Fenomen zagrebačkih Porfirijevih kružoka: Kako su porfirijanci nehotice postali promotori ‘srpskog svijeta’

U povijesti hrvatsko-srpskih odnosa teško je pronaći fenomen koji je u tako kratko vrijeme prešao put od medijske fascinacije do potpunog moralnog otrežnjenja kao što je slučaj s takozvanim Porfirijevim kružocima. Između 2014. i 2021., dok je današnji patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije bio mitropolit zagrebačko-ljubljanski, njegovi su se zagrebački saloni pretvorili u neformalni društveni parlament. Sudionici tih kružoka bili su političari, sveučilišni profesori, teolozi, novinari i umjetnici. Među njima najčešće se spominju Ivo Josipović, Milorad Pupovac, Anna Gruenfelder, Tvrtko Barun, Moše Prelević, Vili Matula, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Dejan Jović, Drago Pilsel, Vlatko Silobrčić, Peter Kuzmič, don Anton Šuljić i drugi. U toj fazi Porfirije je imao imidž rock’n’roll mitropolita koji sluša Azru i okuplja liberale. Bio je mirotvorac i mostograditelj, čovjek dijaloga, moderni teolog i kozmopolit, prijatelj koji je pridobio srca i duše mnogih intelektualaca u Hrvatskoj. Taj mu je ugled osigurao golemu potporu u ključnim hrvatskim medijima. Svatko tko je sumnjao u njegove namjere dobivao je epitet desničara i nacionalista. Kruna idile bila je knjiga “Zagreb i ja se volimo javno”.

Ta se slika dramatično mijenja nakon Porfirijeva izbora za patrijarha SPC-a. Tada skida masku dijaloga i počinje provoditi nimalo mirotvornu državnu i crkvenu politiku, što osobito dolazi do izražaja u Crnoj Gori. U travnju 2025. u Moskvi se pokazuje kao snishodljivi crkveni vazal koji se Vladimiru Putinu otvoreno nudi kao operativac budućeg “ruskog svijeta” na Balkanu. Potpuni slom mita dogodio se ovih dana kad je predvodio opijelo ratnom zločincu Ratku Mladiću. Sociolog Dražen Lalić taj je šokantni kontrast sažeo rečenicom: “Porfirije se u Zagrebu sakrio pod janjeću kožu koja je skrivala njegove četničke očnjake.”

Što je zapravo bila svrha Porfirijevih kružoka i kako danas objasniti taj fenomen? Odgovore nude znanstveni radovi koji analiziraju kako SPC djeluje kao politički akter i instrument državne politike na Balkanu. Studija Haruna Karčića “The Not-So-Soft Power of Faith”, objavljena 2023. u sklopu projekta “Geopolitika religijske meke moći” Sveučilišta Georgetown i Američkog instituta za mir, analizira SPC kao ključnog geopolitičkog aktera i produženu ruku državne politike Beograda na zapadnom Balkanu. Cilj je homogenizacija regije i promicanje koncepta “srpskog svijeta”. Pritom razlikuje dva modela djelovanja. U državama s brojnom srpskom većinom, poput Crne Gore i BiH, SPC se služi agresivnijim metodama – od uličnih litija do izravnog političkog pritiska – a meki model primjenjuje tamo gdje nema političku ni demografsku moć. Tako se u Hrvatskoj služi kulturnom diplomacijom, ekumenizmom i intelektualnim prosvjećivanjem.

Mehanizam suradnje SPC-a s državnim vrhom Srbije u vanjskoj politici otkriva i rad dr. Miloša Todorovića “Orthodoxy in Diplomacy: An Overview of the Serbian Orthodox Church’s Religious Diplomacy and Role in International Relations”, objavljen 2024. Todorović ruši zabludu o odvojenosti crkve od politike i opisuje snažne veze SPC-a s državom u ostvarivanju vanjskopolitičkih ciljeva. To je partnerstvo posebno izraženo nakon dolaska Vučićeva SNS-a na vlast 2012., pri čemu država izdašno plaća projekte SPC-a. Todorović objašnjava i ulogu vjerskih lidera u “Track II diplomaciji” – diplomaciji drugog kolosijeka, kojom se neformalnim kontaktima, međuvjerskim dijalogom i javnim djelovanjem neizravno jačaju diplomatske pozicije države.

Upravo u tom svjetlu treba promatrati Porfirijeve kružoke. Porfirijanci su bili školski primjer mekog modela djelovanja. “Moderni mitropolit”, koji je bio dio sustava s čvrstim beogradskim zaleđem, stvarao je utjecajan krug javnih branitelja i tako popravljao narušeni imidž SPC-a iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Svako propitivanje njegove uloge proglašavalo se desničarskim radikalizmom, nacionalizmom i vjerskom netrpeljivošću. Porfirijanci su, dakle, bili medijski štit SPC-a. To pak ne znači da su bili plaćeni propagandisti, ali njihova je društvena uloga bila stvarna. Vjerojatno posve nehotice, djelovali su kao Porfirijevi neformalni ambasadori i svojevrsni PR. Pomogli su odvojiti Porfirija od teškog povijesnog tereta institucije koju je predstavljao. Postao je “naš” – čovjek s kojim se ugodno večera i kojemu se vjeruje. Njegov osobni ugled postao je most prema SPC-u, koji je u Hrvatskoj nosio stigmu velikosrpske politike. Vjerujući da hrvatskom društvu predstavljaju iznimnog pojedinca, nehotice su učinili prihvatljivim čovjeka koji provodi rigidni nacionalni program države Srbije.

Dramatični epilog pokazuje da je zagrebački krug porfirijanaca bio u dubokoj zabludi. Iskreno su vjerovali da se povijesne i nacionalne traume mogu nadići osobnim prijateljstvom s jednim karizmatičnim pojedincem. Pritom su izgubili iz vida da SPC funkcionira kao ključni stup srpske državne i nacionalne ideologije, a da je Porfirije, kao crkveni poglavar, vjerni provoditelj te politike. Porfirije u Zagrebu i Porfirije u Beogradu nisu dvije različite osobe, nego ista osoba koja je u različitim kontekstima provodila različite zadaće svoje institucije. Porfirijanci su, dakle, dopustili da budu instrumentalizirani za peglanje imidža institucije koja svoje strateške ciljeve nikad nije promijenila.

Stoga se današnje razočaranje salonske ljevice ne može objasniti time da je jedan čovjek iznenada iznevjerio svoje prijatelje. Porfirijevi kružoci pokazuju da se moderni “srpski svijet” ne gradi samo političkom i vojnom silom nego i ekumenizmom, intelektualnim kontaktima i drugim neformalnim kanalima. A toj hegemonističkoj ideologiji vrata katkad otvore, često bez ikakve loše namjere, upravo oni koji vjeruju da grade mostove.