15. RUJNA 1991. – ZAGRMIJELA JE „MOJA DOMOVINA“: Pjesma koja je postala druga hrvatska himna
U tonskom studiju „Krešimir“ Hrvatskoga radija, u vrijeme kada je Hrvatska bila pod napadom, nastala je pjesma koja je iz završetka ratnog Dnevnika ušla u kolektivno pamćenje
Pjesma rođena iz ratne stvarnosti
„Moja domovina“ nije nastala u miru, uz uobičajeni ritam glazbene produkcije. Nastala je u ljeto 1991., u trenutku kada su se nad Hrvatskom nadvili tenkovi, zrakoplovi, sirene i neizvjesnost.
Zrinko Tutić kasnije je opisivao kako je, vraćajući se s mora prema Zagrebu, vidio kolonu tenkova i zrakoplove iznad sebe. Ta slika postala je poticaj za pjesmu. Nakon nekoliko dana nazvao je Rajka Dujmića i njih su dvojica dovršila skladbu koja će uskoro prerasti okvire tadašnjega glazbenog projekta.
U javnosti se često navodi da je pjesma nastala u 48 sati. Tutić je u kasnijem prisjećanju govorio o nekoliko dana, pa je najtočnije reći da je nastala iznimno brzo, u dramatičnom ljetu 1991. Službena baza HDS ZAMP-a kao autore glazbe i teksta navodi Zrinka Tutića i Rajka Dujmića, a Nikšu Bratoša kao aranžera.
Tutić je također govorio da tada nitko nije mogao znati da će pjesma trajati desetljećima i postati neslužbeni simbol hrvatskog zajedništva. Namjera je bila jednostavna – u vremenu rata okupiti ljude oko poruke ljubavi prema domovini.
Od zamišljenih 17 pjevača do velikog Hrvatskog Band Aida
Prvotna zamisao bila je okupiti 17 pjevača. Međutim, producent i menadžer Vladimir Mihaljek Miha predložio je mnogo širi projekt. Prema njegovu svjedočenju, cilj je bio da zapjeva svatko tko je spreman stati uz Hrvatsku.
Zbog toga se u izvorima pojavljuju dvije brojke koje ne treba izjednačavati. HRT navodi 138 najpoznatijih pjevača, dok je Mihaljek govorio o 168 glazbenika, računajući širi krug izvođača i instrumentalista. Riječ je o različitim načinima brojanja sudionika, a ne nužno o istoj skupini.
U velikom zboru našli su se Oliver Dragojević, Arsen Dedić, Mišo Kovač, Josipa Lisac, Tereza Kesovija, Doris Dragović, Aki Rahimovski i brojni drugi poznati hrvatski izvođači. Svatko je dobio svoje mjesto u pjesmi, a Nikša Bratoš morao je velik broj vokalnih ulaza povezati u cjelinu koja će zvučati snažno i pregledno.
Prema Mihaljekovu kasnijem svjedočenju, u prvoj verziji nije bilo stiha „Moja zemlja Hrvatska“, nego je upravo on inzistirao da se ta rečenica doda. Tutić je pak rekao da je Arsen Dedić pomogao oko jedne dionice, ali nije želio biti posebno potpisan.
Snimanje pod sirenama i premijera na kraju Dnevnika
Snimanje je održano u tonskom studiju „Krešimir“ Hrvatskoga radija. U Zagreb su dolazili izvođači iz različitih krajeva Hrvatske, dok su gradom odjekivale sirene za opću opasnost. Ratne okolnosti nisu zaustavile projekt, nego su mu dale dodatnu težinu.
Ubrzo je snimljen i videospot. Prema kasnijim svjedočenjima, snimao se u studiju u Šubićevoj ulici, a montiran je u zgradi Zagrebačkog filma na Novoj Vesi. Završnu snimku Rajko Dujmić potom je, tijekom ratne uzbune, odnio na HRT.
Tadašnji urednik informativnog programa Miroslav Lilić odlučio je pjesmu uvrstiti na kraj središnjeg Dnevnika. Emisiju je odjavio Branimir Dopuđa, a Hrvatska je 15. rujna 1991. prvi put čula pjesmu koja će postati jedno od najprepoznatljivijih glazbenih obilježja stvaranja hrvatske države.
Pjesma koja je nadjačala ratne podjele
Snaga pjesme nije bila u političkom sloganu, nego u poruci koja je mogla okupiti ljude različitih svjetonazora. HRT je istaknuo da „Moja domovina“ ne poziva na mržnju i ne vrijeđa nikoga, nego govori o ljubavi prema zemlji u trenutku kada je ta zemlja bila napadnuta.
Zato je pjesma tako brzo izašla iz televizijskog programa. Slušala se u ratnoj svakodnevici, među civilima i braniteljima, a njezini su se zvuci širili daleko izvan prvoga mjesta emitiranja. U godinama koje su uslijedile postala je dio obilježavanja važnih obljetnica, javnih okupljanja i trenutaka u kojima se izražavalo zajedništvo.
Nije bila tek još jedna domoljubna pjesma iz ratnog vremena. Postala je zvučni zapis trenutka u kojem je Hrvatska, unatoč strahu i neizvjesnosti, javno pokazala da postoji i da se brani.
Odbijanja koja su ostala bez potpunog popisa
Vladimir Mihaljek Miha rekao je da su četiri poznata pjevača odbila sudjelovati u snimanju, ali ih pritom nije imenovao.
Željko Bebek naknadno je javno potvrdio da ga je Miha zvao. Objasnio je da je tada živio u Sarajevu, imao ranije preuzete obveze i da zbog ratnih okolnosti nije mogao doći. Istodobno je izrazio žaljenje što nije sudjelovao u snimanju.
Za ostala imena i motive odbijanja nema dovoljno čvrste, izravne potvrde da bi ih trebalo navoditi kao činjenice. Zato nije korektno naknadno popunjavati Mihaljekov popis imenima koja on sam nije objavio.
Nije službena himna, ali jest druga hrvatska himna
Službena himna Republike Hrvatske ostaje „Lijepa naša domovino“. Naziv „druga hrvatska himna“ nije ustavna ni zakonska kategorija, nego izraz koji opisuje njezin položaj u kolektivnom osjećaju hrvatskoga naroda.
Taj je položaj dodatno potvrđen u prosincu 2025., kada je Hrvatsko društvo skladatelja pjesmu proglasilo najznačajnijom hrvatskom pjesmom u proteklih 80 godina. HDS je pritom istaknuo da je „Moja domovina“ prerasla glazbeni projekt i postala simbol zajedništva, otpornosti i identiteta hrvatskoga društva.
Više od tri desetljeća nakon prvog emitiranja pjesma je i dalje prisutna u javnom životu. Pjeva se na obljetnicama Domovinskog rata, među navijačima nakon velikih uspjeha hrvatskih sportaša i u prigodama kada se želi podsjetiti na dane u kojima je zajedništvo bilo pitanje opstanka.
„Moja domovina“ zato nije samo pjesma iz 1991. Ona je ostala glazbeni podsjetnik na vrijeme kada se Hrvatska branila oružjem, riječju i pjesmom – i kada je nekoliko minuta televizijskog programa moglo ljudima vratiti snagu.
Izvori i multimedija
Izvor:PHB
