1. kolovoza 1992. – Josip Dodić: sa 17 godina otišao je u Tigrove, a s 18 položio život za Hrvatsku

Na koti Zelenikovac u dubrovačkom zaleđu 1. kolovoza 1992. godine poginuo je Josip Dodić, pripadnik 1. gardijske brigade Hrvatske vojske „Tigrovi“. Imao je samo 18 godina.

Rođen je 18. prosinca 1973. u Baru, gdje je njegov otac radio, a obitelj se poslije preselila u Zagreb. Josip je završio osnovnu školu i upisao ugostiteljsku školu za kuhara. Zbog teške financijske situacije napustio je školovanje i zaposlio se kao pomorac.

Kada je počeo Domovinski rat, napustio je posao na brodu i vratio se u Hrvatsku. U rujnu 1991., još kao sedamnaestogodišnjak, pristupio je Tigrovima.

Od Slavonije do hrvatskog juga

Prvo ratno iskustvo stekao je na slavonskom bojištu. Nakon toga sa svojom postrojbom odlazi na hrvatski jug, gdje su se vodile teške borbe za potiskivanje neprijatelja od Dubrovnika i oslobađanje dubrovačkog zaleđa.

Na Zelenikovcu je 1. kolovoza 1992. pogođen snajperskim metkom. Hrvatski branitelji našli su se pod snažnom neprijateljskom vatrom i dobili zapovijed za povlačenje. Njegovo tijelo nisu uspjeli izvući.

Tragedija je bila još teža jer je u bazu istodobno stiglo pismo Josipova oca Drage. Otac, koji se oporavljao od teškog ranjavanja, molio je zapovjednika da njegovu sinu dopusti dolazak u bolnicu upravo 1. ili 2. kolovoza.

Pismo je stiglo prekasno.

Tigrovi se nisu željeli vratiti bez suborca

Suborci su se pokušali vratiti na mjesto pogibije i pronaći njegovo tijelo. Kada su ponovno stigli do kote, teren je bio u plamenu, a Josipu nije bilo traga.

Obitelj je godinama čekala odgovor. Njegovi posmrtni ostaci pronađeni su i identificirani tek 2004. godine. Nakon dvanaest godina neizvjesnosti Josip Dodić pokopan je na zagrebačkom Mirogoju.

Njegova priča nije samo priča o prerano ugašenom životu. Ona govori o generaciji mladića koji su iz školskih klupa, radionica i s radnih mjesta odlazili u rat jer su vjerovali da Hrvatsku nemaju pravo prepustiti agresoru.

Josip Dodić imao je samo 18 godina. Iza njega nije ostao dug životopis, ali je ostala žrtva koja ga je trajno upisala među heroje 1. gardijske brigade i obrane hrvatskog juga.