13. kolovoza 1991. – Počele otmice Hrvata na Bilogori: magistrala prema Virovitici postala put u zatočeništvo

Dan prije, 12. kolovoza 1991., proglašena je takozvana Srpska Autonomna Oblast Zapadna Slavonija. Već sljedećeg dana na Bilogori je postalo jasno što je ta politička odluka značila na terenu. Naoružane skupine pobunjenih Srba nadzirale su magistralnu prometnicu Grubišno Polje – Virovitica, zaustavljale vozila i odlučivale tko smije proći, a tko će biti odveden.

Službena kronologija Grada Grubišnog Polja upravo 13. kolovoza označava početkom otmica Hrvata na magistralnoj cesti i njihova odvođenja u zatočeništvo. Stručni radovi nastali na temelju policijske i druge arhivske dokumentacije donose i imena ljudi koji su toga dana oteti te opisuju nasilje nad ostalim putnicima. Grad Grubišno Polje – Domovinski rat

Petorica otetih s magistrale

Povjesničar Jakša Raguž u radu o borbenom djelovanju Posebne jedinice policije Policijske uprave Bjelovar „Omege“ navodi da su 13. kolovoza oteti Vlado Radošević, Ivica Vereš, Ivan Horvat, Hrvoje Horvat i Mato Kelava. Podatak temelji na izvješću Centra za obavješćivanje Bjelovar od 13. kolovoza te depešama Policijske stanice Grubišno Polje.

Istoga dana pobunjenici su zaustavljali, zlostavljali i pljačkali više putnika. Kod raskrižja za Malu Peratovicu ranjen je Zoran Martinčić iz Križevaca, koji je kamionom prevozio umjetno gnojivo.

Na mjesto napada upućene su dvije interventne skupine „Omega“, ukupno petnaest specijalnih policajaca predvođenih Jozom Trogrlićem. Pretražili su teren prema Maloj Peratovici i Gornjoj Rašenici te se pronađenim kamionom vratili u Grubišno Polje.

Već 14. kolovoza na izlazima iz grada uspostavljena su dva stalna borbeno-blokadna punkta. Promet prema Virovitici bio je zatvoren, odnosno njime se moglo prolaziti samo na vlastitu odgovornost. Cesta koja je povezivala Grubišno Polje i Viroviticu preko noći je postala prostor na kojem su naoružani pobunjenici određivali sudbinu putnika. Jakša Raguž – Borbeno djelovanje „Omega“ 1991.

Svjedočenje Ivice Vereša: od raskrižja do zatvora u školi

Ono što se događalo nakon otmice poslije je pred sudom opisao Ivica Vereš. U njegovu svjedočenju na suđenju Bori Trbojeviću navedeno je da je 13. kolovoza uhićen na raskrižju putova za Gornju Rašenicu i Veliku Peratovicu.

Zaustavili su ga naoružani muškarci u uniformama. Njegova prijatelja Josipa Krajačića pustili su, a Vereša zatvorili u limenu sušaru za duhan. Ubrzo je onamo doveden i Vlado Radošević.

Nakon nekoliko dana premješteni su u podrum. Zavezane su im oči i bili su premlaćivani. Potom su odvedeni u zatvor uređen u podrumu škole u Velikoj Peratovici.

Vereš je svjedočio da su ga često izvodili na ispitivanje i od njega tražili da prizna kako je govorio da će ubijati Srbe. Premda je tvrdnja bila lažna, nakon premlaćivanja priznao je ono što su od njega zahtijevali. Razmijenjen je 15. rujna 1991. zajedno s Miškom Čepom. Izvještaj sa svjedočenja Ivice Vereša

Prema Antunu Deliću, prvom predsjedniku kriznog štaba za grubišnopoljsko područje, Vereš je bio pričuvni policajac, dok je Radošević bio civil i član HDZ-a. Delić posebno ističe da je Radošević bio srpske nacionalnosti, ali politički vezan uz hrvatsku stranu.

Njegova otmica pokazuje da meta nisu bili samo ljudi prema nacionalnom podrijetlu, nego i svi koje su pobunjenici smatrali odanima hrvatskoj državi. Svjedočenje Antuna Delića

Velika Peratovica – od sjedišta pobune do zatvora za civile

Velika Peratovica bila je središte pobune na grubišnopoljskom dijelu Bilogore. Ondje je djelovao samozvani „Bilogorski odred Teritorijalne obrane Grubišnog Polja“, a uspostavljene su i paravojne te policijske strukture takozvane SAO Krajine.

Prebjegli policajci srpske nacionalnosti i naoružane skupine dobili su prostor u kojem su mogli zatvarati, ispitivati i zlostavljati civile iz okolnih sela i ljude presretnute na prometnicama.

Zatočenici nisu držani samo u podrumu škole. Prvi oteti bili su smješteni i u sušari za duhan, a potom premještani između improviziranih mjesta zatočenja. Tako je već sredinom kolovoza nastao sustav u kojem su civili pretvarani u taoce za razmjenu, izlagani fizičkom i psihičkom zlostavljanju te držani bez ikakva zakonitog postupka.

Otmice s magistrale bile su tek početak. Slijedila su odvođenja stanovnika Topolovice, Rastovca, Gornje Kovačice, Dijakovca, Turčević Polja i drugih mjesta.

U Topolovici su 20. kolovoza muškarci odvajani od žena, a dio civila odveden je u Veliku Peratovicu. U okupiranim selima nesrpsko stanovništvo bilo je izloženo prijetnjama, premlaćivanjima, ograničavanju kretanja, pljački i paleži imovine. Vjenceslav Herout – Civilno stanovništvo daruvarskog i grubišnopoljskog područja 1990.–1991.

Od otmica do ubojstava

Najstrašniji završetak zatočenja u Velikoj Peratovici dogodio se 31. listopada 1991., tijekom povlačenja pobunjeničkih snaga. U podrumu škole ubijeni su:

• Željko Seleši

• Božidar Jakopec

• Petar Kramar

• Franjo Šokec

• Mato Petek

Zatočenik Vendel Šklebek preživio je pucnjavu skrivajući se iza zida u podrumu.

U travnju 1993. u šumi Bukovica kod Male Dapčevice pronađeni su posmrtni ostaci četrnaest zatočenih civila. Žrtve su bile vezane žicom u skupinama i ubijene vatrenim oružjem. Taj nalaz potvrdio je razmjere zločina počinjenih nad ljudima koji su prethodno odvođeni iz svojih sela ili presretani na cestama.

Prema službenoj kronologiji Grada Grubišnog Polja, do oslobađanja tog prostora ukupno je 38 osoba bilo zarobljeno i podvrgnuto torturi. Četrnaest ih je razmijenjeno ili oslobođeno, dok su 24 osobe ubijene.

Zato 13. kolovoza nije samo datum prvih otmica, nego početak razdoblja u kojem su zatočenje, mučenje i ubojstva postali sredstvo terora nad stanovništvom Bilogore.

Jedna pravomoćna presuda, novo suđenje nakon 35 godina

Za dio zločina počinjenih u Velikoj Peratovici pravomoćno je osuđen Boro Trbojević, pripadnik „Bilogorskog odreda“. Vrhovni sud Srbije u prosincu 2009. potvrdio mu je kaznu od deset godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Sud je utvrdio da je 13. kolovoza sudjelovao u prisilnom odvođenju i zatočenju Vlade Radoševića i Ivice Vereša, kao i u ubojstvu petorice civila u podrumu škole 31. listopada. Pravomoćna presuda Bori Trbojeviću

Pravosudna priča time nije završena. Pred Županijskim sudom u Zagrebu u lipnju 2026. počelo je suđenje Živku Zagorcu i Miloradu Davidoviću, izdvojeno iz predmeta u kojem su optužene ukupno 24 osobe.

Tužiteljstvo ih tereti za ratne zločine nad civilima na području tadašnje općine Grubišno Polje tijekom kolovoza, rujna i listopada 1991. Obojica su se izjasnila da se ne smatraju krivima i imaju pravo na pretpostavku nevinosti do pravomoćnog završetka postupka. HRT – početak suđenja

Cesta kao početak sustava terora

Na Bilogori rat nije počeo tek kada su na Grubišno Polje 17. kolovoza pale prve granate. Za ljude zaustavljene četiri dana ranije počeo je na raskrižju, pred cijevima naoružanih ljudi, kada su im oduzeti sloboda, sigurnost i sva prava.

Magistrala Grubišno Polje – Virovitica bila je više od prometnice. Njezinim stavljanjem pod oružani nadzor pobunjenici su presjekli vezu između gradova, širili strah i pokazali da hrvatske institucije više ne mogu jamčiti sigurnost na okupiranom prostoru.

Otmice od 13. kolovoza bile su prvi vidljivi korak prema zatvorima, mučenjima i ubojstvima koja će obilježiti ratnu jesen na Bilogori.

Zato taj datum treba pamtiti po imenima prvih otetih: Vlado Radošević, Ivica Vereš, Ivan Horvat, Hrvoje Horvat i Mato Kelava. Njihovo odvođenje s ceste bilo je upozorenje koje se ubrzo pretvorilo u sustav progona hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva na okupiranom dijelu Bilogore.