Mladen Pavković: Što bi se s Hrvatskom dogodilo da smo izgubili 1991.?
Danas se većina društva ponaša kao da je naša pobjeda u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu bila posve prirodan, normalan i unaprijed zajamčen ishod. Iz udobne perspektive suverene države i članice globalnih integracija, jesen 1991. promatra se tek kao daleka, usputna stanica prema neizbježnoj Oluji. Ta opasna zabluda i uredska ravnodušnost brišu svijest o tome da sloboda nije bila povijesna neminovnost, već rezultat hoda po samom rubu ponora. Međutim, istina je te krvave godine nudila samo dvije opcije. Pobjedu pod svaku cijenu ili masovnu grobnicu i potpun, biološki i politički nestanak Hrvata s vlastite zemlje.
Narod koji je krenuo u obranu Domovine bio je vojno nepismen, goloruk i posve otpisan od strane međunarodne zajednice, koja je uvođenjem embarga na uvoz oružja svjesno potpisala smrtnu presudu mladoj državi. Odlazak na bojišnicu u vlastitim trapericama i tenisicama, s djedovom lovačkom puškom ili zahrđalim trofejnim pištoljem, bio je čin čistog očaja i luđačke hrabrosti. U tim trenucima općeg kaosa nitko nikoga nije pitao zna li uopće pucati niti koga ostavlja kod kuće. Postojala je samo svijest o potrebi za obranom golog života i doma. Da su neprijateljski tenkovi tada slomili taj šakački, slabo organizirani otpor, sudbina branitelja ne bi bila tek vojnički poraz, nego brutalno, sustavno i nemilosrdno istrebljenje.
Činjenica da je Hrvatska, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom, prvim hrvatskim predsjednikom i utemeljiteljem naše države, uopće uspjela preživjeti te prve mjesece graniči s vojnim čudom, ponajviše zbog katastrofalnog nesrazmjera u naoružanju i opremi. Dok je agresor raspolagao tisućama tenkova, teškim topništvom i borbenim zrakoplovstvom JNA, hrvatski su se branitelji oslanjali na vlastitu improvizaciju. Nedostatak pravog vojnog arsenala prisilio je domaće stručnjake i radnike da u lokalnim radionicama od vodovodnih cijevi i automobilskih dijelova sklapaju prve puške, strojnice i drugo improvizirano naoružanje. Umjesto modernih protuoklopnih raketa, protiv neprijateljskih tenkova korišteni su ručno izrađeni Molotovljevi kokteli, a sportski i poljoprivredni zrakoplovi preuređivani su u prve bombardere koji su iznad opkoljenog Vukovara izbacivali eksplozivne naprave napravljene od plinskih boca. Logistika i organizirana sanitetska skrb gotovo da nisu postojale, a za prijevoz ranjenika koristili su se obični civilni automobili oblijepljeni znakom Crvenog križa.
Ključna prekretnica koja je spriječila potpuni kolaps i preokrenula tijek rata bila je "Bitka za vojarne" u rujnu 1991. Blokadom i organiziranim zauzimanjem golemih skladišta i vojnih objekata JNA diljem zemlje, od Varaždina, Koprivnice i Bjelovara do Ploča, slabo naoružani branitelji došli su do svog prvog teškog naoružanja. Preko noći, osvajanjem stotina tenkova, oklopnih vozila, stotina tisuća pušaka te golemih količina topničkih granata i streljiva, stvorena je stvarna tehnička baza za ustrojavanje prave Hrvatske vojske. Taj je plijen bio slamka spasa; bez topova i tenkova otetih iz ruku agresora u tim dramatičnim tjednima, obrana zemlje bila bi fizički neodrživa pod pritiskom neprijateljske vatrene premoći.
Da ta slamka spasa nije izdržala, pad obrambenih linija pokrenuo bi monstruozni stroj odmazde, a stravične slike pokolja iz Vukovara i Škabrnje postale bi svakodnevna stvarnost svakog hrvatskog grada. Tisuće dragovoljaca i civila završile bi u masovnim grobnicama ili bi bili odvučeni u koncentracijske logore diljem Srbije na višegodišnje batinanje i mučenje. Projekt "Velike Srbije" proždro bi dvije trećine hrvatskog teritorija, crtajući granicu na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag, dok bi od ostatka zemlje ostao samo obezglavljeni teritorij pod potpunom diktaturom Beograda. Slavna Oluja ostala bi tek neodsanjani san, a ideja o samostalnoj državi bila bi trajno ugašena i tretirana kao povijesni eksces.
Sloboda, stoga, nikada nije bila dar međunarodne diplomacije ni podrazumijevani tijek povijesti, već krvlju natopljen dug onima koji su odbili pristati na kapitulaciju. Kada se u javnosti izbriše svijest o tome koliko je malo nedostajalo da sve bude izgubljeno, gubi se i stvarni respekt prema žrtvi branitelja. Povijest nas opominje da narodi koji zaborave cijenu svoje slobode vrlo brzo ponovno postanu plijen tuđih imperijalnih ambicija. Zato sjećanje na 1991. ne smije biti tek puka, protokolarna komemoracija, već trajna opomena i najčvršći zid protiv zaborava. Ono nas uči da se Domovina brani i onda kada su sve karte bačene protiv nje, baš kako je to u trenucima najveće neizvjesnosti sažeo kardinal Franjo Kuharić: "Postoje određene linije s kojih se ne može uzmicati, jer bi uzmicanje značilo odricanje od samog sebe."
Mladen Pavković
