KRISTINA JOŠ TRAŽI OCA ADAMA I DJEDA ILIJU: „Samo da mi kažu gdje su“

Kad zatvori oči, ne vidi samo vukovarskog branitelja. Vidi oca koji se vraćao s položaja umoran i uplašen, ali se ipak igrao s djecom. Pamti njegov blagi osmijeh, susret u školi, malu tortu i ljeta uz Dunav s ocem i djedom. Kristina Barišić (rođ. Podrugović) danas ima svoju obitelj i unuke koji znaju za Adama i Iliju. No, gotovo 35 godina poslije, još nema odgovor na pitanje gdje su njezin otac i djed.

U razgovoru za Portal hrvatskih branitelja Kristina govori o uspomenama koje su joj ostale, potrazi koja ne prestaje i nadi da će netko napokon reći gdje počivaju njezini najbliži.

Kada zatvorite oči i pomislite na oca, koju sliku najprije ugledate?

Iskreno, kad zatvorim oči, sjetim se da je moj tata bio divan otac i čovjek. Ostalo mi je vrlo malo uspomena, ali najviše se sjećam trenutaka kada se vraćao s položaja. Bio je umoran i uplašen, oči su mu bile pune tuge i straha, ali se i tada igrao s nama. To bi kratko trajalo. Uvijek je govorio da mora ići i da će se vratiti za koji dan.

Prije rata dolazio je po mene u školu. U našoj su kući uvijek bili ljudi iz tvornice koji bi navratili na kavu. Kupovali su štapove za pecanje koje je tata izrađivao, a kad bi nekome trebalo popraviti bicikl, također bi svratio do njega. Meni je tada to bilo sasvim normalno. Poslije sam shvatila koliko su ga ljudi voljeli i koliko je bio spreman pomoći.

Što pamtite iz posljednjeg susreta s ocem u školi?

Taj pogled nikada neću zaboraviti. Bio je pun tuge, s nekim čudnim sjajem u očima i blagim osmijehom. Rekao mi je da će sve biti u redu. Danas mislim da je dobro znao da neće biti i kakva ga sudbina čeka. Ja to tada nisam znala.

Taj pogled trajao je samo nekoliko sekundi, ali meni je promijenio život. To je slika kojoj se vraćam već dugi niz godina.

Kad biste ga danas mogli sresti, što biste mu prvo rekli?

Rekla bih mu da ga volim i da ga tražim već dugi niz godina. Pitala bih ga gdje da ga tražim. Rekla bih mu i da je ponosni djed šestero unučadi. Oni znaju za njega i nikada neće odustati od istine ni od njega.

Vaš otac nije otišao u proboj jer obitelj nije mogla poći s njim. Što vam ta odluka danas govori?

Moj tata nije išao u proboj jer mi nismo mogli s njim. Zbog nas je ostao. To mi govori da je bio čovjek kojemu je obitelj uvijek bila na prvome mjestu. Nikada ne treba odustati – treba biti uz svoju obitelj i svoj dom, pa makar to čovjeka stajalo života. Nažalost, njega je tako i koštalo.

Među uspomenama je i torta koju vam je donio nekoliko dana prije pada grada. Zašto je pamtite?

Bila je najbolja torta koju sam ikad jela. Nije bila ništa posebno, bila je malo veća od palačinke. Ali u vihoru rata, samo nekoliko dana prije pada, ja sam bila sretnica koja ju je dobila. Nije stvar u tome kakva je torta bila. Bila je od mog tate. Zato je pamtim.

Djed Ilija i vaš otac dijelili su ljubav prema Dunavu i pecanju. Kakva su vam sjećanja na vrijeme koje ste provodili s njima?

Moj djed Ilija jako je volio pecanje, baš kao i tata. Ljeto smo provodili na Maloj Adi, na koju idemo i danas. Obojica su voljela Dunav i pecanje, a ponekad bih išla s njima. Naravno, imala sam svoje mjesto u čamcu i svoje štapove.

Njih dvojica nestali su zajedno, upravo u školi, a zajedno su bačeni u Dunav koji su toliko voljeli. Ponekad pomislim da bi možda bilo bolje da nisu bili zajedno. Možda bi barem jedan bio živ ili bi barem imao svoje posljednje počivalište, onako kako zaslužuje. Ali netko je odlučio da ne bude tako.

Postoji li potvrda da su njihovi posmrtni ostaci na groblju u Novom Sadu?

Nikada nisam dobila službenu informaciju da su baš na tom groblju. Naše nadležne službe znaju za tu informaciju, ali ja se pitam postoji li način da se ona istraži i provjeri. To mi nikada neće biti jasno.

I danas sam sigurna da postoji netko tko zna gdje su, ali šuti. Zašto šuti, zna samo onaj tko je to napravio.

Što znači nastaviti živjeti bez groba i bez odgovora?

Nije lako biti sam u potrazi i stalno tapkati u mraku. Ja bih, čak i kad bih danas pronašla oca i djeda, nastavila potragu sve dok se ne pronađe i posljednja nestala osoba. Svaka pronađena nestala osoba meni znači kao da sam i ja pronašla njih. Nikad neću odustati.

Vaša kći Klara želi nastaviti vašim stopama. Što vam to znači?

Moja Klara ide mojim stopama. To je njezina želja, a moj ponos. Svakim danom, kako raste uz mene, sve više shvaća da je to moja bitka koju moramo dobiti. Možda ih ja za svojega života neću pronaći, ali možda hoće ona.

Mi smo sve stariji i treba nešto ostati iza nas – da se nikad ne zaboravi. Našim generacijama to je veliki teret, ali buduće generacije na to trebaju biti ponosne.

Što biste poručili onome tko zna gdje su Adam i Ilija?

Onome tko je to napravio i nanio bol meni i mnogim drugim obiteljima poručila bih samo: neka kaže gdje su. Ne trebaju mi ni njegovo ime ni prezime, ni novac, ništa. Neću im ja suditi; nisam Bog da im sudim. Samo želim da ih pokopam dostojno, kako su zaslužili, jer branili su svoje i ništa tuđe nisu htjeli.

Neka kažu gdje su, pa makar to bilo anonimno. Moje ime i prezime svi znaju, postoji način da mi se jave. Možda je ta osoba nekada bila i za našim stolom. Ali to je na njihovoj duši, ako je imaju.

Kristina ne traži osvetu, priznanje ni novac. Traži odgovor koji čeka gotovo 35 godina: gdje su njezin otac i djed, kako bi ih mogla dostojno pokopati.

AM: *** članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa poticanja novinarske izvrsnosti

*** dozvoljeno prenošenje sadržaja uz objavu izvora i autora članka