Oluja i sjećanja na 12/13. kolovoza 1995. – kako su Hrvati spriječili Ratka Mladića da vrati Knin?

Prva faza te protuofenzive trebala je biti ponovno osvajanje Bosanskog Grahova i presijecanje komunikacije prema Kninu, osobito osvajanjem prijevoja Derale koji još nazivaju „vrata Knina“.

U slučaju uspjeha prve faze nastavak operacije tekao bi prema Livanjskom polju i stvaranjem uvjeta za povratak Knina u srpske ruke.

Ta malo poznata, a slavna bitka Domovinskog rata trajala je tri dana i noći do 15. kolovoza 1995., a bila je pripremljena u okviru prije planirane velike srpske vojne akcije „Vaganj 95“.

Iako je široj javnosti nepoznato, nakon veličanstvene „Oluje“ na širem području Bosanskog Grahova vodila se teška i odlučna bitka za konačno slamanje srpskih snaga.

„Tada neprijatelj, ne mireći se sa gubitkom Knina i ostalog teritorija, najprije topništvom, a zatim u noći i pješaštvu pri tom koncentrirajući svoje elitne i specijalne postrojbe, kojima osobno zapovjeda gen. Mladić u jedinom pravom protuudaru pokušava povratiti izgubljene položaje , te presjeći komunikaciju Knin – B.Grahovo ovladavanjem strateški važnih točaka „prevoja Derale“. Najžešći napad izvršio je na položajima: Biljeg, Cigelj, Vidovića glava i Begovac na cesti Drvar-B.Grahovo. Pripadnici brigade prihvaćaju borbu i na položaju Vidovića glava u izravnom okršaju prsa o prsa pogibaju vojnici: Denis Jerković, Ivan Burić, Loran Šulentić i Tomislav Grujica.

Nakon neravnopravne borbe, ostali sa više ranjenika izvlače se prema B.Grahovu. Početkom neprijateljskog napada, jedna interventna grupa odlazi u pomoć prema napadnutim položajima Cigelj i Biljeg prilikom koje nailaze na ubačenu neprijateljsku diverzantsku grupu gdje u direktnom okršaju pogibaju: zapovjednik satnije Stipe Marčić-Štef te vojnici: Denis Baleta i Dragan Kikić dok je više ranjenih vojnika. Kako se preostali suborci nisu uspjeli izvući, jednom od njih, Olegu Ujeviću, to uspijeva, dovodi pojačanje, ponovno se uključuje u borbu i tom prilikom junačke pogibe.

Iza podne 13. kolovoza ojačana skupina pripadnika 2. Bojne 141. brigade uz potporu POTRD-a ZP Split kreće u protunapad na Vidovića glavu koju je zaposjeo neprijatelj nakon povlačenja naših snaga. Neprijatelj u žestokom okršaju uspijeva odbiti naš napad i tom prilikom pogibaju: zapovjednik voda Nenad Božan, zapovjednik desetine Ranko Grbavac, te vojnici: Sead Jasenčić i Slaven Ujević, a više vojnika biva ranjeno.

U borbama na ostalom dijelu bojišta pogibaju vojnici: Ante Merćep, Ante Domazet, a Zoran Karanović od zadobivenih ranih umira. Istovremeno u okršaju s neprijateljem ispred položaja Cigelj pogibaju pripadnici 6.domobranske pukovnije: Ognjen Krešić, Aljoša Ruspić i Igor Koprčina dok sudbina Drage Ilovića do danas nije poznata (vodi se kao nestali).

Bez obzira na sve gubitke vojnici 141. brigade smogli su snage da zaustave napredovanje neprijatelja i zajedno s interventnim snagama 3.bojne 7. gbr uz pomoć dva tenka i borbenom skupinom 6.dp tenkovskom vodom 113.pbr., 14.kolovoza povrate izgubljene položaje. (u toj akciji pogibaju pripadnici 7. gbr: Romano Ribić i Stjepan Križanec), a već 15. kolovoza zajedno sa 126. dp. i 4.gbr koja nastupa iz pravca Srba, nastavljaju sa napadnim djelovanjima i odbacuju neprijatelja do pred Drvar. U toj bitci u jednom danu 13. kolovoza Hrvatska vojska je imala dvadeset poginulih, jednog nestalog i preko 50 ranjenih pripadnika“, piše na stranici 141. brigade.

„To je bio jedini pravi kontraudar srpskih snaga nakon operacije Oluja, kada su nastojali zbog poljuljanog borbenog morala svojih postrojbi, ali i očitog nezadovoljstva i osjećaja nemoći civilnog puka, vratiti izgubljene položaje i presjeći komunikaciju Knin – Bosansko Grahovo, te zauzeti važnu točku – prijevoj Derale, ući u Grahovo i ostvariti pozicije za daljnje napredovanje prema Livnu i Kninu“, govori poručnik Tonći Jelavić, pripadnik 1. sat.1. bojne 141. brigade, „Bila je to krvava i teška, gotovo rovovska bitka gdje su naši i njihovi vojnici bili nekoliko metara jedni od drugih.“

Pobjeda Hrvatske vojske otvorila je vrata osvajanju Drvara i napredovanju prema Banjoj Luci. Samo je politička naklonost i pritisak Zapada, koji nije iskazan kod napada na Vukovar i Srebrenicu, spasila Srbe od potpunog poraza u Bosni i Hercegovini. Banja Luka kao najveći grad Republike Srpske bio je spreman za evakuaciju, a Armija BiH bila je pred osvajanjem Prijedora. Na vojnom polju bili su pred potpunim porazom i u rasulu, osobito nakon pobjede HV-a kod Šipova i Mrkonjić grada.

Srbe je, kao i mnogo puta do sada, spasila neratna hrabrost, već strane države, i tako im dala potvrdu za genocidnu politiku etničkog čišćenja.