Ljubovo – najkrvaviji lički pravac „Oluje“: mjesto na kojem je slomljena obrana okupirane Like

Na planinskom prijevoju Ljubovo danas stoji „Pobjednik“ – hrvatski vojnik koji zabija stijeg u oslobođenu zemlju. Iza snažne simbolike spomenika nalazi se jedna od najtežih i najkrvavijih priča vojno-redarstvene operacije „Oluja“.

Ljubovo nije bilo samo još jedna kota na vojnoj karti. Bio je to prostor koji dijeli Ličko i Krbavsko polje, nadzire prometnicu između Ličkog Osika i Korenice te otvara put prema Buniću, Udbini, Donjem Lapcu i državnoj granici. Onaj tko je držao Ljubovo, nadzirao je jedan od ključnih ulaza u okupirani dio Like.

Neprijateljska utvrda pred vratima Gospića

Strateška važnost Ljubova bila je prepoznata još u proljeće 1991. godine. Prema podacima objavljenima u „Hrvatskom vojniku“, na to je područje 15. travnja 1991. stiglo 87 pripadnika Jedinice za posebne zadatke Rakitje, budućih „Tigrova“. Njihova je zadaća bila nadzirati prostor, štititi važne prometnice i spriječiti mogući prodor snaga JNA iz smjera Korenice prema Gospiću.

Nakon višemjesečnih napetosti, otvorenih napada i sve snažnijeg angažiranja JNA, hrvatske su snage krajem srpnja 1991. potisnute s Ljubova. Pobunjene srpske snage potom su zauzele Lički Osik i okolna sela te dodatno stegnule obruč oko Gospića.

Tijekom sljedeće četiri godine Ljubovo je pretvoreno u gotovo neprobojnu utvrdu. Izgrađeni su bunkeri i rovovi, uređene otporne točke, a prilazi su prekriveni minskim poljima. Prirodne klisure, gudure, šume i kamene gromade dodatno su pogodovale braniteljima položaja. Neprijateljske snage Ljubovo su nazivale „gvozdenim“ i vjerovale da ga Hrvatska vojska ne može osvojiti.

S položaja na širem području Ljubova, Ličkog Osika i Široke Kule godinama su granatirani Gospić, Perušić i okolna hrvatska naselja. Stradavali su civili, rušene su kuće, a crta razdvajanja kod Ličkog Osika gotovo se nije pomicala sve do kolovoza 1995. godine.

Glavna zadaća povjerena „Vukovima“ i 118. pukovniji

Zbornim područjem Gospić tijekom „Oluje“ zapovijedao je stožerni brigadir Mirko Norac. Nasuprot hrvatskim snagama nalazio se 15. lički korpus Srpske vojske Krajine, kojim je zapovijedao general-major Stevan Ševo. Ljubovo su branili ponajprije pripadnici dobro pripremljene 18. pješačke brigade Ličkog korpusa.

Prema znanstvenoj studiji povjesničara Davora Marijana „Oluja“, glavna zadaća razbijanja neprijatelja na pravcu Perušićka Kosa – Ljubovo povjerena je 9. gardijskoj brigadi „Vukovi“, 118. domobranskoj pukovniji Gospić i 3. bojni 111. brigade Hrvatske vojske.

Plan je bio ovladati Ljubovom, odbaciti neprijateljske snage od Ličkog Osika i Gospića, presjeći njihove komunikacije te otvoriti prostor za nastavak prodora prema Korenici i Udbini.

Topnički napad počeo je 4. kolovoza 1995. u pet sati ujutro. Već nakon prvih prodora postalo je jasno da će borba biti iznimno teška.

Žestok otpor na Tepsijama, Gričima i Repetitoru

Pripadnici 9. gardijske brigade napali su smjerom Perušićka Kosa – Ljubovo i ovladali položajima Trla i Čukovac. Na području Tepsija i Griča naišli su na snažan otpor, zbog čega je u borbu kao pojačanje uvedena bojna 118. domobranske pukovnije.

Do večeri su „Vukovi“ osvojili važnu otpornu točku Repetitor i izbili na crtu Kriva Glava – Stanići – Čukovac.

Glavnina 118. domobranske pukovnije istodobno je napadala na pravcima Alivojvodići – Murgići – Serdari te Bukovac – Lisina – Široka Kula. Nakon probijanja prve crte hrvatski su vojnici naišli na vrlo jak otpor dobro ukopanog protivnika.

Jedna bojna 111. brigade napadala je smjerom Stari Budak – Novoselija – Zubar. O težini borbi govori podatak da je brigada već prvoga dana imala petoricu poginulih, među kojima i zapovjednika bojne, te 29 ranjenih pripadnika.

Do kraja 4. kolovoza hrvatske su snage ovladale većim dijelom Ljubova, ali borba još nije bila završena. U ponoć je Glavni stožer Hrvatske vojske zapovjedio da 9. gardijska brigada potpuno oslobodi Ljubovo i nastavi djelovanje prema zračnoj luci Udbina.

Pogibija Ivana Čanića Baje

Među hrvatskim junacima koji su toga jutra krenuli prema neprijateljskim položajima bio je zapovjednik 118. domobranske pukovnije brigadir Ivan Čanić Baja.

Poginuo je 4. kolovoza, samo četiri dana prije svojeg 40. rođendana, na pravcu Bukovac – Široka Kula, tijekom borbe za šire područje Vujatova brda. Prema ratnoj raščlambi koju prenosi Davor Marijan, Čanić je poginuo dok je osobno pokušavao riješiti problem nastao nakon nailaska njegovih ljudi na snažan neprijateljski otpor kod Bukovca.

HRT je zabilježio svjedočenja prema kojima je pogođen u prsa neposredno ispred Široke Kule. Neprijateljska obrana bila je pred slomom, hrvatsko napredovanje nastavljeno je, ali bez zapovjednika koji je svoje vojnike predvodio iz prve crte.

Njegova supruga Ana ostala je sama s troje djece. Ivan Čanić Baja bio je, prema funkciji koju je obnašao, najviše rangirani hrvatski časnik poginuo u „Oluji“. Posmrtno je odlikovan Redom hrvatskog trolista, Redom hrvatskog križa, Redom hrvatskog pletera, Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana te Redom kneza Domagoja s ogrlicom.

Ljubovo je oslobođeno 5. kolovoza

Drugoga dana operacije, 5. kolovoza 1995., 9. gardijska brigada razbila je preostale neprijateljske snage, potpuno oslobodila Ljubovo, presjekla prometnicu Lički Osik – Korenica i nastavila napredovanje prema Svračkovu Selu i Buniću.

Istoga dana 111. brigada oslobodila je dio Novog Ličkog Osika i spojila se sa 118. domobranskom pukovnijom. Pripadnici 118. pukovnije oslobodili su Klenovicu, Široku Kulu, Nikšić i dio Novog Ličkog Osika.

Probojem obrane na Ljubovu neprijateljski sustav u Lici bio je destabiliziran. Organizirana obrana raspala se na izolirane skupine, a srpske snage počele su napuštati i vojnu zračnu luku Udbina. Zborno područje Gospić već je 6. kolovoza počelo zaposjedati državnu granicu, a do večeri 7. kolovoza izvijestilo je Glavni stožer da je oslobođen cijeli prostor u njegovu pojasu odgovornosti.

Brojke koje treba navoditi precizno

Podaci o poginulima razlikuju se ovisno o tome govori li se o samom Ljubovu, širem području borbi ili cijelom Zbornom području Gospić.

Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi da je u prvim danima „Oluje“ na širem području Ljubova poginulo 66 hrvatskih branitelja. Znanstvena analiza Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata za cijelo Zborno područje Gospić navodi 68 poginulih i 298 ranjenih pripadnika. Među poginulima bilo je sedam hrvatskih časnika.

Za cijelu vojno-redarstvenu operaciju „Oluja“ MORH u službenim podacima za 31. obljetnicu navodi 243 smrtno stradala hrvatska branitelja, 1.430 ranjenih te dvojicu koji se još vode kao nestali. Zbog toga u starijem tekstu navedene brojke od 174 poginula u „Oluji“ i 65 poginulih na području Zbornog područja Gospić ne treba koristiti bez dodatnog objašnjenja i izvora.

Na Ljubovu su poginula i dvojica čeških pripadnika UN-a

Žestina borbi zahvatila je i promatračku bazu češke bojne mirovnih snaga UN-a kod Repetitora. U minobacačkom napadu 5. kolovoza 1995. teško su ranjeni češki vojnici Luděk Zeman i Petr Valeš, koji su poslije podlegli ozljedama. Njihovu pogibiju potvrđuje i Ministarstvo obrane Češke Republike.

Na Ljubovu se stoga, uz hrvatske branitelje, čuva i uspomena na dvojicu čeških vojnika poginulih usred borbe za oslobođenje tog strateškog prijevoja.

„Pobjednik“ čuva imena i žrtvu branitelja

Spomen-obilježje „Pobjednik“ otkriveno je na Ljubovu 2018. godine. Tri metra visoko djelo akademskog kipara Josipa Cvrtile predstavlja hrvatskog vojnika koji zabija hrvatski stijeg u oslobođenu zemlju.

Spomenik je posvećen poginulim pripadnicima Hrvatske vojske i policije Zbornog područja Gospić. Inicijativu za njegovo podizanje pokrenuli su veterani 9. gardijske brigade „Vukovi“ i Klub branitelja 118. brigade ZNG-a Gospić, uz potporu brojnih udruga, županija, gradova i općina.

Svake godine 5. kolovoza na Ljubovo dolaze članovi obitelji poginulih, suborci, predstavnici ratnih postrojbi i građani iz različitih krajeva Hrvatske. Ondje se ne obilježava samo vojni uspjeh. Ondje se iznova podsjeća na cijenu pobjede.

Ljubovo je oslobođeno, put prema Korenici i Udbini bio je otvoren, a okupirana Lika vraćena je Hrvatskoj. No 66 života položenih na širem području Ljubova ostalo je trajno ugrađeno u tu pobjedu.

Zato Ljubovo nije samo mjesto kroz koje se prolazi. To je mjesto pred kojim se zastaje, spušta glava i izgovara jednostavna, ali nikada dovoljno velika riječ – hvala.