MORINJ – OD PRVOG ZATOČENIKA DO ČETIRI PRESUDE: Tko je zapovijedao logorom za Hrvate

Morinj je djelovao od 3. listopada 1991. do 18. kolovoza 1992. na području Kotora. U sudskim dokumentima nazvan je „Centrom za prihvat zarobljenika“ ili sabirnim centrom. Ondje su dovođeni hrvatski ratni zarobljenici i civili s dubrovačkog područja. Svjedoci su opisivali udaranje, ponižavanje i prijetnje lažnim strijeljanjem; sud je četvoricu pripadnika JNA pravomoćno osudio za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.

Odluka je bila vojna, ali sudski spis ne imenuje njezina potpisnika

Sudski dokumenti navode da je „Centar za prihvat zarobljenika“ u Morinju formiran odlukom Komande IX. vojnopomorskog sektora Boka. Svjedok Mirsad Krluč, tadašnji čelnik kontraobavještajne grupe IX. VPS-a, govorio je da je naredba o osnivanju sabirnog centra došla na razini te komande. Dostupni sudski spis ne utvrđuje tko je osobno potpisao ili izdao odluku od 3. listopada.

U vrijeme osnivanja sektorom je zapovijedao Krsto Đurović, koji je poginuo 5. listopada 1991. Naslijedio ga je Miodrag Jokić. Zato je precizno reći da je centar osnovan odlukom Komande IX. VPS-a dok je Đurović bio zapovjednik; tvrdnju da je Đurović osobno izdao naredbu sudski dokumenti koje smo provjerili ne potvrđuju.

Morinj je bio dio vojnog sustava IX. VPS-a. U iskazima zabilježenima u spisu Huso Kunić navodi se kao načelnik sigurnosti sektora, a Mirsad Krluč kao voditelj kontraobavještajne grupe i isljedničkog tima. Krluč je rekao da mu je nadređeni bio Kunić, a da je Kunićev nadređeni bio Ljubiša Beara. Radomir Goranović svjedočio je da je Krluč davao dnevne zapovijedi u Centru.

U sudskom spisu Ljubomir Knežević naveden je kao zapovjednik samog sabirnog centra. Human Rights Action (HRA) u svojoj analizi među osobama s mogućom vlašću ili utjecajem navodi Kneževića, Krluča, Kunića i osobe na čelu straže i vojne policije. HRA i Centar za građansko obrazovanje (CGO) navode i da je Zoran „Džimi“ Gopčević bio šef osiguranja logora. Njegova odgovornost nije ispitana na sudu prije njegove smrti.

Poznata je noć dolaska prve grupe, ne i potpuni popis imena

Prvi zarobljenici dovedeni su u Morinj 3. listopada 1991., istoga dana kada je, prema sudskom spisu, centar formiran. No dostupni izvori ne daju potpun i provjeren popis prve skupine, pa se ne može pouzdano tvrditi tko je bio prvi zatočenik po redoslijedu.

Bivši zatočenik Vlaho Veramenta rekao je u intervjuu da je među prvima u Morinj odvedeno 16 hrvatskih gardista zarobljenih na položaju u Konavlima. To je svjedočenje o ranoj skupini, a ne potvrda da su oni bili baš prvi koji su ušli u centar. Ni činjenica da Documenta Ivu Urlovića evidentira kao žrtvu koja je umrla u Morinju 4. listopada 1991. ne dokazuje da je bio prvi zatočenik.

270 ili 292: broj ovisi o izvoru i kategoriji

Često navođen ukupan broj zatočenih iznosi 292. HRA i CGO u objavi iz 2025. navode oko 270 hrvatskih državljana, od kojih približno polovicu čine civili. Optužnica u crnogorskom predmetu obuhvatila je 169 osoba kao žrtve zlostavljanja. To nije ukupan broj zatočenih: riječ je o različitim evidencijama i kategorijama, a javno dostupni izvori ne daju usklađen službeni popis koji bi objasnio razliku između 270 i 292.

Sud je u pravomoćnoj presudi opisao udaranje, prisiljavanje zatočenika da se međusobno tuku i lažna strijeljanja. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika ne ovisi o tome je li zatočenik ubijen: mučenje i nečovječno postupanje sami po sebi mogu činiti ratni zločin.

Smrti: imena su zabilježena, ali nema jedinstvenog sudski utvrđenog broja

Evidencija ljudskih gubitaka Documente Ivu Urlovića, Mihu Braila i Antuna Čaglja vodi kao osobe umrle od posljedica mučenja u logoru Morinj. Za Urlovića bilježi 4. listopada 1991., za Čaglja 27. listopada, a za Braila 1. studenoga.

Spis prvostupanjskog suđenja iz 2010., čija je presuda poslije ukinuta, bilježi da su Miho Brailo, Antun Čagalj i Jakov (Jako) Obrad umrli dok su bili u Centru. Za Obrada taj spis navodi smrt vješanjem i samoubojstvo. Documentina evidencija istu smrt označava kao „ubojstvo nakon zatvaranja“. Isti spis navodi da su Miho Kralj, Božo Ban i Vlaho Brailo umrli nakon izlaska iz Centra, ali ih ne treba predstavljati kao žrtve ubojstva koje je pravomoćni sud pripisao nekom od osuđenih.

U izvještajima se pojavljuje i neslužbena procjena od osam umrlih od posljedica mučenja. Međutim, ne postoji jedinstven službeni broj koji razrješava razlike među evidencijama. Četvorica pravomoćno osuđenih nisu osuđena za ubojstvo, nego za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika; zato se broj umrlih, način smrti i kaznena odgovornost ne smiju svesti na jednu tvrdnju.

Šest optuženih, četiri pravomoćne osude

Tužiteljstvo Crne Gore 2008. optužilo je šestoricu bivših pripadnika aktivnog i pričuvnog sastava JNA: Mlađena Govedaricu, Ivu Gojnića, Zlatka Tarlea, Špira Lučića, Boru Gligića i Ivu Menzalina. Govedarica i Tarle pravomoćno su oslobođeni u srpnju 2012. Nakon ponovljenog suđenja Viši sud u Podgorici 2013. osudio je preostalu četvoricu; Apelacijski sud potvrdio je presudu 2014.

Pravomoćne kazne bile su: Ivo Gojnić dvije godine, Špiro Lučić tri, Ivo Menzalin četiri i Boro Gligić tri godine — ukupno 12 godina. U presudi su opisane njihove uloge: Gojnić je bio pričuvni časnik za administrativne i intendantske poslove, Lučić vojni policajac, Menzalin kuhar, a Gligić stražar. Sud ih je osudio za ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, ne za ubojstva.

Presuda je Gojniću, Lučiću i Gligiću uračunala pritvor od 16. kolovoza 2008. do 15. svibnja 2010. — približno 21 mjesec. Menzalinu je uračunat pritvor od 3. ožujka 2011. do 6. srpnja 2012. — približno 16 mjeseci. Sud je naložio da ostatak kazne odsluže nakon pravomoćnosti. U javno dostupnim presudama i izvorima koje smo provjerili nema pouzdanih datuma konačnog puštanja svakog osuđenika, pa se ne može utvrditi njihov točan ukupni broj odsluženih dana.

Zapovjedni lanac iznad neposrednih počinitelja nije izveden pred sud

HRA je nakon treće prvostupanjske presude upozorila da tužiteljstvo nije tretiralo zlostavljanje u Morinju kao organizirani sustav niti je nadređene optužilo za pomaganje, supočiniteljstvo ili zapovjednu odgovornost. Prema toj analizi, od šireg kruga osoba s mogućom vlašću ili utjecajem optužen je samo Govedarica, i to za pojedina djela i naređivanje, a ne za funkcioniranje sustava. I on je pravomoćno oslobođen.

Među osobama koje HRA navodi kao mogući krug nadređenih ili utjecajnih osoba nalaze se: Ljubomir Knežević, zapovjednik Centra; Mirsad Krluč, voditelj isljedničke grupe; Huso Kunić, načelnik sigurnosti IX. VPS-a; načelnici Uprave bezbjednosti JNA Marko Negovanović, Aleksandar Vasiljević i Nedeljko Bošković; zapovjednik 2. operativne grupe Pavle Strugar; zapovjednici IX. VPS-a Krsto Đurović i njegov nasljednik Miodrag Jokić; načelnik štaba IX. VPS-a Milan Zec te zapovjednik Ratne mornarice JNA Mile Kandić. Krlučev iskaz dodatno navodi Ljubišu Bearu kao Kunićeva nadređenog. To su imena iz dokumentirane zapovjedne i sigurnosne strukture ili iz HRA-ine analize mogućeg utjecaja; samo spominjanje ne znači da su pravomoćno proglašeni odgovornima za zločine.

Jokić i Strugar procesuirani su pred Haškim sudom za zločine povezane s napadom na Dubrovnik, ali Morinj nije bio predmet tih optužnica. Đurović je poginuo 5. listopada 1991., a Gopčević je umro prije nego što je njegova uloga mogla biti sudski ispitana. Za Morinj nijedan pripadnik višeg zapovjednog lanca nije pravomoćno osuđen.

Ploča priznaje zločin, ali ne odgovara na pitanje tko je zapovijedao

Crnogorska ministarstva vanjskih poslova i obrane otkrila su 10. listopada 2022. spomen-ploču na mjestu bivšeg logora, zajedno s hrvatskim dužnosnicima. Na njoj piše: „Sjećajmo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!“ Time je država službeno priznala zločine počinjene na tom mjestu i izrazila žaljenje za patnje zatočenih.

Ploča ne imenuje one koji su centar osnovali, vodili ili mogli zaustaviti zlostavljanje. Pravomoćne presude utvrdile su zločin i osudile četvoricu počinitelja; ne daju konačan odgovor o široj zapovjednoj odgovornosti. To je razlika između službenog priznanja patnje i sudski utvrđene odgovornosti pojedinih nadređenih.

Izvori

1. CGO/CCE — Proces suočavanja sa prošlošću u Crnoj Gori: slučaj Morinj (PDF) — sudske odluke, iskazi svjedoka, ustroj centra, optuženi, kazne i uračunati pritvor.

2. Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek — Zločin u Morinju — kronologija suđenja, optuženi i 169 osoba navedenih kao žrtve u optužnici.

3. Human Rights Action — osvrt na presudu i zapovjednu odgovornost — analiza procesuiranja nadređenih i osoba s mogućom vlašću ili utjecajem u logoru.

4. Radio Slobodna Europa — Morinj, nezavršena priča o zločinu — podatak o 292 zatočenika, opis lokacije i fotografija objekta Marka Stojanovića.

5. HRA i CGO — Denying war crimes is a threat to peace and to Montenegro’s European future — procjena od oko 270 hrvatskih državljana, udio civila i osvrt na žrtve.

6. Documenta — evidencija ljudskih gubitaka na dubrovačkom području (PDF) — evidencija za Ivu Urlovića, Antuna Čaglja, Mihu Braila i Jaku Obrada.

7. Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore — svjedočenje Vlaha Veramente — svjedočenje o skupini od 16 gardista koje su među prvima odveli u Morinj.