Jedanaestorica branitelja poginula u obrani Dubrovnika

Dana 12. studenoga 1991. dubrovačko bojište ponovno je bilo zahvaćeno teškim borbama. Nakon višednevnih napada na Bosanku, Srđ, Strinčjeru, Komolac i druge položaje iznad grada, hrvatski branitelji pokušavali su zadržati obrambenu crtu pred snažnijim snagama JNA i pridruženih postrojbi.

Grad Dubrovnik službeno navodi da su toga dana na dubrovačkom ratištu poginula jedanaestorica hrvatskih branitelja. Četvorica su život izgubila u Komolcu, a sedmorica na Strinčjeri.

U Komolcu su 12. studenoga poginuli:

Ivo Botica,
Pero Nenada,
Miho Klečak i
Mario Mandić.

Prema ratnoj kronologiji HRT Radio Dubrovnika, Botica, Klečak i Nenada bili su pripadnici pričuvnog sastava MUP-a, dok je Mario Mandić bio pripadnik djelatnog sastava MUP-a. Poginuli su tijekom neprijateljskih napada na prostor Komolca.

Istoga dana na Strinčjeri poginula su sedmorica branitelja:

Zdenko Baričević,
Tomislav Bender,
Ante Jerko Landikušić,
Božo Merčep,
Ivan Raič,
Siniša Tkalec i
Vladimir Vuković.

Imena svih sedmorice potvrđuju i Grad Dubrovnik i Dubrovačko-neretvanska županija.

Na Strinčjeri su tada djelovali i pripadnici splitske 9. bojne HOS-a 4. brigade ZNG-a. HRT Radio Dubrovnik navodi da je vod 9. bojne HOS-a pod zapovijedanjem Slavena Zeca nakon dolaska u Dubrovnik preuzeo položaje na Strinčjeri. U borbama 12. studenoga poginuli su pripadnici te postrojbe Ante Jerko Landikušić, Vladimir Vuković i Božo Merčep.

Borbe 12. studenoga bile su dio posebno teškog razdoblja obrane Dubrovnika. Samo tri dana ranije, 9. studenoga, na Bosanki su poginuli Vedran Ivošević, Hamdija Kovač, Mario Pezzi, Franci Lazibat, Željko Raguž i Antonio Vatović, dok su 10. studenoga na Srđu i Strinčjeri poginuli Mato Damjanović i Mario Matana. Grad Dubrovnik svake godine ta mjesta obilježava kao zasebne točke stradanja hrvatskih branitelja.

Prema ratnoj kronologiji HRT Radio Dubrovnika, u razdoblju od 12. do 15. studenoga hrvatski branitelji bili su prisiljeni privremeno napustiti tvrđavu Imperijal. Neprijateljske snage ipak je nisu uspjele zauzeti, pa je ostala jedna od najvažnijih obrambenih točaka iznad Dubrovnika.

Isti izvor, pozivajući se na podatke tadašnjeg Medicinskog centra, navodi da je tijekom tih studenih napada na Dubrovnik palo oko 6000 topničkih projektila, poginulo je 15 civila i 19 branitelja, a više od 120 osoba bilo je ranjeno.

Jedanaestorica poginulih 12. studenoga ostala su trajno vezana uz Komolac i Strinčjeru. Na oba mjesta danas se nalaze spomen-obilježja na kojima se svake godine polažu vijenci i pale svijeće u njihovu čast.