli zarobljeništvo ili logore. I nisu svi nakon rata desetljećima živjeli s posljedicama ranjavanja, invaliditeta, psihičkih trauma i bolesti povezanih s ratnim stradavanjem.

To nisu nevažne razlike. To su činjenice.

Zato mi smeta kada se svaka rasprava o tome pokušava pretvoriti u pitanje poštovanja prema braniteljima. Kao da će se, ako kažemo da nisu svi jednako stradali, srušiti cijela priča o Domovinskom ratu.

Neće.

Upravo suprotno.

Ako želimo poštovati ljude koji su podnijeli najveću žrtvu, onda moramo imati hrabrosti reći da žrtve nisu bile jednake. Nisu ni mogle biti.

Nije isto provesti nekoliko mjeseci u ratnoj postrojbi i provesti godine na bojištu. Nije isto biti raspoređen u pozadini i svakodnevno biti izložen izravnim borbenim djelovanjima. Nije isto vratiti se iz rata bez težih posljedica i do kraja života živjeti s ranjavanjem, invaliditetom ili teškim psihičkim posljedicama.

To nije omalovažavanje bilo čijeg doprinosa. To je razlikovanje činjenica.

A država bi upravo to trebala raditi.

Braniteljski status treba poštovati. Ali ratnu žrtvu treba vrednovati prema njezinoj stvarnoj težini. Ako je netko ranjen, to mora imati težinu. Ako je netko postao ratni vojni invalid, to mora imati još veću težinu. Ako je netko proveo godine u borbenom sektoru, i to mora biti uzeto u obzir. Ako je netko prošao zarobljeništvo ili logor, nema nikakvog razloga da se njegova žrtva administrativno utopi u nekoj širokoj kategoriji u kojoj su svi jednaki.

Jer nisu svi bili jednaki.

I nisu svi platili istu cijenu.

Posebno treba biti oprezan kada danas, više od tri desetljeća nakon rata, gotovo svaku zdravstvenu tegobu pokušavamo povezati s Domovinskim ratom.

Čovjek koji danas ima sedamdeset godina ima pravo na zdravstvenu zaštitu, dostojanstvenu starost i svu potrebnu pomoć države. Ali nije svaka bolest u sedamdesetoj godini posljedica rata.

Godine čine svoje. Degenerativne bolesti, povišeni tlak, šećerna bolest, problemi s kralježnicom i brojne druge tegobe pojavljuju se i kod ljudi koji nikada nisu nosili uniformu.

Zato moramo razlikovati posljedice ratnog stradavanja od posljedica životne dobi.

To je važno upravo zbog onih koji su svoje zdravlje zaista izgubili u ratu.

Zamislimo čovjeka koji je 1991. imao dvadesetak godina. Danas je u šezdesetima. Ako više od trideset godina živi s posljedicama ranjavanja, ako je ostao invalid, ako je prošao logor ili se cijeli život nosi s teškim ratnim traumama, bilo bi krajnje nepravedno njegovu situaciju svesti na istu razinu s tegobama koje su posljedica starenja.

Njegova bolest nije nastala zato što je ostario.

Njegova je cijena plaćena puno ranije.

Postoji još jedna neugodna činjenica o kojoj se rijetko govori.

Dok su jedni mjesecima i godinama bili izloženi ratnim opasnostima, drugi su veći dio rata živjeli izvan neposrednog ratnog područja, radili, školovali se, gradili karijere i ostvarivali prihode.

To samo po sebi nije ničija krivnja. Ljudi su imali različite okolnosti, obitelji, poslove i životne putove. Ali ako danas govorimo o pravima koja proizlaze iz sudjelovanja u obrani Hrvatske, onda ne možemo istodobno potpuno zanemariti razliku u tome koliko je tko bio angažiran i kakvu je cijenu za taj angažman platio.

Ako već govorimo o pravednosti, onda moramo govoriti o stvarnoj mjeri doprinosa.

Broj dana u borbenom sektoru treba imati svoju težinu.

Ranjenost treba imati svoju težinu.

Invaliditet treba imati svoju težinu.

Zarobljeništvo treba imati svoju težinu.

Dugotrajna izloženost borbenim djelovanjima treba imati svoju težinu.

To nije kažnjavanje onih koji su manje sudjelovali. To je pravednije vrednovanje onih koji su više izgubili.

I zato ne razumijem zašto se svaki pokušaj uvođenja jasnijih kriterija doživljava kao napad na branitelje.

Ne treba nam natjecanje u tome tko će glasnije vikati da je branitelj. Ne treba nam ni društvo u kojem je svaka rasprava o braniteljskim pravima unaprijed proglašena svetogrđem.

Trebaju nam jasni kriteriji.

Trebamo sustav u kojem će se znati da status hrvatskog branitelja nosi poštovanje, ali da prava koja proizlaze iz ratnog angažmana moraju biti povezana i sa stvarnim doprinosom i stvarnom žrtvom.

Jer Domovinski rat nije bio administrativna evidencija.

Nije svaki upis u registar branitelja jednak ratnom iskustvu.

Nisu svi nosili isti teret.

Nisu svi bili jednako izloženi.

I, što je najvažnije, nisu svi nakon rata platili istu cijenu.

Poštovanje prema svakom hrvatskom branitelju ne znači da moramo lagati sami sebi i govoriti da su svi imali isti ratni put.

Naprotiv.

Ako želimo sačuvati dostojanstvo Domovinskog rata i ljudi koji su u njemu najviše stradali, moramo jasno razlikovati one koji su godinama bili u borbenom sektoru, ranjene i invalide, logoraše i druge teško stradale od onih čije je sudjelovanje bilo kratkotrajno i bez usporedivih posljedica.

To nije podjela među braniteljima.

To je pokušaj da se uvede red i pravednost.

Jer najveća nepravda nije kada netko dobije manje nego što je očekivao.

Najveća nepravda nastaje kada čovjek koji je svoje zdravlje, mladost i dio života ostavio na ratištu dobije isti tretman kao netko čiji je ratni angažman bio kratak i bez usporedivih posljedica.

Ako sve izjednačimo, na kraju najviše gube upravo oni koji su dali najviše.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama i komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta Uredništva Portala Hrvatskih Branitelja već isključivo mišljenje i stavove njihovih autora

Izvor:PHB

Autor: Krešimir Cestar

Povezani članci