Iz opkoljenog Lovinca preko Velebita prema Starigradu

Zapovijed za napuštanje Lovinca izdana je 24. rujna 1991. u 20.10 sati. Prema iskazu tadašnjeg zapovjednika Policijske postaje Lovinac Mirka Horvatina, zabilježenom u izvještajima sa suđenja koje je pratila Documenta izvještaj „Zločin u Lovincu“, stanovništvo je organizirano izvučeno na zborno mjesto, a oko 23 sata kolona je krenula prema Velebitu i ondje provela prvu noć.

Obranu područja držali su pripadnici aktivnog i pričuvnog sastava policije u Lovincu, raspoređeni na punktovima po selima. Horvatin je naveo da su u početku raspolagali uglavnom osobnim naoružanjem, a tek su neposredno prije pada dobili nekoliko minobacača, bestrzajni top i ručni bacač. Sudski materijali potvrđuju i ulogu pričuvnih policajaca iz Svetog Roka i okolnih mjesta.

Broj prognanih razlikuje se od izvora do izvora

Točan broj ljudi u zbjegu nije jednako naveden u svim kasnijim zapisima. Pojedini izvori govore o gotovo tisuću, drugi o više od tisuću, a u nekim lokalnim kronologijama spominje se oko dvije tisuće ljudi. Zato je sigurnije govoriti o masovnom egzodusu stanovništva nego jedan od tih brojeva prikazivati kao konačno utvrđen. Novi list tekst o zbjegu stanovnika Lovinca preko Velebita navodi stanovnike Lovinca, Ričica, Ličkog Cerja, Svetog Roka, Vranika i Smokrića, među kojima je bilo djece i mnogo starijih osoba.

Zbjeg su vodili domaći branitelji i dragovoljci iz Lovinca i Svetog Roka. Put je vodio preko teško prohodnog Velebita prema Paklenici i Starigradu. Memorijalni zapisi navode da je prelazak trajao oko dva dana.

Dio nemoćnih stanovnika nije mogao odmah krenuti. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata Planinska satnija Velebit potvrđuje da su pripadnici tada nastajuće Planinske satnije Velebit u noći s 28. na 29. rujna spasili 17 starijih civila, spuštajući ih nosiljkama planinskim stazama do Starigrada Paklenice. Zapovjednik postrojbe bio je alpinist Jerko Kirigin.

Sela su ostala iza kolone

Dok su civili odlazili prema planini, lovinačko područje palo je pod nadzor srpskih pobunjeničkih snaga. Sudski iskazi i optužni materijali govore o napadima pripadnika tzv. „Velebitske jedinice“ SAO Krajine iz smjera Raduča te o ulozi JNA, za koju su hrvatski policajci svjedočili da se formalno postavljala kao tampon, ali je u stvarnosti pogodovala napadačkoj strani.

Istoga dana razorena je i crkva sv. Mihovila u Lovincu, što danas navodi i Općina Lovinac povijest lovinačkih župa.

Trideset i pet godina poslije zbjeg preko Velebita ostaje jedna od manje poznatih, ali dobro dokumentiranih priča o civilnom stradanju u Domovinskom ratu. Prethodnih godina Općina Lovinac i Udruga dragovoljaca policajaca Domovinskog rata „Vila Velebita“ obilježavali su datum memorijalnim pohodom „Da se ne zaboravi“, trasom kojom su 1991. prolazili prognanici.