08. kolovoza 1990. – Prvi hrvatski redarstvenici u Šimunskoj: Iz ove je postrojbe izrasla obrana Hrvatske

U zagrebačkoj Svetošimunskoj ulici početkom kolovoza 1990. počeo je prvi tečaj za hrvatske redarstvenike. Ono što je službeno zamišljeno kao dvomjesečna policijska obuka, zbog izbijanja velikosrpske pobune trajalo je svega dvanaest dana. Polaznici tečaja postali su prvi organizirani i legalni odgovor hrvatske vlasti na narušavanje ustavnoga poretka, blokadu prometnica i otvoreno svrstavanje JNA na stranu pobunjenika.

Hrvatska je bila razoružana, a vlast bez vlastite vojske

Prvi višestranački izbori i konstituiranje demokratski izabranog Sabora 30. svibnja 1990. nisu hrvatskoj vlasti donijeli i stvarnu kontrolu nad oružanom silom. Jugoslavenska narodna armija već je u svibnju, neposredno prije predaje vlasti, oduzela naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane. Razoružanje je provedeno do 23. svibnja na temelju strogo povjerljive zapovijedi načelnika Generalštaba Oružanih snaga SFRJ Blagoja Adžića.

Istodobno su u dijelovima Hrvatske s većinskim srpskim stanovništvom rasle napetosti, odbijanje odluka nove vlasti i organiziranje pobunjeničkih struktura. Hrvatska nije imala vlastitu vojsku, dok su se lojalnost dijela tadašnjega policijskog sastava i postupanje JNA sve otvorenije dovodili u pitanje.

Jedina institucija preko koje je Hrvatska, unutar tadašnjega pravnog poretka, mogla organizirati vlastitu obranu bio je Republički sekretarijat za unutrašnje poslove, odnosno buduće Ministarstvo unutarnjih poslova.

Natječaj za ljude spremne preuzeti odgovornost

Pravna osnova za povećanje redarstvenih snaga pronađena je u članku 25. tadašnjeg Zakona o unutarnjim poslovima. On je Republičkom sekretarijatu omogućavao ustrojavanje potrebnog broja jedinica posebne namjene kada to zahtijevaju sigurnosne i političke okolnosti.

Republički sekretar za unutrašnje poslove Josip Boljkovac u srpnju 1990. zapovjedio je ustrojavanje tečaja, a javni natječaj za prijam polaznika objavljen je 21. srpnja. Zapovjedništvo tečaja prvi se put sastalo 1. kolovoza, dok je obuka službeno počela 5. kolovoza u tadašnjem Obrazovnom centru za unutrašnje poslove u Svetošimunskoj ulici.

Na prostoru današnje Policijske akademije postrojene su dvije bojne. Prema podacima koje navodi službeni časopis Ministarstva obrane „Hrvatski vojnik“, 5. kolovoza postrojba je imala 1763 pripadnika. MUP u svojim pregledima navodi približno 1700 kandidata, uz napomenu da su novi polaznici pristizali i tijekom kolovoza. Iz njih je postupno ustrojena brigada policije – prva legalna hrvatska oružana postrojba u tadašnjim političkim i pravnim okolnostima.

Smotra pred Franjom Tuđmanom 8. kolovoza 1990.

Tri dana nakon početnog postrojavanja, 8. kolovoza 1990., održana je svečana smotra polaznika pred predsjednikom Republike Hrvatske Franjom Tuđmanom. Prema objavljenim povijesnim rekonstrukcijama, na toj smotri bilo je 1698 polaznika. Različiti brojevi koji se pojavljuju u izvorima odnose se na različite dane i faze popunjavanja postrojbe.

Zapovjednik tečaja Marko Lukić predao je predsjedniku Tuđmanu prijavak, nakon čega je podignuta hrvatska zastava i izvedena hrvatska himna. U trenutku kada hrvatska država još nije imala vlastitu vojsku, prizor postrojenih redarstvenika imao je mnogo šire značenje od početka jednoga policijskog tečaja.

Tuđman im je poručio da moraju biti čuvari mirnog sna građana, njihove imovine te ustavnog i pravnog poretka Republike Hrvatske. Od njih je tražio odlučnost, profesionalnost, nepodmitljivost i uljudnost prema svakom građaninu.

Bila je to jasna poruka da se ne ustrojava samo nova policijska generacija. Stvarala se organizirana obrambena snaga pod nadzorom demokratski izabrane hrvatske vlasti.

Obuka koju je prekinula „balvan-revolucija“

Tečaj je trebao trajati dva mjeseca, ali su događaji na terenu srušili sve planove. Već 17. kolovoza 1990. pobunjeni Srbi balvanima i drugim preprekama blokirali su prometnice na području Knina, Benkovca, Obrovca, Gračaca i okolnih mjesta. Bio je to početak organizirane oružane pobune protiv ustavnoga poretka Republike Hrvatske, poznate kao „balvan-revolucija“.

Istoga dana prvi hrvatski redarstvenici ukrcani su u tri helikoptera MUP-a i upućeni prema Kninu sa zadaćom deblokiranja prometnica i uspostavljanja zakonitog poretka. Iznad područja Ogulina presrela su ih dva borbena zrakoplova MiG-21 JNA. Posadama je pod prijetnjom rušenja naređeno da se vrate prema Zagrebu.

Tim je postupkom JNA pokazala da neće biti neutralna sila koja štiti ustavni poredak, nego prepreka djelovanju legalnih hrvatskih institucija. Hrvatskim redarstvenicima postalo je jasno da se više ne pripremaju samo za redovite policijske poslove.

Umjesto planirane nastave, 15 ustrojenih satnija počelo je dobivati vojno-redarstvene zadaće. Tijekom rujna 1990. pripadnici postrojbe djelovali su na Banovini, posebno na području Petrinje, Hrvatske Kostajnice i Dvora na Uni, gdje su se suprotstavili širenju velikosrpske pobune.

Iz Šimunske prema Lučkom, Rakitju i Zboru narodne garde

Prvi hrvatski redarstvenici nisu ostali jedna zatvorena postrojba. Njihovi pripadnici ubrzo su raspoređivani u policijske uprave i postaje, Antiterorističku jedinicu Lučko, Jedinicu za posebne zadatke Rakitje, druge postrojbe specijalne policije te poslije u prve brigade Zbora narodne garde.

Oko osamdeset polaznika tečaja ušlo je među prve pripadnike Jedinice za posebne zadatke MUP-a u Rakitju. Ta je postrojba postala jezgra ustrojavanja 1. A brigade Zbora narodne garde, poslije 1. gardijske brigade „Tigrovi“. Iz redova prvih hrvatskih redarstvenika potekli su i brojni budući zapovjednici, policijski specijalci, pripadnici gardijskih brigada i časnici Hrvatske vojske.

Zbog toga se Prvi hrvatski redarstvenik s pravom smatra zametkom hrvatskih oružanih snaga. Hrvatska policija u najranijoj fazi Domovinskog rata bila je jedina domaća institucija koja je imala zakonski legitimitet, ustroj i sposobnost organiziranog djelovanja.

Cijena prvoga postrojavanja

Pripadnici prve generacije poslije su prošli gotovo sva hrvatska ratišta. Sudjelovali su u obrani Pakraca, Plitvica, Vukovara, Banovine, zapadne Slavonije, Like, Dalmacije i drugih napadnutih područja, a zatim u oslobodilačkim operacijama Hrvatske vojske i policije.

Prvi poginuli hrvatski redarstvenik i hrvatski branitelj u Domovinskom ratu bio je Josip Jović, polaznik tečaja i pripadnik Jedinice za posebne zadatke Rakitje, ubijen 31. ožujka 1991. u akciji na Plitvicama. Prema službenim podacima, tijekom Domovinskog rata poginula su ili nestala ukupno 103 pripadnika Prvog hrvatskog redarstvenika.

Njihova žrtva pokazuje da postrojavanje u Šimunskoj nije bilo tek simboličan događaj niti obična policijska svečanost. Bila je to prva organizirana crta obrane države koja se tek počela boriti za pravo da samostalno odlučuje o vlastitoj budućnosti.

Od 5. kolovoza 1990. do 5. kolovoza 1995.

Povijesna je simbolika htjela da se na narukavnoj oznaci Prvog hrvatskog redarstvenika nalazi datum 5. kolovoza 1990., a da točno pet godina poslije, 5. kolovoza 1995., hrvatske snage u operaciji „Oluja“ oslobode Knin.

Put od postrojavanja u Svetošimunskoj do hrvatske zastave na kninskoj tvrđavi trajao je pet ratnih godina. Na njegovu početku stajali su mladi ljudi koji su se u ljeto 1990. dobrovoljno javili na policijski tečaj, ne znajući da će za samo nekoliko dana umjesto učionica i vježbališta biti poslani pred barikade pobunjenika i borbene zrakoplove JNA.

Prvi hrvatski redarstvenici nisu bili samo polaznici prvoga tečaja nove hrvatske policije. Bili su prva organizirana obrambena snaga demokratske Hrvatske – ljudi iz čijih su redova izrasle specijalna policija, Zbor narodne garde i pobjednička Hrvatska vojska.