01. kolovoza 1991. Dalj – što je proživio 10-godišnji dječak u srpskom koncentracijskom logoru?

MARIJAN GUBINA - 260 DANA

Datum 1. kolovoza zapamćen je u novijoj hrvatskoj povijesti kao dan velike tragedije, masovnih ubojstava i egzodusa Hrvata iz Dalja, mjesta na desnoj obali Dunava. Te je događaje sa zebnjom pratila cijela Hrvatska, gledajući kako žene, djeca, starci i drugi spašavaju živu glavu bježeći pred poludjelim četnicima na dunavske brodove prema Osijeku.

Marijan Gubina (37) iz Dalja kao je desetogodišnjak sa svojom obitelji proveo 260 dana u srpskom koncentracijskom logoru, kao i još 500 hrvatske djece, od kojih je najmlađa bila beba od samo tri mjeseca. Sve je to opisao u svojoj knjizi istoimenog naziva „260 dana“. Bili su izloženi najtežim oblicima nasilja, a najstarija sestra Nena prošla je kroz pravi pakao. Danas je Marijan aktivni mirotvorac i humanitarac čija je glavna poruka oprost, piše Book.hr.

Od teške prošlosti do životne misije

Gospodine Marijane, danas ste u društvu prepoznati kao humanitarac i mirotvorac, no Vi u pozadini nosite tešku, ratom obojenu prošlost. Jeste li ikada pomislili, posebice kada je bilo najteže, da bi Vaš život mogao otići u tom smjeru?

Marijan: Unatoč tome što sam odmalena odgajan kao vjernik, odnosno tako da činim dobro drugima, nikada mi nije palo na pamet da ću cijeli svoj život posvetiti općem dobru kroz razvoj kulture mira i rješavanje društveno-socijalnih problema.

Roman kao svjedočanstvo o Domovinskom ratu

Svoja ste sjećanja ukoričili u autobiografski roman „260 dana“, na temelju kojega je napravljena dramatizacija kazališne predstave. Kako se u Vama rodila ideja da napišete knjigu o onome što ste Vi i Vaša obitelj proživjeli u ratu? Što Vam je i tko davao snagu da je dovršite?

Marijan: Iako sam od škole imao čitanku umjesto diplome, napisao sam autobiografski roman „260 dana“, koji je posljednjih šest godina „top“ roman u RH, a uz to je preveden na 15 jezika. Zatim je napravljen projekt „260 dana“, koji čine roman, kazališna predstava, igrani film visoke produkcije, program Mirotvorac te niz drugih programa i aktivnosti. To svim čitateljima može služiti kao primjer da se može sve. Mnogo je razloga koji su me navodili da svoje bolno iskustvo pretočim na papir, no jedan od glavnih jest prikaz dijela novije hrvatske povijesti – Domovinskog obrambenog rata.

O kalvariji hrvatskog naroda u Domovinskom obrambenom ratu trebaju znati i budući naraštaji, ali i ljudi diljem svijeta, s ciljem da ih se potakne na razmišljanje i djelovanje kako se nešto takvo nikome, nigdje i nikada ne bi ponovilo. Poticaj, okrjepu i snagu neprestano mi je davala moja obitelj, a daje mi ih i danas razumijevanjem moje životne misije i ljubavlju kojom me „puni“. No, važno je naglasiti da od samog početka čvrsto vjerujem da je roman kroz mene, kao „alat“, napisao sam dragi Bog. Mnogo je dokaza za to, no dovoljno je „samo“ vjerovati. Ja sam vjernik koji se trudi živjeti život vjernika. Molim se Bogu da budem alat u Njegovim rukama i da me prenese kroz „pustinju“ u trenucima kada ne mogu hodati.

Oprost nakon proživljenog zla

Oni koji su pročitali Vaš roman znaju da ste izgubili oca i sestru, no Vaša je glavna poruka OPROST. Koliko je bilo teško suočiti se sa stvarnošću i oprostiti onima koji su Vam nanijeli zlo? Koji je trenutak bio presudan u Vašoj odluci da oprostite?

Marijan: Da, kroz srpske koncentracijske logore prošlo je više od 30.000 pripadnika nesrpskog stanovništva. Među njima je bilo više od 500 djece, a najmlađe je imalo tri mjeseca. Moja šesteročlana obitelj i ja bili smo lišeni slobode 260 dana. Za to smo vrijeme bili izloženi najtežim oblicima nasilja, dok je najstarija sestra Nena, tada dvadesetogodišnjakinja, provela 18 mjeseci u paklu.

Koliko je teško oprostiti, teško je „izmjeriti“, no da je to svima nama potrebno – potrebno je. Imam sreću što je Bog odlučio da ne moram na svojim leđima nositi još i teret mržnje. Nagradio me slobodom, ispunivši me ljubavlju, no ujedno me očito i zadužio da svjedočim žrtvu kao nagradu te da budem primjer i poticaj za dobro. Prošao sam mnoge faze u svojem životu i svaka je sa sobom nosila određeno duhovno i mentalno sazrijevanje. Značajna promjena dogodila se 2002. godine, kada sam dao i dobio ljubav – sadašnju suprugu Martu – te 2011. godine, kada je u naš život došao prvi anđeo, kći Anastazija.

Što biste savjetovali onima koji ne mogu oprostiti povrede i nepravde koje im je netko nanio?

Marijan: Iz Vašeg pitanja prije svega iskaču riječi „ne mogu“. Ne postoji nemoguće. Postoji samo teško, teže i još teže, a ključno je pitanje za svakoga: Što želiš sebi i drugima i koliko si voljan ustrajati u toj ideji ili želji? Suosjećam s ljudima koji na svojim leđima nose teret „mržnje“ i ogorčenosti, ali ih također pozivam da svakodnevno razmišljaju i djeluju pozitivno. Dobro se dobrim vraća, a to se odnosi i na misli, i na djela, i na propuste.

Život nakon logora i posljedice koje ostaju

Kada ste bili u logoru, imali ste svega deset godina. U romanu ste detaljno opisali što ste sve morali raditi i svatko bi prema tome očekivao da su Vam ostale teške posljedice za ostatak života. No, Vi ste danas suprug i otac te želite imati veliku obitelj. Koja je Vaša „tajna“? Kako ste uspjeli nadvladati sve traumatične događaje iz prošlosti?

Marijan: Istina je da su posljedice tu i da će ostati cijeli život. Nakon teških psihičkih oboljenja uspio sam zaliječiti bolest i nastaviti živjeti. Formula za ozdravljenje jest rad na samome sebi – duhovno, mentalno i fizički – rad za opće dobro te rad za ekonomsku opstojnost.

Sloboda u vremenu u kojem živimo kao dragovoljni robovi posebna je tema o kojoj možemo napisati mnogo stranica. Moj sljedeći autobiografski roman nosi upravo takav naslov – „Sloboda“. No, ističem „formulu“ za slobodu: VJERA + LJUBAV + RAD = SLOBODA.

Ja sam danas, zahvaljujući navedenoj formuli, slobodan čovjek. Danas nema mnogo slobodnih.

Vrijednosti koje želi prenijeti svojoj djeci

Razgovarate li sa svojom djecom o onome što ste proživjeli? Koje im vrijednosti i poruke želite prenijeti?

Marijan: Trenutačno imaju 4,5 i 6,5 godina pa to nije primjereno, no nestrpljivo čekam da odrastu kako bismo zajedno odavali počast svim žrtvama rata. Životni mi je san naučiti ih da razmišljaju i da nauče odvojiti srce od mozga – emociju od razuma – te im kao roditelj biti primjer koji će slijediti.

Nakon rata ste kao četrnaestogodišnjak živjeli na ulici i suočili se s glađu, a nakon toga ste pobjegli u „radoholičarstvo“. Možete li nam malo opisati te trenutke svojega života? Što Vam je u cijeloj toj priči pomoglo pronaći smisao života? Nedostaje li današnjim mladima toga optimizma i čežnje za „višim“ ciljevima?

Marijan: Mladima, kao što je i meni nedostajalo, prije svega nedostaje LJUBAVI, pozitivnih primjera i VJERE, a s time dolazi i rad. U mojem tragičnom životnom iskustvu i borbama između dobra i zla smisao života bio je i ostao život. Život slobodnog čovjeka koji prihvaća da je život težak, no lijep ako uživaš u onome što imaš, a ne opterećuješ se onime što nemaš.

Nena je izabrala život

Jednom ste spomenuli da ste najteže proživjeli silovanje svoje starije sestre, koja je ostala trudna i rodila dijete. Danas njezin sin ima 25 godina i, kako kažete, odgojen je da nikoga ne mrzi. Je li Vaša sestra ikada dvojila treba li roditi? Što joj je dalo snagu da se odluči za život? Zagovornici pobačaja upravo za takve slučajeve tvrde da je ženino „pravo“ odlučiti ne roditi.

Marijan: Da, Nena je dvojila, odnosno svakodnevno je bila razapeta između dobra i zla, između odluke za život ili smrt, a na kraju se odlučila za život. Duh Sveti, koji je u njoj probudio želju za životom, osnažio ju je da se odluči za život. Rodila je primjer dobra koje pobjeđuje zlo. Njezin sin Hrvoje živi je primjer, odnosno potvrda da je žrtva nagrada, da je teret dar i da dobro pobjeđuje. Osobno nisam za pobačaj jer ga smatram ubojstvom. Ta je životno aktualna tema veoma ozbiljna i smatram da za nju uvijek treba ostaviti više prostora za dijalog i promišljanje.

Program Mirotvorac i susreti s mladima

U svojem se humanitarnom radu susrećete i s mladima. U brojnim ste školama svjedočili i govorili o svojoj knjizi. Što Vas mladi najčešće pitaju? Kako reagiraju na Vaše svjedočanstvo?

Marijan: Iza mene su stotine predavanja održanih kroz program Mirotvorac, u kojem tijekom 45-minutnog predavanja – unatoč tome što koristimo odlomke iz romana kao svojevrsni alat – ne razgovaramo o ratu, već o onome što rat donosi i o tome što činiti da se to nikada, nikome i nigdje ne bi ponovilo.

Višegodišnjom analizom društva u svim slojevima i uzrastima ustanovio sam da je osnovni uzrok svih problema u društvu nedostatak ljubavi unutar obitelji te da svi ostali društveni problemi proizlaze iz tog osnovnog problema. Učenici sedmih i osmih razreda, kao i srednjoškolci i studenti, potvrđuju moje navode postavljajući sebi pitanje mogu li i oni preuzeti inicijativu u svojoj obitelji i bezuvjetno pružati ljubav.

Jedno od ključnih pitanja slušatelja jest jesu li čovjek pred njima i njegova priča stvarni ili su fikcija te je li moguće da čovjek može preživjeti takvu, opisanu sudbinu. Odgovor daju sami sebi i time mi potvrđuju da sam uspio u namjeri da ih potaknem na razmišljanje.

Nadam se da ću i Vas, dragi čitatelji, ovim obraćanjem potaknuti na razmišljanje. Nadam se da ćete svojim dijeljenjem ljubavi prekinuti pretvaranje društva u emotivne invalide.

Želite li na kraju razgovora uputiti neku poruku našim čitateljima?

Marijan: ČINITE DOBRO KAKO BI VAM SE ISTO ŠTO PRIJE VRATILO.

Priča pretočena i u film

Prema Gubininoj priči snimljen je igrani film „260 dana“, redatelja Jakova Sedlara, koji je svjetsku premijeru imao 2. studenoga 2025. u Osijeku.

Iz romana „260 dana“

„Desetogodišnji dječak nalazi se na krivom mjestu, u krivo vrijeme, zajedno sa svojom šesteročlanom obitelji. (…) Kao kolateralna žrtva biva zarobljen 260 dugih dana, proživljava svakodnevne nezamislive patnje, umire nekoliko puta, pokapa svoje bližnje i naposljetku, nakon 6.240 sati, ponovno vidi svjetlo dana.“

„(…) Tup. Bio je to udarac u potiljak koji me oborio s nogu. Našao sam se na podu, izbezumljen, ne znajući što me snašlo. No, zabrinula me pokidana vrećica i pomisao da sam nešto izgubio. Puzajući sam krenuo dohvatiti sol, no brzi mrak pojavio se pred mojim očima. Bio je to snažan udarac nogom koji me prebacio na leđa. Utrnulo lice prekrila je topla krv. Zaplakao sam, no to ih nije spriječilo da nastave s udarcima po mojem tijelu. Mislio sam da ću umrijeti. Plakati nisam mogao. Ostao sam bez zraka. I hvala Bogu što su se umorili i stali.

Osjetim kako cijelo tijelo bridi i peče; bol gotovo da ni ne osjetim od straha. Napokon sam skupio snage da se pomaknem, no svakim novim pokušajem izazivam strašnu bol u predjelu rebara. Podizanjem glave osjetim da mi se park vrti. Kroz magloviti pogled vidim dijelove vrećice i pokoju stvar iz nje. Četveronoške krećem skupljati stvari, sve dok me u jednom trenutku ne prekine udarac u stražnjicu, zbog kojeg sam udario glavom o zemlju. Rasplakao sam se.“

„Digli su se i krenuli prema sestri, koja je tada imala dvadeset godina, a mi smo se, uz pojačani plač, odnosno vrištanje, objesili oko njezina tijela ne bismo li je zaštitili od zlih ljudi. Nažalost, bili su jači. Preko nas i između nas dvojica su je primila za ruke i počela je izvlačiti iz naših ruku. Sestra je bespomoćno zapomagala. Njezino je vrištanje zaustavio udarac vojnika koji je oborio našu mamu. Krvavo lice nije zaustavilo mamu da ponovno primi vojnika za leđa, no drugi je repetirao pištolj s namjerom da je ubije. Zahvaljujući sestrinoj hrabrosti, koja ga je zaustavila obećavši da će poći s njima, mama i svi mi ostali ostali smo živi.

I sada je vidim kako nas, sa suzama na licu, uplašenog pogleda koji luta po prostoriji te jecavim glasom i drhtavom čeljusti, uvjerava da će sve biti u redu i da će se brzo vratiti. Proživljavajući sada tu nemilu situaciju, shvaćam da je slutila kako će sve biti suprotno od onoga što nam je govorila. Unatoč tome što je pretpostavljala da će joj se dogoditi jako ružne stvari, unatoč tome što je pretpostavljala da se neće vratiti, kao što se nije vratio ni naš tata, bila je dovoljno jaka i odlučna krenuti u pakao samo kako bi sačuvala nas. Ona je heroj…“

„Sve vas pozivam da, prije nego što nekoga osudite i prije nego što nekome učinite nešto loše, pročitate moje iskustvo i ne uvedete sebe u napast da činite loše – ni zbog nacionalizma, ni zbog rasizma, ni zbog vjerskih opredjeljenja ni zbog čega drugoga.

Ja, Marijan Gubina, ne osuđujem, ne mrzim…

NEMOJTE NI VI!“