Gospić – grad koji nije pao

Gospić se nalazio na važnoj cestovnoj i željezničkoj prometnici koja je povezivala hrvatski sjever i jug. Zbog svog položaja imao je golem strateški značaj, ali i snažnu simboličku težinu. U dijelu srpske politike i među dijelom lokalnih Srba Gospić je još iz vremena Jugoslavije nosio stigmu „ustaškog grada“, zbog čega je zauzimanje grada bilo važan cilj velikosrpskih snaga.

Namjera je bila jasna – staviti Gospić pod nadzor, presjeći komunikacije prema hrvatskom jugu i stvoriti preduvjete za ostvarenje projekta Velike Srbije, u kojem je Gospić trebao zauzimati važno mjesto kao središte srpske Like.

Uvod u ratna događanja

Događaji koji su prethodili otvorenom napadu na Gospić bili su dio šireg obrasca koji se tijekom 1991. odvijao i u drugim hrvatskim gradovima poput Vukovara, Pakraca, Petrinje i Drniša.

Mjesecima su se na širem gospićkom području lokalne srpske snage, uz pomoć i naoružavanje JNA, pripremale za napad i preuzimanje nadzora nad gradom i okolnim područjem.

Posebno teška situacija bila je u hrvatskoj enklavi oko Lovinca. Hrvatskim snagama pristup tom području bio je onemogućen jer je JNA na prometnici Gospić–Medak–Lovinac postavila devet tenkova. Nakon što je područje ostavljeno bez odgovarajuće zaštite, stanovništvo Lovinca bilo je izloženo napadima lokalnih četničkih snaga. Hrvati su protjerivani preko surovog Velebita, a dio stanovništva stradao je u zločinima koji su pratili okupaciju tog područja.

25. kolovoza 1991. godine u Gospiću je na prostoru stočnog sajmišta ustrojena 25. satnija Zbora narodne garde, koja će postati jedna od važnih sastavnica obrane grada i temelj budućih ratnih postrojbi ličkih Hrvata.

Kritični rujan – neprijatelj nadomak grada

4. rujna 1991. godine osnovana je 118. brigada Zbora narodne garde, kasnije Hrvatske vojske. Za njezina prvog zapovjednika imenovan je Mirko Norac. Brigada će postati okosnica obrane Gospića i prethodnica kasnije ustrojene 9. gardijske brigade.

Tijekom rujna neprijateljske snage pokrenule su snažan napad na Gospić s ciljem ulaska u grad i njegova zauzimanja. Najžešće borbe vodile su se na istočnim rubnim dijelovima grada, na Alarovu brdu, u Obradović Varoši i Jasikovcu.

U tim borbama poginuo je i Đorđe Božović – Giška, jedan od poznatijih zapovjednika srpskih paravojnih formacija. Božović, kriminalac iz Srbije, bio je povezan s jugoslavenskim sigurnosnim strukturama, a tijekom rata predvodio je četničku postrojbu Srpska garda, povezanu sa Srpskim pokretom obnove Vuka Draškovića.

U rujanskim borbama pripadnici ZNG-a uspjeli su zarobiti i generala JNA Krstevskog, što je predstavljalo važan uspjeh hrvatskih snaga.

Ključ obrane – zauzimanje vojarni JNA

Jedan od ključnih trenutaka obrane Gospića bilo je preuzimanje vojarni JNA i zapljena prijeko potrebnog naoružanja.

14. rujna 1991. godine predala se vojarna u Perušiću, čime su hrvatske snage došle do oružja i opreme nužne za daljnju obranu.

Gubitak vojarne neprijatelj nije prihvatio mirno. Sljedećih desetak dana Gospić je žestoko granatiran, a u napadima su korišteni topništvo, minobacači, tenkovi i zrakoplovstvo. Zabilježena je i uporaba napalm-bombi. Dodatnu prijetnju predstavljale su vojarne JNA smještene unutar samoga grada.

19. rujna 1991. godine predala se i najveća vojarna u Gospiću. Zarobljeno je 35 časnika JNA, 170 vojnika i 30 civila, a hrvatske snage zaplijenile su oklopna vozila, topništvo i drugo oružje koje je bilo od presudne važnosti za obranu grada.

Padom vojarni odnos snaga počeo se mijenjati u korist hrvatskih branitelja.

21. rujna oslobođena su hrvatska sela Lički Ribnik i Bilaj, čime je obrambeni prsten oko Gospića dodatno učvršćen. Pokušaj deblokade Lovinca, međutim, nije uspio, a njegovi su stanovnici prošli kroz jednu od najtežih tragedija ličkog područja 1991. godine.

Tisuće granata na Gospić

I nakon pada vojarni napadi na Gospić nisu prestajali. Grad je mjesecima bio izložen gotovo neprekidnom topničkom, minobacačkom i tenkovskom granatiranju, kao i napadima iz zraka.

Posebno teški bili su 2. i 3. studenoga 1991. godine, kada je na grad palo više od tisuću granata. Intenzitet napada pokazao je da cilj nije bio samo vojno oslabiti obranu, nego i sustavnim razaranjem slomiti moral stanovništva.

Gospić je postao grad pod opsadom – grad čiji su stanovnici živjeli uz sirene, detonacije i neprestanu opasnost.

Gospić – razoren, ali neosvojen

Prekomjerno i neselektivno granatiranje ostavilo je goleme posljedice. Tijekom rata na Gospić su ispaljene tisuće projektila, a prema navodima iz dostupnih izvora uništeno je ili teško oštećeno oko 70 posto stambenih i gospodarskih objekata.

Unatoč razmjerima razaranja, Gospić nikada nije osvojen.

Grad je obranjen zahvaljujući hrabrosti njegovih stanovnika, hrvatskih branitelja i pripadnika postrojbi pristiglih iz različitih dijelova Hrvatske. U najtežim trenucima, kada se činilo da je neprijatelj nadomak pobjede, obrana grada nije slomljena.

Gospić je nakon Vukovara među najteže razorenim hrvatskim gradovima tijekom Domovinskog rata.

Konačno oslobođenje Gospića i njegove šire okolice ostvareno je u operaciji Oluja u kolovozu 1995. godine, kada je Hrvatska vojska oslobodila okupirana područja Like i uspostavila ustavnopravni poredak Republike Hrvatske.

Poseban doprinos oslobađanju Like dala je 9. gardijska brigada „Vukovi“ iz Gospića, zajedno s drugim hrvatskim postrojbama i lokalnim domobranskim snagama.

Gospić nije pao.

Grad koji je bio meta silovitih napada, grad na koji su mjesecima padale tisuće granata, ostao je slobodan.

29. kolovoza 1991. počeo je napad na Gospić.
Gospić je izdržao.
Gospić nije pao.