Četiri dana prije ulaska u Knin zapovijed „Kozjak ’95“ odredila je pravce napada
Zapovjedništvo Zbornog područja Split izdalo je 1. kolovoza 1995. tajnu zapovijed „Kozjak ’95“, kojom su određene snage, pravci i zadaće hrvatskih postrojbi u napadu prema Kninu i sjevernoj Dalmaciji. Dokument koji je potpisao general-pukovnik Ante Gotovina pokazuje koliko je oslobađanje Knina bilo precizno pripremano.
Četiri dana prije nego što su hrvatske snage ušle u Knin, u Zapovjedništvu Zbornog područja Split dovršen je dokument koji je vojnu namjeru pretvorio u raspored konkretnih zadaća. Zapovijed za napadnu operaciju „Kozjak ’95“, datirana 1. kolovoza 1995. u Zadru, nosila je oznaku „Obrana – državna tajna“. Potpisao ju je zapovjednik Zbornog područja Split, general-pukovnik Ante Gotovina.
U dokumentu nije bilo neodređenih političkih poruka. Navedeni su pravci napada, sastav operativnih grupa, crte razgraničenja, topnička i zračna potpora, zapovjedna mjesta, pričuve, logistika, sanitetsko zbrinjavanje i vrijeme početka djelovanja. Spremnost postrojbi određena je za 4 sata 4. kolovoza, a početak napada za 5 sati.
Glavni cilj bio je Knin, političko i vojno središte samoproglašene Republike Srpske Krajine te sjedište Glavnog štaba Srpske vojske Krajine. Grad se od 1991. nalazio izvan hrvatskoga ustavno-pravnog poretka. Hrvatska odluka da ga oslobodi nije bila napad na tuđi teritorij, nego završni vojni odgovor na pobunu, okupaciju i višegodišnje odbijanje mirne reintegracije.
„Kozjak ’95“ nije bila zasebna operacija, nego naziv za djelovanje Zbornog područja Split u sklopu „Oluje“
Naziv dokumenta i danas izaziva zabune. Vojno-redarstvena operacija na državnoj razini nosila je naziv „Oluja“, dok ju je Zborno područje Split u svojim zapovjednim dokumentima vodilo kao „Kozjak ’95“. Povjesničar Davor Marijan u knjizi Oluja, koju je objavio Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, izričito navodi da je riječ o „Oluji“ u izvedbi Zbornog područja Split.
Zašto je naziv promijenjen na toj razini, nije pouzdano utvrđeno. Marijan navodi mogućnost dodatnog prikrivanja priprema, ali i mogućnost da dio zapovjedne strukture u vrijeme izrade dokumenata nije znao konačni naziv operacije Glavnog stožera. Bez čvrstog dokumenta koji bi riješio tu dvojbu, bilo bi pogrešno jednu od tih pretpostavki proglašavati činjenicom.
Zapovijed od 1. kolovoza zato nije plan neke manje ili usporedne akcije. Ona je bila zapovjedni temelj za djelovanje Zbornog područja Split na južnom dijelu bojišta u „Oluji“, od Velebita preko sjeverne Dalmacije i Dinare do operativno podređenoga prostora u zapadnoj Bosni.
Put prema Kninu otvoren je u operaciji „Ljeto ’95“
„Kozjak ’95“ nije nastao bez ranijih priprema. Hrvatske snage su od 25. do 29. srpnja 1995. u operaciji „Ljeto ’95“ oslobodile Bosansko Grahovo i Glamoč te presjekle prometnicu Knin – Drvar. Time je vodstvo pobunjenih Srba u Kninu izgubilo jednu od najvažnijih veza prema teritoriju pod nadzorom Vojske Republike Srpske.
Operacija je ujedno smanjila pritisak srpskih snaga na bihaćko područje. Peti korpus Armije Bosne i Hercegovine u srpnju je upozoravao da su mu zalihe ispod kritične razine i da postoji opasnost od sloma obrane. Pad Bihaća donio bi daljnje stradanje stanovništva, ali i spajanje teritorija pod srpskim nadzorom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Na Brijunima je 31. srpnja održan sastanak predsjednika Franje Tuđmana s najvišim hrvatskim vojnim zapovjednicima. Već sljedećeg dana izdana je zapovijed „Kozjak ’95“. Istodobno nisu bili prekinuti svi diplomatski pokušaji. Hrvatsko izaslanstvo sastalo se 3. kolovoza u Genthodu kod Ženeve s predstavnicima vlasti iz Knina i zatražilo neodgodivu mirnu reintegraciju, otvaranje prometnica i predaju oružja uz jamstvo građanske sigurnosti i opće amnestije, osim za počinitelje ratnih zločina. Odgovor kninskog izaslanstva hrvatska je strana ocijenila neprihvatljivim.
Ta kronologija pokazuje da se vojni plan pripremao dok je država još ostavljala mogućnost mirnog rješenja. No nakon četiri godine okupacije, odbijanja Plana Z-4 i posljednjih zahtjeva za reintegracijom, hrvatsko vodstvo više nije bilo dužno pristajati na trajno postojanje paradržave na vlastitom području.
Tri glavna pravca i četiri operativne grupe
Zamisao zapovjednika Zbornog područja Split bila je razbiti snage Srpske vojske Krajine na širem području sjeverne Dalmacije, presjeći prometnice koje su iz Knina vodile prema sjeveru, okružiti grad i osloboditi ga. Glavne hrvatske snage grupirane su na pravcima Bosansko Grahovo – Knin, Jasenice – Muškovci te Uniški Doci – Uništa – Kijevo.
Operacija je planirana u dvije do tri faze, u trajanju od tri do četiri dana. Prvom je trebalo probiti početnu crtu srpske obrane. U nastavku su hrvatske snage trebale presijecati protivničke postrojbe i uvoditi pričuve, a završnom fazom ovladati zapovjednim, prometnim i vojnim točkama.
Glavna snaga bila je Operativna grupa Sjever, kojom je trebao zapovijedati načelnik stožera Zbornog područja Split, stožerni brigadir Rahim Ademi. Njezinu udarnu snagu činile su 4. gardijska brigada „Pauci“ i 7. gardijska brigada „Pume“. U sastavu su bili i 81. gardijska bojna, 1. hrvatski gardijski zdrug te postrojbe HVO-a, među njima 2. i 3. gardijska brigada i snage Zbornog područja Tomislavgrad.
Zadaća 4. i 7. gardijske brigade bila je napredovati s Dinare prema Kninu, razbiti srpske položaje, presjeći prometnice prema Gračacu i ovladati gradom. Prema početnom rasporedu, 7. gardijska brigada trebala je udariti pravcem Risovac – Golubićko Suvo Polje – Kovačić i omogućiti uvođenje 4. gardijske brigade „Pauci“, zatim su trebali nastaviti prema Golubiću i Žagroviću te dijelom snaga presjeći prometnicu Knin – Strmica.
Operativna grupa Sinj, pod zapovijedanjem pukovnika Ante Kotromanovića, okupljala je 6. domobransku pukovniju Split, 126. domobransku pukovniju Sinj i 144. brigadu HV-a Sesvete. Njezina je zadaća bila napadati na pravcima Dinara – Kijevo i Svilaja – Kozjak, okružiti srpske snage u dolini Peruče, osloboditi Kijevo i ovladati planinom Kozjak.
Operativnu grupu Šibenik, kojom je zapovijedao pukovnik Bruno Vukić, činile su 142. i 15. domobranska pukovnija te 113. pješačka brigada. Dobile su pravce prema Promini, Oklaju, Drnišu, Kistanjama, Bribiru i Erveniku.
Operativna grupa Zadar pod zapovijedanjem pukovnika Mladena Fuzula imala je u sastavu 2. bojnu 9. gardijske brigade „Vukovi“, 112. brigadu te 7. i 134. domobransku pukovniju. Zadaće su obuhvaćale pravce prema Muškovcima, Karinu, Smilčiću, Benkovcu, Nadinu i drugim okupiranim mjestima zadarskoga zaleđa.
Lijevo od Zbornog područja Split djelovale su specijalne postrojbe MUP-a pod zapovijedanjem general-pukovnika Mladena Markača. Njihov napad s Velebita prema Gračacu trebao je presjeći veze kojima su Knin i Obrovac bili povezani s Likom.
Protivnik raspoređen oko Knina i u sjevernoj Dalmaciji
Glavni protivnik hrvatskim postrojbama bio je 7. sjevernodalmatinski korpus Srpske vojske Krajine, kojim je zapovijedao general-major Slobodan Kovačević. Korpus je imao sjedište u Kninu, a činile su ga 75. i 92. motorizirana brigada, 1. i 4. laka brigada, 2. i 3. pješačka brigada te topničke, protuoklopne, raketne i pozadinske postrojbe.
Na širem području Knina nalazili su se i 2. gardijska brigada Korpusa specijalnih jedinica SVK, bataljun Vojne policije, dijelovi Glavnog štaba, 101. obavještajni centar i pozadinske snage. Na zapadnobosanskom dijelu bojišta djelovale su postrojbe Vojske Republike Srpske, osobito snage 2. krajiškog korpusa.
Te postrojbe nisu branile međunarodno priznatu granicu ni ustavni poredak. Čuvale su rezultat oružane pobune i okupacije dijela Republike Hrvatske. Njihov obrambeni plan iz veljače 1995. nije predviđao samo zaustavljanje Hrvatske vojske. U drugoj etapi 7. korpus trebao je krenuti prema obali na potezu Šibenik – Biograd. To pokazuje da vojna politika kninskih vlasti ni u završnoj godini rata nije bila svedena na pasivno držanje postojećih položaja.
Negativan sud prema toj politici i njezinim oružanim snagama ne smije se pretvarati u kolektivnu osudu srpskih civila. Odgovornost pripada vodstvu i postrojbama koje su održavale okupaciju, kao i pojedincima odgovornima za ratne zločine. Civilno stanovništvo nije legitimna vojna meta, bez obzira na nacionalnost.
Zapovijed nije ostala samo na zemljovidu
Napad je počeo 4. kolovoza ujutro. Sedma gardijska brigada probila je položaje na svom pravcu i do kraja dana ovladala Borovom glavom, Visibabom, Badnjem i Pitomim vrhom. Time je omogućeno uvođenje 4. gardijske brigade.
Ujutro 5. kolovoza „Pauci“ su oslobodili Golubić, Vrpolje i Kninsko Polje te osiguravali bok „Puma“ na području Biskupije. Sedma gardijska brigada oko 11 sati ušla je u Knin. Pokušaji da se oslobađanje grada naknadno svedu na nadmetanje dviju brigada zanemaruju sadržaj zapovijedi i stvarni tijek napada. Njihove zadaće bile su povezane, a Knin je oslobođen njihovim zajedničkim djelovanjem. Zapovjednici brigada bili su Damir Krstičević i Ivan Korade.
Istoga dana postrojbe Operativne grupe Sinj oslobodile su Kijevo i Vrliku te ovladale područjem Polače i Kozjaka. Na šibenskom pravcu oslobođen je Drniš, dok su postrojbe Operativne grupe Zadar napredovale prema Benkovcu i Obrovcu. Raspad 7. sjevernodalmatinskog korpusa ubrzan je nakon što su Glavni štab SVK i političko vodstvo RSK napustili Knin.
Oslobađanjem grada srušeno je središte pobune protiv Republike Hrvatske. Time nije završio svaki borbeni zadatak, ali je ishod „Oluje“ postao jasan. U hrvatski ustavno-pravni poredak vraćen je najveći dio preostaloga okupiranog područja, osim hrvatskog Podunavlja, koje je poslije vraćeno mirnom reintegracijom.
Što se 2026. godine obilježava u Kninu
Od 1. kolovoza 1995. prošla je 31 godina. Stoga se 1. kolovoza obilježava 31. obljetnica od zapovijedi „Kozjak ’95“ i 5. kolovoza vojna-redarstvena operacije „Oluja“.
Prema programu koji su objavili Ministarstvo hrvatskih branitelja i Ministarstvo obrane, središnja proslava održat će se 5. kolovoza 2026. u Kninu. Predviđeni su budnica gradskim ulicama, misa, polaganje vijenaca kod Spomenika hrvatske pobjede „Oluja ’95“, podizanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi i središnja svečanost na stadionu NK Dinara.
Bit će pročitana imena poginulih i nestalih hrvatskih branitelja. Na tvrđavi će istupiti 245 kadeta Hrvatske vojske i polaznika Policijske akademije, prema službenom podatku o 243 poginula i dvojici nestalih hrvatskih branitelja u „Oluji“.
Objavljeni program ne izdvaja posebno zapovijed „Kozjak ’95“ od 1. kolovoza. Ona se pamti unutar ukupne povijesti „Oluje“. Upravo je zato potrebno povremeno vratiti se dokumentu, a ne samo završnoj slici zastave na tvrđavi. U njemu se vidi da oslobađanje Knina nije bilo stihijski prodor ni rezultat slučajnog raspada protivnika. Iza uspjeha stajali su zapovjednici, gardijske brigade, domobranske i pričuvne postrojbe, policija, zrakoplovstvo, topništvo, veze, inženjerija, logistika i sanitet.
Dio zapovijedi i kasnija topnička djelovanja bili su predmet postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Žalbeno vijeće 2012. poništilo je zaključak da su topnički napadi na Knin, Benkovac, Obrovac i Gračac bili nezakoniti te je pravomoćno oslobodilo Antu Gotovinu i Mladena Markača.
Odluka da se oslobodi Knin bila je vojno i državno opravdana. Zapovijed „Kozjak ’95“ pokazuje da je Hrvatska vojska početkom kolovoza 1995. imala sposobnost provesti složenu operaciju na širokom prostoru i povezati djelovanje velikog broja postrojbi. Najpošteniji odnos prema braniteljima zato nije gradnja novih legendi, nego čitanje dokumenata i točno navođenje onoga što su dobili u zadaću i što su učinili. Na temelju tih činjenica njihova zasluga ne treba uveličavanje.
📄Izvorna zapovijed „Kozjak ’95“713.0 KBKorišteni izvori
