Obrana Novog Farkašića – malobrojni branitelji zaustavili prodor prema Kupi, Velikoj Gorici i Zagrebu

Nakon pada Petrinje 21. rujna 1991. položaj hrvatskih snaga na Banovini bio je iznimno težak. JNA i srpske snage približavale su se Kupi, a na desnoj obali rijeke hrvatske su postrojbe još držale prostor koji se u ratnim dokumentima i literaturi naziva nebojanskim ili glinskim džepom.

Povjesničar Domagoj Štefančić u znanstvenom radu objavljenom u časopisu Časopis za suvremenu povijest, dostupnom preko portala Hrčak, navodi da su postrojbe JNA zajedno sa srpskim teritorijalcima iz Gline i Petrinje 17. listopada napale područje Novog Farkašića, ali su ondje doživjele poraz. Sutradan su pripadnici 1. bojne 2. A brigade iskoristili ostvareni uspjeh i sami krenuli u napad na protivničke snage.

Nekoliko desetaka branitelja čekalo je tenkove

U Novom Farkašiću nalazili su se pripadnici 1. pješačke satnije 1. bojne 2. A brigade ZNG-a, Crne mambe, uz domaće branitelje. Prema svjedočenju Petra Bajana koje je objavio Hrvatski vojnik, u obrani sela rasporedilo se 37 Crnih mambi, kojima se pridružilo još desetak mještana.

Branitelji su prethodnih dana uređivali položaje, kopali rovove i postavljali protutenkovske mine. Posebnu pozornost posvetili su cestovnim pravcima kojima su očekivali dolazak neprijateljskih oklopnih vozila.

Ujutro 17. listopada 1991. počelo je snažno djelovanje po Novom Farkašiću. Selo su tukli topništvo i minobacači, djelovali su višecijevni raketni bacači, a napadu se pridružilo i zrakoplovstvo JNA.

Kada je topnička vatra prestala, hrvatskim braniteljima bilo je jasno što slijedi.

Pješačko-tenkovske snage krenule su iz pravca Vratečkog, dok je drugi dio napada dolazio iz smjera Donjih Mokrica. Prema ratnoj povjesnici koju je objavila Udruga ratnih veterana 2. gardijske brigade „Gromovi“, napad je potpomognut tenkovima, transporterima, topništvom i zrakoplovstvom.

Ose protiv tenkova

Na prilazima selu počela je bliska borba. Branitelji su čekali da se neprijateljski tenkovi dovoljno približe kako bi ih mogli pogoditi malobrojnim protuoklopnim sredstvima.

Posebno učinkovitim pokazao se ručni raketni bacač M-79 Osa. Na jednom pravcu onesposobljeni su tenkovi koji su pokušavali ući u selo, dok je jedan M-84 nakon nailaska na minu i pogotka protuoklopnim sredstvom završio zaglavljen u blatu.

Na drugom pravcu napada pojavili su se tenkovi T-55. Hrvatski su ih branitelji napali s boka, a posade su naposljetku napustile dio oklopnih vozila. Prema ratnoj povjesnici „Gromova“, prvog dana zarobljena su tri tenka, dok je u ukupnim borbama kod Novog Farkašića zarobljeno četiri tenka, motorna vozila i velika količina streljiva.

Prvi veliki napad bio je slomljen. Novi Farkašić ostao je u hrvatskim rukama.

Umjesto povlačenja, krenuli su u napad

Borba, međutim, nije bila završena.

Ujutro 18. listopada branitelji su u području kod groblja otkrili da neprijateljske snage okupljaju tenkove, transportere, kamione i pješaštvo te uređuju položaje za novi napad.

U gustoj magli skupina hrvatskih gardista krenula je u izviđanje. Prema svjedočenju Petra Bajana koje donosi Hrvatski vojnik, dio branitelja našao se praktički među protivničkim snagama. Umjesto povlačenja odlučili su iskoristiti iznenađenje i napasti.

Uslijedila je kratka, ali žestoka borba. Protivničke snage bile su prisiljene na povlačenje, a hrvatski su branitelji pritom preuzimali ostavljeno oružje i koristili ga za nastavak napada.

Tog su dana poginuli pripadnici „Gromova“ Mladen Dananić i Igor Andrijčić. Dan ranije, tijekom borbi u obližnjim Dumačama, poginuo je i Boris Crnković.

Što je značila obrana Novog Farkašića?

Znanstveni rad objavljen preko Hrčka potvrđuje da su nakon poraza kod Novog Farkašića snage JNA i srpskih teritorijalaca na tom području uglavnom prešle u obranu, dok su hrvatske postrojbe postale aktivnije. Već 22. listopada oslobođeni su Vratečko, Slana, Međurače i Mokrice.

Pitanje daljnjeg cilja neprijateljskog napada posebno je zanimljivo. Prema svjedočenju Petra Bajana objavljenom u Hrvatskom vojniku, dokumentacija zaplijenjena nakon borbi potvrđivala je namjeru prodora preko Kupe, povezivanja s objektima i snagama JNA na području Žažine, Velike Bune i šireg područja Zagreba. Time bi se stvorila ozbiljna prijetnja Velikoj Gorici i glavnom gradu.

Zato tvrdnja da je kod Novog Farkašića zaustavljen prodor prema Kupi i Zagrebu ima uporište u ratnim svjedočanstvima i zaplijenjenoj neprijateljskoj dokumentaciji, dok povijesna istraživanja nedvojbeno potvrđuju da je poraz 17. i 18. listopada zaustavio tadašnje napredovanje JNA i srpskih snaga na tom dijelu Pokuplja.

Bitka kod Novog Farkašića označila je i promjenu odnosa snaga na tom dijelu bojišta. Hrvatski branitelji više nisu samo pokušavali zadržati položaje. Nakon obrane sela krenuli su u protunapade i oslobađanje prostora koji je prethodnih tjedana bio izgubljen.

Novi Farkašić tako je 17. i 18. listopada 1991. ostao u hrvatskim rukama. Nekoliko desetaka branitelja zaustavilo je oklopno-pješački napad nadmoćnijeg protivnika i sačuvalo hrvatski položaj na desnoj obali Kupe.