Mladenka Franković: Šestog listopada moj se svijet srušio – geler se zaustavio dva milimetra od srca, a supruga sam izgubila

Ovo je svjedočanstvo o danu koji je zauvijek razdvojio život na ono prije i poslije, ali nije ugasio ljubav prema čovjeku i gradu. Ovo je svjedočanstvo o danu koji je zauvijek razdvojio život na ono prije i poslije, ali nije ugasio ljubav prema čovjeku i gradu.

Dan kada se sve promijenilo

Šestog listopada 1991. godine moj se svijet srušio, a s njim mi se učinilo da se ruši i moj voljeni Zadar. Granate su bjesomučno kidale komad po komad našega grada. Udar za udarom, zvuk koji para tišinu, strah koji se uvlači u svaki dah – tako se taj dan urezao u mene. Nisam mogla znati da će se sve što sam tada izgubila i sve što sam preživjela zauvijek spojiti u jednu uspomenu: uspomenu na dan kada sam ostala živa, ali izgubila dio sebe.

Geler je zaustavio svoj smrtonosni put samo dva milimetra od mog srca. Dva milimetra. Kada se izgovore, zvuče gotovo nevažno, kao sitna mjera koju je lako previdjeti. Za mene su postali granica između života i smrti, podsjetnik koliko se u jednome trenutku sve može promijeniti. Preživjela sam strašni napad. Borila sam se za dah s metalom u grudima, dok je moj grad gorio oko mene. Ali preživjeti nije značilo vratiti se životu kakav sam imala prije. Tijelo je ostalo živo, a u meni je toga dana zauvijek ostala rana koju vrijeme nije moglo izbrisati.

Dok sam se ja borila za dah, on je vodio posljednju bitku

Istoga dana, u istom paklu, ranjen je i moj suprug. Čovjek s kojim sam dijelila snove, čovjek uz kojega sam zamišljala dane koji dolaze. Dok sam ja pokušavala udahnuti, on je vodio svoju posljednju bitku. Njegovo tijelo nije izdržalo ranu. Otišao je, a iza njega je ostala praznina za koju ne postoji mjera i koju ništa ne može ispuniti.

Najteže je prihvatiti da se u istom danu mogu dogoditi dva potpuno različita ishoda: da jedan život jedva bude sačuvan, a drugi zauvijek izgubljen. Ja sam ostala ovdje s pitanjima, s uspomenama i sa svim riječima koje čovjeku ostanu neizgovorene. On je ostao u svakom dijelu našega zajedničkog života – u onome što smo sanjali, u onome što smo voljeli i u kćeri koja je dokaz da je njegova priča nastavila živjeti.

Njegova kći nosi dio njega koji rat nije mogao uzeti. U njezinu postojanju, u sjećanju na njega i u slobodi koju danas živimo, on je i dalje utkan u našu priču. Smrt ga je odnijela, ali nije izbrisala ono što je bio, ono što mi je značio i ono što je dao. Nisam ga prestala voljeti; godine nisu prekinule vezu koju nosim u sebi.

Zadar je krvario zajedno s nama

Toga dana nisam gledala samo vlastitu bol. Gledala sam svoj Zadar ranjen, u plamenu i ruševinama. Gledala sam grad koji je krvario jednako kao i mi. Granate nisu razarale samo zidove i krovove; svaka je donosila strah u nečiji dom, prekidala nečiji život i ostavljala uspomenu koju nitko nije mogao samo odložiti kada bi napad prestao.

Zadar je toga dana gorio, ali nije pokleknuo. I ja sam, premda sam izgubila čovjeka kojega sam voljela, nastavila nositi u sebi ljubav prema tom prkosnom gradu. Ta ljubav nije nestala pod pepelom, nije se ugasila pred ruševinama i nije se predala tuzi. Ostala je, tiha i postojana, kao plamen koji se nije dao zatrpati.

Vrijeme je prolazilo. Grad se obnavljao, zidovi su se ponovno podizali, a ulice su se vraćale životu. Ali ono što je obnovljeno ne može vratiti one kojih više nema. Zato u obnovljenom Zadru nikada ne vidim samo kamen i fasadu. U njima vidim sve što je grad preživio, ljude koji su ga branili i one koji su u njegovoj slobodi ostavili dio svoga života.

U svakom kamenu prepoznajem njih obojicu

Danas, kada hodam ulicama našega Zadra, u svakom šumu mora i svakom pogledu na obnovljene zidine vidim njih obojicu: svoga supruga, koji je dao sve, i svoj grad, koji nikada nije pokleknuo. Grad i čovjek koje volim ostali su povezani u meni. Njegova žrtva i zadarska ustrajnost nisu uspomene koje pripadaju samo prošlosti; one su dio slobode u kojoj živimo i dio moga svakoga dana.

Moj suprug nije samo ime u sjećanju na rat. On je moj čovjek, moja ljubav i dio naše obitelji koji se ne može nadomjestiti. Njegov odlazak ostavio je tišinu koju nitko drugi ne može ispuniti. Ipak, dok god ga se sjećam, dok god njegova kći zna za njega i dok god u slobodnom Zadru hodam ulicama našega grada, njegova prisutnost ne prestaje.

Moje srce i danas nosi dva milimetra kao podsjetnik na smrt koja mi je bila tako blizu. Ali ono ne kuca samo zbog te rane. Kuca za ljubav koja je preživjela rat, za čovjeka kojega nisam prestala voljeti i za Zadar koji je, ranjen i ožalošćen, ponovno ustao iz pepela. Šestog listopada 1991. moj se svijet srušio. No ni granate, ni gubitak, ni vrijeme nisu uspjeli srušiti ono što je ostalo u meni: sjećanje na njega i ljubav prema našem gradu.

SJEĆANJE: Mladenka Franković