21. kolovoza 1991. – Dan kada je hrvatsko zdravstvo prešlo na ratni režim: nastala je jedinstvena ratno-medicinska doktrina

Stručna literatura bilježi prijeloman datum – 21. kolovoza 1991., kada su se sve hrvatske zdravstvene ustanove potpuno prilagodile ratnim uvjetima. Iz tog procesa nastao je integrirani civilno-vojni sustav koji će postati jedna od ključnih sastavnica hrvatske obrane.

Ratno zdravstvo nije počelo 21. kolovoza

Toga dana liječnici nisu prvi put susreli ratne rane. Pakrac je već u ožujku prošao prvi ozbiljan oružani sukob, nakon toga slijedili su Plitvice, Borovo Selo i sve brojniji napadi, a tijekom ljeta 1991. područja neposredno izložena sukobima već su morala improvizirati vlastite sustave prihvata, liječenja i evakuacije ranjenika.

Pripreme su, međutim, počele još ranije. Prema službenoj monografiji Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, krajem 1990. razvijani su planovi zdravstvene pripravnosti i stožerne organizacije. Tijekom proljeća i ljeta 1991. organiziraju se edukacije liječnika, pripremaju mobilne kirurške ekipe, stvaraju pričuve lijekova i sanitetskog materijala te razrađuju mogućnosti prihvata velikog broja ranjenika. U srpnju su liječnici primarne zdravstvene zaštite na Medicinskom fakultetu dodatno educirani za obradu ratnih rana, a pripremani su i posebni priručnici ratne medicine.

Zato 21. kolovoza 1991. nije početak hrvatskog ratnog zdravstva, nego trenutak kada dotadašnje pripreme i lokalna iskustva prerastaju u zajednički nacionalni sustav.

Što se dogodilo 21. kolovoza 1991.?

Pregledni znanstveni rad Ratno zdravstvo u Karlovcu za vrijeme Domovinskog rata 1991.–1995. navodi vrlo određeno:

„Dana 21. kolovoza 1991. sve hrvatske zdravstvene ustanove se u potpunosti prilagođuju ratnim uvjetima.“

Ta prilagodba bila je mnogo više od uvođenja dežurstava. Zdravstvene ustanove morale su izraditi planove za rad u slučaju napada, organizirati stalna dežurstva, osigurati pričuve lijekova, krvi, sanitetskog materijala i opreme, pripremiti kirurške i liječničke ekipe, razraditi evakuaciju bolesnika i ranjenika te aktivirati higijensko-epidemiološku zaštitu. Istodobno se uspostavljala koordinacija između civilnih bolnica, domova zdravlja i sanitetskih službi hrvatskih oružanih snaga.

U rat se, drugim riječima, nije prilagođavala samo jedna bolnica ili jedno krizno područje.

Prilagođavao se cijeli hrvatski zdravstveni sustav.

Jedan ranjenik – jedan sustav

Jedna od najvažnijih odluka bila je da Hrvatska ne stvara potpuno odvojene civilni i vojni zdravstveni sustav.

Nakon ustrojavanja Hrvatske vojske razvija se podjela prema kojoj vojni sanitet osigurava prvu zdravstvenu pomoć, primarno zbrinjavanje i prijevoz ranjenika, dok civilne zdravstvene ustanove preuzimaju specijalističko i bolničko liječenje. Time su postojeće bolnice, liječnici i medicinska oprema mogli biti maksimalno iskorišteni umjesto da se u zemlji koja se tek stvarala paralelno pokušava izgraditi potpuno novi vojni bolnički sustav.

Upravo je ta integracija civilne i vojne medicine postala jedno od temeljnih obilježja hrvatske ratno-medicinske doktrine.

Stručna literatura opisuje sustav koji je počivao na potpunoj mobilizaciji ljudskih i materijalnih potencijala, vertikalnom zapovijedanju, ali istodobno i stalnoj koordinaciji civilnog i vojnog zdravstva.

Pet koraka od prve crte do vrhunske bolnice

Na otvorenim bojištima razvijen je sustav od pet razina – ešalona zdravstvenog zbrinjavanja.

Prvi kontakt s ranjenikom imali su osposobljeni pripadnici postrojbe i liječnici opće medicine neposredno uz bojište. Slijedila je druga razina, na kojoj su kirurzi mogli izvršiti početnu kiruršku obradu. Na trećoj razini djelovale su kirurške ekipe brigade koje su mogle provoditi zahtjevnije zahvate i pripremiti teško ranjenog čovjeka za daljnji prijevoz.

Četvrti ešalon činile su civilne bolnice u blizini bojišta, a peti velike specijalizirane ustanove u sigurnijoj dubini teritorija, gdje je bilo moguće provoditi najsloženije operacije i dugotrajno liječenje.

Doktrina pritom nije slijepo preslikavala jedan model na cijelu Hrvatsku. U opkoljenim gradovima i područjima gdje je bolnica praktički bila na prvoj crti klasični sustav ešalona nije bilo moguće održati. Ondje su civilne bolnice same postajale ratne bolnice.

Vukovar je najdramatičniji primjer.

Pakrac, koji smo obradili jučer, jedan je od prvih.

Slična iskustva imali su Osijek, Vinkovci, Nova Gradiška, Karlovac, Slavonski Brod, Sisak i druge ustanove.

Bolnice više nisu bile pozadina bojišta

Rat je vrlo brzo pokazao da znak Crvenoga križa neće automatski zaštititi hrvatske zdravstvene ustanove.

Stručni rad liječnika iz Slavonije i Baranje objavljen još tijekom rata navodi da su do kraja 1991. zdravstveni centri odnosno bolnice u Vukovaru, Vinkovcima, Pakracu i Novoj Gradiški praktički razoreni, da su stradale zdravstvene ustanove u Lipiku i Daruvaru, dok su osječka bolnica i druge ustanove pretrpjele teška oštećenja.

Autori su naveli da je samo u promatranim ustanovama do kraja 1991. liječeno oko 7.000 ranjenika, često u podrumima i skloništima. Poginula su četiri zdravstvena djelatnika, 12 ih je ranjeno, a ubijeno je i pet pacijenata. Među liječenima je bilo i približno 50 pripadnika tadašnje savezne vojske, što je važno svjedočanstvo o liječničkoj etici u uvjetima rata.

To mijenja i način na koji treba promatrati hrvatsko ratno zdravstvo.

Bolnice nisu bile samo logistička pozadina hrvatskih branitelja. I same su postale dio ratnog prostora.

Vukovar – medicina bez sigurne pozadine

U Vukovaru je granica između bojišta i bolnice praktički nestala. Zdravstveni centar radio je u sve težim uvjetima, pod napadima, s prekidima infrastrukture i sve većim brojem ranjenika.

Liječnici koji su poslije stručno opisivali iskustvo Vukovara isticali su da je unatoč katastrofalnim uvjetima održana zdravstvena skrb te da je osoblje nastavilo liječiti ranjene dok su sama zgrada i infrastruktura bili izloženi napadima. Ta iskustva vrlo su brzo postala i dio međunarodne medicinske dokumentacije o ratu u Hrvatskoj.

Koliko je sustav bio učinkovit? Brojke daju važan odgovor

Ratna medicina najjasnije se ocjenjuje prema tome koliko brzo ranjenik stiže do odgovarajuće pomoći i koliko ih nakon dolaska u bolnicu preživi.

Analiza nacionalne baze hrvatskih ratnih ranjenika pokazala je da je 61,11 posto ranjenih bilo evakuirano unutar prvoga sata, dok je prosječno vrijeme evakuacije iznosilo 2,26 sati.

Još je važniji podatak da je nakon prijma u zdravstvenu ustanovu vjerojatnost preživljenja u promatranoj skupini iznosila 98,36 posto. Autori rada zaključili su da je upravo model u kojem vojni sustav organizira prijevoz, a civilne zdravstvene ustanove pružaju specijalističku i bolničku skrb omogućio kratko vrijeme evakuacije i jednaku zdravstvenu zaštitu civilima i vojnicima.

To je možda i najsnažnija potvrda da ratno-medicinska doktrina nije ostala administrativni dokument.

Ona je spašavala živote.

Mobilne kirurške ekipe – kirurg se približava ranjeniku

Posebno važna inovacija bile su mobilne kirurške ekipe.

U klasičnom sustavu ranjenika se što brže prevozi prema kirurgu. Hrvatski uvjeti – presječene prometnice, razvučena bojišta, nedostatak sigurnih pravaca i mali broj vojnih liječnika – tražili su i suprotan pristup: kirurg se morao približiti ranjeniku.

Mobilni kirurški timovi mogli su djelovati bliže bojištu i provoditi hitne zahvate prije transporta u veće bolnice. U njihovu razvoju sudjelovali su liječnici civilnih zdravstvenih ustanova i Medicinskog fakulteta, a njihovo djelovanje uklopljeno je u drugi i treći ešalon ratnog zdravstva.

„Hitna ratna kirurgija“ – ista pravila od bojišta do bolnice

Da bi liječnik u Vinkovcima, Karlovcu, Pakracu ili Splitu postupao prema istim temeljnim pravilima, nije bilo dovoljno samo organizirati prijevoz i rasporediti osoblje.

Trebalo je stvoriti jedinstvenu medicinsku doktrinu.

Jedan od instrumenata za njezino ujednačavanje bio je priručnik Hitna ratna kirurgija, pripremljen za potrebe Glavnog stožera saniteta RH 1991. godine. U stručnoj literaturi navodi se da su iskustva i međunarodni, uključujući NATO-ove, principi ratne kirurgije prilagođeni hrvatskim okolnostima. Paralelno su liječnici opće medicine osposobljavani za početno zbrinjavanje ratnih rana.

Zamisao je bila jednostavna, ali presudna: bez obzira na to gdje je čovjek ranjen, svaka sljedeća razina liječenja mora znati što je prethodna učinila i što slijedi dalje.

Ratna medicina nije pitala tko je ranjen

Načelo jednakog liječenja ubrzo je dobilo i formalni pravni okvir.

Uredbom o zdravstvenoj zaštiti u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti neovisnosti i jedinstvenosti Republike Hrvatske propisano je da građani imaju jednaka prava na zdravstvenu zaštitu te da zdravstvene organizacije pružaju zaštitu stanovništvu, pripadnicima oružanih snaga i ratnim zarobljenicima, prema načelima ratno-medicinske doktrine.

Ministarstvo zdravstva istodobno je dobilo obvezu vođenja evidencije zdravstvenih djelatnika, njihova raspoređivanja te nadzora i usmjeravanja lijekova, sanitetskog materijala i medicinske opreme prema područjima gdje su bili najpotrebniji.

Tako je ono što je tijekom ljeta 1991. nastajalo kao odgovor na neposrednu ratnu opasnost ubrzo dobilo i institucionalni te pravni oblik.

Od Pakraca do Slavonskog Broda – ista doktrina, različita bojišta

Vrijednost sustava možda se najbolje vidi kada se usporede potpuno različite situacije.

U Pakracu je bolnica vrlo rano dospjela u neposrednu zonu sukoba.

U Vukovaru je bolnica postala posljednja zdravstvena točka opkoljenoga grada.

U Osijeku je veliki klinički centar morao nastaviti rad pod topničkim napadima.

Slavonski Brod potom će zbog svojega položaja, priljeva ranjenika iz Hrvatske i poslije iz Bosne i Hercegovine, izrasti u jedno od najvećih središta ratnog zbrinjavanja. Državni arhiv u Slavonskom Brodu navodi da su ondje tijekom rata zbrinute 7.348 ranjene osobe.

Nisu, dakle, sve bolnice radile jednako.

Ali su pripadale istome sustavu.

I upravo je to bila bit doktrine uspostavljene 1991. godine.

Hrvatsko iskustvo postalo je dio medicinske znanosti

Ratno zdravstvo nije ostalo zabilježeno samo u ratnim dnevnicima, liječničkim svjedočanstvima i bolničkim dokumentima.

Hrvatski liječnici vrlo su rano počeli objavljivati stručne i znanstvene radove o organizaciji zdravstva, kirurgiji ratnih rana, evakuaciji, epidemiologiji, psihičkim posljedicama rata i radu bolnica pod napadima.

Analiza objavljena 2024. utvrdila je čak 301 znanstveni rad povezan s ratom objavljen u Croatian Medical Journalu, pri čemu je najveći broj nastao upravo u prvim ratnim godinama. Time je iskustvo hrvatskog ratnog zdravstva postalo jedan od najbolje dokumentiranih segmenata Domovinskog rata u međunarodnoj medicinskoj literaturi.

Zašto je 21. kolovoza 1991. važan datum?

U kronologiji Domovinskog rata pamtimo početke bitaka, osnivanja postrojbi, pogibije i vojne operacije.

21. kolovoza 1991. zaslužuje svoje mjesto u toj kronologiji iz drugog razloga.

Toga dana Hrvatska je, suočena s ratom koji se ubrzano širio, zdravstveni sustav u cjelini prilagodila ratnim uvjetima.

Od sanitetskog djelatnika uz prvu crtu, preko liječnika opće medicine i mobilnog kirurškog tima, do civilne bolnice i najvećih kliničkih centara u pozadini, stvaran je lanac kojemu je cilj bio jedan: ranjenog čovjeka što prije dovesti do mjesta na kojem mu se može spasiti život.

Bolnice su bile granatirane. Prometnice presijecane. Nedostajalo je ljudi, krvi, lijekova i opreme. Pojedini gradovi bili su gotovo ili potpuno odsječeni.

Ipak, zdravstveni sustav nije se raspao.

Naprotiv – u tim je uvjetima izgradio vlastitu ratno-medicinsku doktrinu.

Zato 21. kolovoza 1991. nije samo datum iz povijesti hrvatske medicine.

To je jedan od manje poznatih datuma organiziranja hrvatske obrane.

Jer dok su hrvatski branitelji zaustavljali neprijatelja na prvoj crti, iza njih je morao postojati sustav sposoban učiniti sve da se ranjeni vrate živi.

Izvori i literatura

Temelj za datum 21. kolovoza i opis doktrine je stručni rad Ratno zdravstvo u Karlovcu za vrijeme Domovinskog rata 1991.–1995. Hrčak – puni tekst stručnog rada. Za razvoj sustava, mobilne kirurške ekipe i pripreme korištena je službena monografija Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Monografija Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Pravni okvir nalazi se u ratnoj uredbi objavljenoj u Narodnim novinama Narodne novine – zdravstvena zaštita u ratnim uvjetima, a širi prikaz sustava u knjizi Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na Republiku Hrvatsku 1990.–1995. Medicinska naklada – Hrvatski sanitet 1990.–1995..