SDSS-U NE SMRDI HRVATSKI NOVAC, ALI MU SMRDI HRVATSKA POBJEDA: Pupovac, Šimpraga i Jeckov – gdje ste dok se Hrvatska klanja braniteljima i žrtvama velikosrpske agresije?

Danas, 5. kolovoza, hrvatske zastave ne traže ničije dopuštenje da bi se zavijorile. Hrvatska slavi Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 31. obljetnicu vojno-redarstvene operacije Oluja. Slavi dan kada je u oslobođenom Kninu podignuta hrvatska zastava, kada je slomljena vojna moć paradržave stvorene pobunom, progonom i velikosrpskim projektom te kada je postalo jasno da se granice Republike Hrvatske neće određivati ni u Beogradu ni u okupiranom Kninu.

To nije slavlje nad civilnim žrtvama. To je slavlje slobode. To je zahvala hrvatskim braniteljima – pripadnicima policije, Zbora narodne garde, Hrvatske vojske, gardijskih brigada, specijalne policije, Hrvatskih obrambenih snaga i svim dragovoljcima koji su stali pred agresora onda kada Hrvatska gotovo nije imala ništa osim volje da opstane.

I upravo zato danas treba postaviti pitanje koje se iz godine u godinu uporno izbjegava: gdje ste pred hrvatskom pobjedom, Milorade Pupovac, Anja Šimpraga i Dragana Jeckov?

Ne pitam samo gdje se fizički nalazite. Pitam gdje ste politički, moralno i državnički. Jeste li pred Spomenikom hrvatske pobjede „Oluja 95“, uz obitelji poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja? Jeste li izgovorili jednostavnu rečenicu: „Čestitamo Dan pobjede i hvala hrvatskim braniteljima“? Ili je i 31 godinu poslije lakše govoriti samo o srpskom stradanju, kao da je rat počeo 4. kolovoza 1995., a sve prije toga izbrisano iz kalendara?

Vijenci nisu problem – problem je povijest koja počinje tek u kolovozu 1995.

Predstavnici SNV-a i SDSS-a proteklih su godina polagali vijence i ruže te držali komemoracije u Donjem Skradu, Uzdolju, Plavnom i Gruborima, Gošiću i Varivodama, a ove je godine središnja komemoracija održana u Komiću. Na njoj je bila i Anja Šimpraga. U tim su mjestima ubijeni srpski civili i svaka nevina žrtva zaslužuje ime, svijeću, istragu i pravdu. Zločin ne prestaje biti zločin zato što je počinitelj nosio hrvatsku odoru. Hrvatska se ne brani zataškavanjem zločina, nego njihovim procesuiranjem.

Ali tu počinje pitanje političke dosljednosti.

Ako svake godine znate put do Grubora, Varivoda, Gošića, Uzdolja i Komića, kako to da tako rijetko nalazite put do Škabrnje, Saborskog, Baćina, Lovasa, Voćina, Dalja, Erduta i drugih mjesta u kojima su hrvatski civili i branitelji ubijani u velikosrpskoj agresiji? Kako to da se uz srpske žrtve redovito govori o hrvatskim uniformama, hrvatskim institucijama i odgovornosti Hrvatske, a kada se stoji pred hrvatskim žrtvama, agresor se često utopi u bezlične izraze poput „ratnog bezumlja“, „svih strana“ i „tragičnih devedesetih“?

Nije točno reći da predstavnici SDSS-a nikada nisu odali počast hrvatskim žrtvama. Milorad Pupovac polagao je vijenac na Ovčari i Memorijalnom groblju u Vukovaru, izaslanstvo SNV-a 2020. položilo je vijenac na Ovčari, a Boris Milošević iste je godine kao potpredsjednik Vlade iz redova SDSS-a došao na proslavu Oluje u Knin. Te činjenice ne treba skrivati. Ali upravo to što su takvi dolasci proglašavani „povijesnim iskoracima“ pokazuje koliko su prije i poslije njih bili rijetki.

Jedan odlazak u Knin ne može biti četverogodišnja pretplata na državotvornost. Jedan vijenac na Ovčari ne može zamijeniti jasnu i trajnu osudu politike koja je Vukovar sravnila sa zemljom, protjerala Hrvate s okupiranih područja, otvorila logore, odvodila ljude i ostavila masovne grobnice.

Oluja nije počela sama od sebe

Hrvatski sabor u Deklaraciji o Domovinskom ratu jasno je utvrdio da su oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku izvršile Srbija, Crna Gora i JNA, uz oružanu pobunu dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj. To nije „desničarska interpretacija“, nego službeni dokument države u čijem Saboru sjede Pupovac, Šimpraga i Jeckov.

Prije Oluje postojali su višegodišnji pregovori i međunarodni mirovni pokušaji. Plan Z-4 nudio je miran povratak okupiranih područja u ustavnopravni poredak Hrvatske uz iznimno široku autonomiju, a vodstvo pobunjenih Srba predvođeno Milanom Martićem odbilo je čak i primiti njegov nacrt. Posljednji pregovori u Ženevi 3. kolovoza nisu donijeli sporazum. Povjesničari raspravljaju o tome što je koja strana tada bila spremna prihvatiti, ali o jednome nema ozbiljnog spora: nakon četiri godine okupacije, progona i neuspjelih pregovora hrvatski teritorij nije bio mirno vraćen.

Postojali su i planovi evakuacije. U dokazima razmatranima pred Haškim sudom navodi se da je Vrhovni savjet obrane tzv. RSK 4. kolovoza odlučio evakuirati stanovništvo s područja Knina, Benkovca, Obrovca, Drniša i Gračaca, a spominju se i ranije pripremljeni općinski i seoski planovi. To ne znači da je svaki civil otišao iz istog razloga: neki su bježali od borbi, granatiranja i straha, neki su slijedili vlasti i vojsku paradržave. Ali naredba o evakuaciji postoji i ne može se izbrisati zato što smeta političkoj priči o unaprijed isplaniranom hrvatskom protjerivanju.

Pravomoćna žalbena presuda Haškog suda srušila je zaključak da su topnički napadi na četiri grada bili nezakoniti i zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu radi trajnog uklanjanja srpskog stanovništva. Generali Ante Gotovina i Mladen Markač oslobođeni su. Tko govori o pojedinačnim zločinima nakon Oluje, govori o činjenicama koje Hrvatska mora istražiti. Tko pojedinačne zločine pretvara u dokaz da je cijela Oluja bila zločinački pothvat, govori suprotno pravomoćnom ishodu tog postupka.

Anja Šimpraga: priča ne može početi kod traktora

Anja Šimpraga danas je iz Knina objavila: „31. godinu isti osjećaj. Sami 1995. godine, ali sami i danas 2026. godine. Usprkos svemu postojimo. Srbi u Hrvatskoj.“

Nitko razuman ne smije ismijavati strah djeteta iz izbjegličke kolone. Dijete nije biralo rat, pobunu, paradržavu ni put kojim će ga roditelji odvesti. Ali Anja Šimpraga danas nije dijete. Ona je zastupnica Hrvatskoga sabora, iskusna političarka i bivša potpredsjednica Vlade Republike Hrvatske. Od nje se zato ne traži da se odrekne svojeg sjećanja, nego da ga smjesti u cijelu istinu.

Prije traktora bile su barikade. Prije kolone postojao je okupirani Knin. Prije odlaska Srba postojali su protjerani Hrvati. Prije Oluje postojali su Vukovar, Škabrnja, Saborsko, Baćin, Lovas, Voćin, Dalj, raketiranje Zagreba i četiri godine odbijanja hrvatske države.

Govoriti danas da su Srbi u Hrvatskoj „sami“ dok imate zajamčeno zastupničko mjesto, saborsku plaću, klub zastupnika, institucionalnu zaštitu, javni prostor i puna građanska prava nije opis samoće. To je politička predstava trajne ugroženosti. A trajna ugroženost SDSS-u nije samo osjećaj – ona je politički kapital.

Pupovac: za svaku hrvatsku pogrešku cijeli rječnik, za agresiju nekoliko općih mjesta

Milorad Pupovac desetljećima besprijekorno pronalazi svaku hrvatsku pogrešku, svaku opasnu riječ, svaki grafit i svaki incident. Kada govori u Gruborima, precizno navodi hrvatske uniforme, hrvatske institucije i odgovornost onih koji nisu spriječili ili istražili zločin. I dobro je da se zločin imenuje.

Ali gdje je ista preciznost kada treba reći: velikosrpska agresija? Gdje su Srbija, Crna Gora, JNA, pobunjeničke vlasti u Kninu, plan Velike Srbije, protjerani Hrvati i okupacija gotovo trećine zemlje? Zašto tada hrvatski jezik odjednom ostaje bez imenica, a agresija se pretvara u maglu „sukoba“, „ratnih politika“ i „stradanja svih građana“?

Gospodine Pupovac, nije dovoljno pokloniti se hrvatskoj žrtvi ako se istodobno uporno izbjegava jasno imenovati tko je tu žrtvu proizveo. Pomirenje bez istine nije pomirenje. To je trgovina sjećanjem u kojoj Hrvatska stalno plaća, a SDSS stalno ispostavlja novi račun.

Dragana Jeckov: brzi ste na 1941., a gdje je jasnoća o 1991.?

Dragana Jeckov prije samo nekoliko dana u Glini upozoravala je na ustaške simbole i poručila da je sve manje onih kojima je ustaški pozdrav sramota. Zločinački karakter NDH i njezini zločini nisu predmet trgovine ni relativizacije – moraju biti nedvosmisleno osuđeni.

Ali upravo zato vrijedi pitati: zašto politička jasnoća tako često završava 1945. godine? Kada ćete jednakom snagom, bez „ali“ i bez izjednačavanja, govoriti o 1991., velikosrpskoj agresiji, JNA, srpskim paravojnim postrojbama, okupaciji i etničkom čišćenju Hrvata?

Kad se svako protivljenje politici SDSS-a, svaka hrvatska zastava, braniteljski stav ili obrana legitimnosti Oluje pokušava ugurati pod etiketu „ustaštva“, tada se ne suzbija ustaštvo. Tada se ta riječ pretvara u političku toljagu. Po takvoj računici politička radionica oko SDSS-a proizvela je više „ustaša“ nego što ih je moglo stati u cijeli Drugi svjetski rat. To je uvreda žrtvama NDH, ali i današnjim hrvatskim građanima koje se pokušava ušutkati najtežom mogućom etiketom.

Prisega nije ukras, a Republika Hrvatska nije bankomat

Milorad Pupovac, Anja Šimpraga i Dragana Jeckov nisu samo stranački dužnosnici SDSS-a. Oni su zastupnici u Hrvatskom saboru, instituciji države čiji suverenitet, teritorijalnu cjelovitost i ustavnopravni poredak moraju poštovati. Prije preuzimanja mandata izgovorili su prisegu koja glasi:

„Prisežem svojom čašću da ću dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru obnašati savjesno i odgovorno i da ću se u svom radu držati Ustava i zakona i poštovati pravni poredak, te da ću se zauzimati za svekoliki napredak Republike Hrvatske.“

Da budemo pravno precizni: nijedan zakon ne propisuje da saborski zastupnik 5. kolovoza mora stajati u Kninu, položiti vijenac ili čestitati Dan pobjede. Nedolazak na proslavu sam po sebi nije protuustavan. Ali prisega nije samo pravna formula koju se izgovori prvoga dana mandata, a zatim spremi u ladicu zajedno sa stranačkom iskaznicom. Ona nosi političku, moralnu i demokratsku odgovornost.

Zato Pupovac, Šimpraga, Jeckov i ostali zastupnici SDSS-a hrvatskoj javnosti duguju jasne odgovore: prihvaćaju li da je 1991. godine oružanom pobunom, djelovanjem JNA i velikosrpskom agresijom nasilno srušen ustavnopravni poredak Republike Hrvatske na okupiranom području? Prihvaćaju li da je VRO Oluja omogućila povratak tog poretka na međunarodno priznati hrvatski teritorij? Ako prihvaćaju, zašto im je toliko teško hrvatskim braniteljima čestitati pobjedu i zahvaliti za oslobođenje države u čijem parlamentu danas sjede? Ako ne prihvaćaju, onda javnosti trebaju objasniti što za njih znače Ustav, hrvatski suverenitet i prisega koju su položili.

Ne može Republika Hrvatska biti dobra kada osigurava saborski mandat, zastupničku plaću, politički utjecaj, proračunski novac i manjinska prava, a postati sumnjiva ili neprihvatljiva kada obilježava vlastitu pobjedu nad okupacijom. Državna blagajna ne može biti domovina, dok su hrvatska zastava, Oluja i branitelji navodno samo „sporne teme“.

Prava nacionalnih manjina ustavna su vrijednost koju Hrvatska mora štititi. Ali zastupnički mandat dobiven kroz manjinsku zastupljenost nije politički bunker iz kojeg se može neprestano optuživati državu, a prešućivati agresiju koja ju je gotovo raskomadala. Prava nisu švedski stol, a Republika Hrvatska nije bankomat iz kojeg se uzima novac, dok se istodobno odbija izgovoriti jednostavna rečenica: Hrvatska je bila napadnuta, okupirana i imala je pravo osloboditi svoj teritorij.

Nitko od njih ne mora misliti kao većina. Ali svatko tko sjedi u Hrvatskom saboru mora znati u čijem parlamentu sjedi, čiji Ustav poštuje i kojoj se Republici prisegom obvezao služiti. To nije ustaštvo, nacionalizam ni govor mržnje. To je najosnovnije pitanje političke odgovornosti.

Gospodo iz SDSS-a, prisega vam nije bila ulaznica do plaće. Bila je javno obećanje Republici Hrvatskoj. Vrijeme je da pokažete vrijedi li vaša riječ išta i onda kada Hrvatska slavi svoju pobjedu.

Prava nisu švedski stol, a Republika Hrvatska nije bankomat

Budimo pravno pošteni: nijedan zakon ne prisiljava zastupnika da dođe u Knin ili da slavi Oluju. Političko mišljenje, pa i ono s kojim se duboko ne slažemo, nije protuustavno samo zato što je neugodno. Ali saborska prisega nije ni ukrasna rečenica koju se izgovori radi mandata, plaće i povlastica.

Hrvatski državni proračun nije vam „ustaški“ kada iz njega dolaze zastupničke plaće, sredstva za rad, uredi, projekti i manjinske institucije. Ustav nije „ustaški“ kada jamči tri zastupnička mjesta srpskoj manjini. Hrvatski zakoni nisu „ustaški“ kada štite jezik, pismo, škole, kulturnu autonomiju i političko organiziranje. Ali kada ista država slavi pobjedu nad okupacijom, tada odjednom nastupaju nelagoda, relativizacija i šutnja.

Ne ide tako. Prava nisu švedski stol s kojega se uzima novac, mandat i zaštita, a ostavlja odgovornost prema državi koja je ta prava zajamčila. Republika Hrvatska nije bankomat iz kojega se podiže novac, a zatim pred kamerama objašnjava zašto je njezina pobjeda tuđa tragedija.

Ovo nije optužnica protiv Srba – ovo je optužnica protiv političke industrije SDSS-a

Nijedan Srbin u Hrvatskoj ne duguje ispriku zato što je Srbin. Kolektivna krivnja nije pravda i ne smije postati hrvatska politika. Srpski susjed, radnik, povratnik, umirovljenik, dijete ili hrvatski branitelj srpske nacionalnosti nije odgovoran za zločin nekoga samo zato što dijele nacionalnost.

Ali političari koji tvrde da predstavljaju srpsku zajednicu duguju Hrvatskoj jasnu osudu zločina počinjenih u ime velikosrpske politike. Ne ispriku za „svoju braću“ po krvi, nego osudu onih koji su u ime srpstva ubijali, razarali, protjerivali i pokušali oteti hrvatski teritorij. Duguju je i Hrvatskoj i Srbima koje je ta politika povela u poraz, bijeg i desetljeća života između dvije države.

SDSS nije cijela srpska nacionalna manjina, ma koliko se godinama tako predstavljao. I upravo je prema hrvatskim građanima srpske nacionalnosti duboko nepošteno svaku kritiku Pupovca, Šimprage ili Jeckov odmah proglašavati napadom na sve Srbe. To je štit kojim se politička elita brani od odgovornosti, a vlastitu zajednicu drži zarobljenu u strahu da bez SDSS-a navodno nema opstanka.

Gdje ste danas?

Do zaključenja ovog teksta nema vjerodostojne javne potvrde da su Milorad Pupovac, Anja Šimpraga ili Dragana Jeckov sudjelovali u službenom odavanju počasti poginulim, nestalim i umrlim hrvatskim braniteljima kod Spomenika hrvatske pobjede „Oluja 95“. Javno je vidljiva Šimpragina poruka iz Knina, ali u njoj ponovno nema čestitke za Dan pobjede ni zahvale hrvatskim braniteljima.

Zato pitanje ostaje: gdje ste danas pred hrvatskom pobjedom?

Ne traži se od vas da zaboravite srpske civilne žrtve. Hrvatska ih ne smije zaboraviti. Ne traži se ni da se odreknete nacionalnog identiteta. Hrvatska ga je dužna štititi. Traži se samo ono što se od saborskih zastupnika Republike Hrvatske mora moći očekivati: da priznaju cjelovitu istinu o agresiji, okupaciji i oslobođenju države kojoj su prisegnuli služiti.

Dođite pred Spomenik hrvatske pobjede. Položite vijenac hrvatskim braniteljima. Izgovorite bez zadrške: „Hvala onima koji su oslobodili Hrvatsku. Slava svim nevinim žrtvama. Velikosrpska agresija bila je zločinačka politika, a Oluja legitimna oslobodilačka operacija.“

To bi bio početak povjerenja o kojem toliko govorite.

Dok to ne učinite, nemojte Hrvatskoj držati lekcije o suočavanju s prošlošću. Hrvatska je svoju cijenu suočavanja platila krvlju, razorenim gradovima, masovnim grobnicama, godinama progonstva i životima svojih najboljih ljudi.

Hrvatska svoju slobodu nije izborila da bi od SDSS-a tražila dopuštenje za slavlje. Danas slavi – s vama ako možete prihvatiti istinu, bez vas ako ne možete. Ali više nikada na račun časti hrvatskih branitelja.

Sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja svim hrvatskim građanima, a posebno hrvatskim braniteljima, ma gdje bili.

Poginulima, nestalima i umrlima – vječna slava i hvala.