Karleuša nakon napada na Hrvate dolazi u Vodice: Je li „Velika Srbija“ postala samo estradna provokacija?

Najavljeni nastup Jelene Karleuše u Haciendi u Vodicama 15. kolovoza bi li privukao pažnju osim onih koji ju slušaju. U Hrvatskoj desetljećima nastupaju izvođači iz Srbije, mnogi pune dvorane i klubove, a njihovo podrijetlo samo po sebi ne bi smjelo biti nikakav problem.

Kod Jelene Karleuše problem je nešto sasvim drugo.

Problem su njezine vlastite riječi.

Riječi kojima je Hrvatima pripisivala kolektivnu povijesnu krivnju. Riječi kojima je hrvatski jezik pokušala svesti na dijalekt srpskoga. Riječi kojima je Oluju opisivala kao „sramnu akciju“, Hrvatsku povezivala s fašizmom, a zatim, kada je već odavno bilo jasno u kojem smjeru ide njezina politička retorika, potpuno otvoreno napisala:

„Zašto ne bi i mi, kao Albanci koji stvaraju veliku Albaniju, želeli VELIKU SRBIJU?“

Nakon takve rečenice više nije ozbiljno tvrditi da je povezivanje dijela njezine retorike s velikosrpskim ideološkim obrascima samo hrvatska preosjetljivost ili medijsko pretjerivanje.

Ona je izraz „VELIKA SRBIJA“ napisala sama.

„Svakom Hrvatu je deda ubijao Srbe“

Možda najogoljeniji primjer njezina odnosa prema Hrvatima objavljen je u svibnju 2024. godine.

Karleuša je tada, u golemom Instagram statusu o odnosu Srbije i susjednih naroda, napisala:

„Svakom Hrvatu je deda ubijao Srbe.“

U istoj je objavi Crnogorcima praktički osporavala zaseban nacionalni identitet tvrdnjom da je „svakom Crnogorcu djed Srbin“, Bošnjake je promatrala kroz priču o podrijetlu i „-ić“, a Albance povezivala s „plemenskim bandama“.

To više nije kritika hrvatske Vlade. Nije kritika neke političke stranke. Nije ni polemika oko pojedinog povijesnog događaja.

To je kolektivno obilježavanje naroda.

Kada se kaže da je „svakom Hrvatu djed ubijao Srbe“, ne govori se više o ustaškim zločinima, NDH, Jasenovcu ili konkretnim počiniteljima. Krivnja se prenosi na hrvatsko ime samo po sebi – s djeda na unuka, s pojedinca na naciju.

Upravo na takvoj logici desetljećima počiva velik dio ekstremnog nacionalizma na prostoru bivše Jugoslavije: pojedinac više nije osoba nego pripadnik kolektiva, a kolektiv se proglašava povijesno krivim.

I upravo zato ta rečenica nije bezazleni „Instagram ispad“.

Od „fašističke Hrvatske“ do „sramne Oluje“

Karleušin problematičan odnos prema Hrvatskoj nije nastao jučer.

Još u kolovozu 2016., neposredno u vrijeme obilježavanja Oluje, javno je pitala zašto hrvatski narod dopušta vlastima da „oživljavaju nacizam i fašizam“, a objavila je i poruku prema kojoj bi Srbija, da je bila „kao Hrvatska“, bila „na strani okupatora i fašista“.

Dan poslije Oluju je opisala kao „sramnu akciju“ u kojoj je Hrvatska, prema njezinim riječima, protjerala stotine tisuća nedužnih Srba.

Svatko ima pravo govoriti o srpskim civilnim žrtvama tijekom i nakon Oluje. Svaki zločin nad civilima treba istražiti, individualizirati i osuditi bez obzira na nacionalnost žrtve.

Ali postoji golema razlika između pijeteta prema civilnim žrtvama i pokušaja da se cijela vojno-redarstvena operacija pretvori u dokaz navodnog hrvatskog fašizma.

To naposljetku nije ni ono što je utvrdio međunarodni sud.

Žalbeno vijeće Haaškog tribunala 2012. pravomoćno je oslobodilo Antu Gotovinu i Mladena Markača te preokrenulo prvostupanjski zaključak o postojanju udruženog zločinačkog pothvata čiji bi cilj bio trajno i prisilno uklanjanje srpskog civilnog stanovništva iz Krajine.

To ne znači da tijekom i nakon Oluje nije bilo pojedinačnih zločina nad Srbima. Bilo ih je i o njima treba govoriti.

Ali upravo se tu vidi razlika između povijesti i propagande: zločin pojedinca nije zločin cijeloga naroda, kao što ni cijela Oluja nije „fašistička operacija“ zato što su nakon nje počinjeni zločini.

Hrvatski jezik? Za Karleušu samo „dijalekt srpskog“

Početkom 2025. Karleuša je napravila još jedan korak.

Komentirajući prosvjede u Srbiji, rekla je da među prosvjednicima nije čula srpski, nego „hrvatski dijalekt srpskog jezika“.

Pet riječi dovoljno govori.

Hrvatski jezik nije politička odluka Jelene Karleuše, Aleksandra Vučića, Zagreba ili Beograda. To je standardizirani nacionalni jezik, ustavna kategorija Republike Hrvatske i jedan od službenih jezika Europske unije.

Nazvati ga tek dijalektom srpskoga nije lingvistička analiza.

To je stara politička poruka prema kojoj hrvatska posebnost postoji samo dok joj netko iz Beograda dopušta postojanje.

Kada se to spoji s tezom da su hrvatski preci ubijali Srbe i s njezinim kasnijim otvorenim spominjanjem „Velike Srbije“, dobiva se obrazac koji je puno ozbiljniji od običnog estradnog prepucavanja.

A onda je sama napisala – „VELIKA SRBIJA“

Ovdje dolazimo do točke na kojoj više nije potrebno interpretirati između redaka.

Dana 4. kolovoza 2025., uoči hrvatskog Dana pobjede, Karleuša je na X-u objavila pitanje:

„Zašto ne bi i mi, kao Albanci koji stvaraju veliku Albaniju, želeli VELIKU SRBIJU?“

Te dvije riječi u Hrvatskoj nisu neutralan politički slogan.

Koncept Velike Srbije ima vrlo konkretno povijesno i političko značenje. Vojislav Šešelj je, primjerice, pred Haaškim tribunalom otvoreno govorio o karti Velike Srbije čija bi zapadna granica išla linijom Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica, dakle duboko preko međunarodno priznate hrvatske granice.

Ne treba Karleuši pripisivati Šešeljeve riječi niti tvrditi da je iznijela identičan teritorijalni plan.

Nije.

Ali jednako tako ne treba glumiti da izraz „Velika Srbija“ na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine i drugih država postoji u političkom vakuumu.

Hrvatska vrlo dobro zna što je devedesetih godina značila ideja da dio njezina teritorija ne treba pripadati Hrvatskoj.

Zato je posebno cinično očekivati da hrvatska javnost danas riječ „Velika Srbija“ tretira poput naziva novog albuma.

Srebrenica pokazuje koliko se Karleuša promijenila

Postoji još jedan detalj koji mnogo govori o današnjoj Jeleni Karleuši.

Nekada je govorila potpuno drukčije.

Godine 2014. i 2016. javno je iskazivala pijetet prema žrtvama Srebrenice. Govorila je da je zločin zločin, da je ubojica ubojica i da za nju žrtve nemaju nacionalni ni vjerski identitet.

To su bile riječi osobe koju se u Srbiji svojedobno doživljavalo kao glas protiv nacionalizma.

Godinama poslije – druga priča.

Karleuša je 2025. tvrdila da je genocid na Balkanu doživio samo jedan narod – srpski, a Srebrenicu je u drugoj objavi svela na „zločin“, uz poruku: „Ne može Srebrenica ako ne i Oluja.“

Problem je što Srebrenica nije pitanje estradnog mišljenja.

Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju pravomoćno je utvrdio da je u Srebrenici počinjen genocid.

I još je važnije nešto što izravno ruši argument koji Karleuša često koristi – tvrdnju da bi priznanje genocida „obilježilo Srbe kao genocidan narod“.

Rezolucija Opće skupštine UN-a iz 2024. izričito navodi da je kaznena odgovornost za genocid individualna i ne može se pripisati cijeloj etničkoj, vjerskoj ili drugoj skupini. Rezolucija istodobno bezrezervno osuđuje poricanje genocida u Srebrenici.

Dakle, nitko ozbiljan ne proglašava srpski narod genocidnim.

Ali Karleuša upravo taj strah koristi kao politički alat, dok istodobno sama Hrvatima bez problema pripisuje kolektivnu krivnju tvrdnjom da im je „svakom djed ubijao Srbe“.

To je kontradikcija koju je teško previdjeti.

Za Srbe zahtijeva individualnu odgovornost. Hrvatima pripisuje kolektivnu.

Od kritičarke nacionalizma do otvorene Vučićeve podržavateljice

Promjena nije vidljiva samo prema Hrvatskoj i Srebrenici.

Karleuša je proteklih godina postala otvorena javna podržavateljica Aleksandra Vučića. Još 2023. napadala je glumce koji su podržavali prosvjede „Srbija protiv nasilja“ i zamjerala im što se protive vlasti dok sudjeluju u projektima koje financiraju državne kompanije.

Tijekom studentskih prosvjeda nakon tragedije na novosadskom kolodvoru njezina retorika dodatno se zaoštrila, pa je upravo tada hrvatski jezik pretvorila u navodni dokaz hrvatskog uplitanja u događaje u Srbiji.

Drugim riječima, Hrvatska u njezinim novijim istupima sve češće nije susjedna država nego zgodan vanjski neprijatelj kojim se mogu objasniti unutarnji problemi Srbije.

To je politička matrica puno starija od Karleušine karijere.

Ne treba joj izmišljati četničke pjesme – ono što je stvarno rekla dovoljno je teško

Treba biti precizan i u kritici.

Nismo pronašli vjerodostojan dokaz da Jelena Karleuša svoj glazbeni repertoar temelji na četničkim pjesmama ili da je poznata kao izvođačica četničke ratne glazbe. Njezina je karijera prije svega vezana uz pop-folk, turbo-folk, dance-pop i elektroničku glazbu.

I nema nikakve potrebe izmišljati ono za što nema dokaza.

Karleušu ne treba proglašavati četničkom pjevačicom da bi njezini politički istupi bili neprihvatljivi.

Dovoljno je citirati Karleušu.

„Svakom Hrvatu je deda ubijao Srbe.“

„Hrvatski dijalekt srpskog jezika.“

Oluja kao „sramna akcija“.

Hrvatska i „fašizam“.

I naposljetku:

„Zašto ne bi… želeli VELIKU SRBIJU?“

Te rečenice nije napisao hrvatski portal.

Nije ih napisala braniteljska udruga.

Nisu montirane u Zagrebu.

Napisala ih je Jelena Karleuša.

Zašto onda u Hrvatskoj nije poželjna?

Ne zato što je Srpkinja.

Ta bi tvrdnja bila ne samo pogrešna nego upravo suprotna onome što Hrvatska treba predstavljati.

Srpski pjevači, glumci, sportaši, turisti i građani koji dolaze s dobrim namjerama nisu nikakav problem i ne smiju postati taoci Karleušinih riječi. Generalizirati o Srbima zbog Karleuše bilo bi jednako pogrešno kao kada Karleuša generalizira o Hrvatima.

Ali Jelena Karleuša nije odgovorna za svoje podrijetlo – odgovorna je za ono što javno govori.

I tu prestaje priča o toleranciji prema različitom glazbenom ukusu.

Nitko joj ne mora braniti da misli što želi. Nitko joj ne mora uređivati profile na društvenim mrežama. Može kritizirati hrvatsku politiku, predsjednika, Vladu, Oluju, hrvatske medije i hrvatsko društvo koliko želi.

Ali sloboda govora nikada nije značila pravo na aplauz.

Ne postoji ni pravo da godinama vrijeđaš identitet jednog naroda, njegov jezik svodiš na tuđi dijalekt, njegovim precima kolektivno pripisuješ ubojstva, govoriš o „Velikoj Srbiji“, a onda očekuješ da se u Hrvatskoj sve to zaboravi pred blagajnom noćnog kluba.

To nije kulturna razmjena.

To je zahtjev za kolektivnom amnezijom.

Vodice nisu mjesto bez pamćenja

Zato najavljeni nastup u Vodicama posebno provocira.

Vodice i cijela Šibensko-kninska županija nisu geografski apstraktni prostor. To je kraj koji pamti rat, poginule hrvatske branitelje, granatiranja, prognanike, okupaciju dijela županije i godine u kojima sloboda nije bila estradna fraza nego pitanje života.

A nastup je najavljen svega deset dana nakon obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.

I na Veliku Gospu.

Naravno da datum sam po sebi ne odlučuje tko smije pjevati.

Ali kontekst odlučuje koliko nešto govori o mjeri poštovanja.

Gostoprimstvo nije amnezija

Jelena Karleuša ne mora voljeti Hrvatsku.

Ne mora slaviti Oluju.

Ne mora prihvaćati hrvatsko viđenje svakog događaja iz devedesetih.

Ali postoji granica između različitog mišljenja i sustavnog ponižavanja identiteta naroda pred kojim poslije želiš nastupati.

Kada kažeš da je „svakom Hrvatu djed ubijao Srbe“, više ne raspravljaš o povijesti.

Kada hrvatski jezik nazoveš dijalektom srpskoga, više ne kritiziraš Vladu.

Kada Hrvatsku opetovano povezuješ s fašizmom, više ne polemiziraš s jednom političkom odlukom.

A kada potpuno otvoreno napišeš da bi Srbi mogli željeti „VELIKU SRBIJU“, hrvatskoj javnosti ne možeš prigovarati što se sjeća što je taj pojam značio na njezinu teritoriju.

Zato pitanje Jelene Karleuše u Hrvatskoj nije pitanje zabrane srpske glazbe.

Nije pitanje mržnje prema Srbima.

To je pitanje postoji li ikakva odgovornost javne osobe za vlastite riječi.

Ako ona ima pravo napisati da su hrvatski djedovi ubijali Srbe i poželjeti „Veliku Srbiju“, onda i hrvatska javnost ima jednako pravo odgovoriti:

Takva retorika ovdje nije dobrodošla.

I tu nema nikakve kontradikcije.

Jer tolerancija ne znači da se mora tolerirati netolerancija, a gostoprimstvo ne znači da domaćin mora izgubiti pamćenje čim gost izađe na pozornicu.

Ako je za nastup u Vodicama dovoljno kupiti kartu, koliko je potrebno da bi se od grada dobila jedna rečenica poštovanja prema ljudima koje je buduća gošća javno kolektivno vrijeđala?