Odvedeni iz Bučja „na razmjenu“, kombi se okrenuo kod Kusonja: gdje su Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki i Damir Rambousek?

Nisu nestali u trenutku zarobljavanja

Službena dokumentacija Ministarstva unutarnjih poslova potvrđuje da su tijekom napada na Daruvar u noći 18./19. kolovoza 1991. nasilno odvedeni Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki i Damir Rambousek, pripadnici pričuvnog sastava Policijske postaje Daruvar. MUP ih navodi među prvim dragovoljcima daruvarske policije.

No ono što se s njima događalo nakon odvođenja znatno je složenije od podatka „nestali 19. kolovoza“.

Sudski predmet poznat kao „Zločin u Bijeloj“ rekonstruira početak njihova zatočeničkog puta. Prema optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Bjelovaru, zajedno s njima zarobljen je i Zlatko Starešinić. Četvorica su odvedena u zatvor u selu Bijela, gdje su bili zlostavljani, a nekoliko dana poslije prebačeni su u centralni zatvor u Bučju. Starešinić je preživio. Petrovečkom, Petrovickom i Rambouseku poslije se izgubio trag. U sudskoj dokumentaciji izričito stoji da se drži da su ubijeni.

To je ključna činjenica njihove priče: trojica nisu ubijena ili nestala odmah pri zarobljavanju u Daruvaru. Postoje dokazi i svjedočanstva da su nakon zarobljavanja preživjela najmanje još nekoliko tjedana.

Bijela – prvo mjesto zatočenja

Prema sudskom predmetu, nakon zarobljavanja odvedeni su u Bijelu, mjesto na području Sirača. Ondje počinje njihov dokumentirani put kroz sustav zatočenja koji je na području zapadne Slavonije u ljeto 1991. prerastao u logor Bučje.

Sudski postupak nije završio osuđujućom presudom protiv Dragomira Ćasića, kojemu se sudilo zbog sudjelovanja u zarobljavanju i zlostavljanju četvorice muškaraca. Županijski sud u Bjelovaru oslobodio ga je 2010. jer nije dokazano da je osobno sudjelovao u njihovu uhićenju i zlostavljanju. Posebno je važan iskaz preživjelog Zlatka Starešinića: u istrazi 1997. povezivao je Ćasića sa skupinom koja ih je zarobila, ali se na glavnoj raspravi više nije mogao sjetiti da je upravo Ćasić bio među njima.

To znači da oslobađajuća presuda Ćasiću nije osporila činjenicu zatočenja četvorice muškaraca, nego nije dokazala njegovu osobnu kaznenu odgovornost.

Grđevica – međupostaja o kojoj govori obitelj Rambousek

U javno objavljenom svjedočanstvu Ruže Rambousek pojavljuje se još jedna lokacija.

Prema podacima koje je obitelj prikupila nakon Damirova nestanka, zarobljenici su iz Bijele sljedećeg jutra kroz šumu odvedeni prema Grđevici, a nakon nekoliko dana prebačeni u Bučje. Taj detalj nije jednako čvrsto sudski dokumentiran kao Bijela i Bučje pa ga treba tretirati kao svjedočki podatak, a ne kao pravomoćno utvrđenu činjenicu.

Grđevica se, međutim, i u drugim izvorima pojavljuje kao jedno od ranih mjesta zatočenja prije uspostave punog logorskog sustava u Bučju. Udruga djece branitelja Domovinskog rata Pakrac – Lipik navodi da se začetak logora nalazio upravo u lovačkoj kući u Grđevici, nekoliko kilometara od Bučja.

Bučje – sada se pouzdano zna da su bili ondje

Logor Bučje bio je kompleks više objekata. Zatočenici su držani u podrumu zgrade Šumarije, bivšoj Veterinarskoj stanici, školi i drugim objektima. Svjedočanstva i pravosudni predmeti opisuju premlaćivanja, izgladnjivanje, prisilni rad i druga zlostavljanja. Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi da je kroz Bučje prošlo više od 300 zatočenika – civila, hrvatskih vojnika i policajaca, žena i djece, ali i Srba koji se nisu željeli priključiti paravojnim postrojbama.

Za Darka Petrovickog postoji posebno snažno svjedočanstvo.

Njegova majka Jozefina Petrovicki poslije rata susrela je hrvatskog branitelja iz Virovitice koji je također bio zatočen u Bučju. Prema njezinu svjedočanstvu, čovjek joj je potvrdio da je Darka osobno vidio u logoru te joj pokazao prostorije u kojima su zatočenici bili držani. Posljednje što je taj svjedok znao bilo je da su Darka i ostale ukrcali u kombi uz objašnjenje da idu na razmjenu.

Marijan Petrovečki – sina je dovezao u život, a nikada ga nije vidio

Priča Marijana Petrovečkog posebno je potresna.

Dana 18. kolovoza 1991. odvezao je suprugu Katicu u pakračku bolnicu, gdje je rodila njihova sina. Dijete je dobilo ime Marijan. Otac ga nikada nije stigao vidjeti niti uzeti u naručje. Nakon toga vratio se svojim obvezama i u noći 18./19. kolovoza završio među zarobljenim hrvatskim policajcima.

Obitelj je tijekom sljedećih desetljeća prikupljala podatke prema kojima je nakon Bijele odveden u Bučje i ondje proveo više tjedana.

Damir Rambousek – iz šumarije u policiju, a zatim u zarobljeništvo

Damir Rambousek prije rata radio je u šumariji. U proljeće 1991. odlučio je pristupiti policiji. Kod kuće su ga čekali supruga Ruža, sin Davor i kći Martina.

Ruža je poslije prikupila informacije da je Damir kobne noći bio u patroli u blizini daruvarske željezničke postaje. Nakon pucnjave zarobljen je i odveden prema Bijeloj. Iz obiteljskih saznanja proizlazi slijed Bijela – Grđevica – Bučje.

U istom svjedočanstvu Ruža govori da je obitelj od jednog svjedoka doznala kako su ih navodno vodili na razmjenu 21. rujna. To je dan ranije od datuma koji Udruga logoraša Bučje poslije obilježava kao dan njihova izvođenja iz logora – 22. rujna 1991. Razliku u datumima nije moguće razriješiti na temelju javno dostupnih dokumenata, ali oba izvora potvrđuju istu bit: izvedeni su pod izlikom razmjene i nisu se vratili.

22. rujna 1991. – šest ljudi izlazi iz Bučja

Upravo je 22. rujna 1991. najvažniji datum u rekonstrukciji posljednjih sati o kojima postoje javno zabilježena svjedočanstva.

Prema podacima Udruge logoraša srpskog koncentracijskog logora Bučje, koje je objavio Grad Pakrac odnosno Pakrački list, toga dana iz logora je izvedeno šest zatočenika:

Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki, Damir Rambousek, Bohumil Dostal, Juro Blažević i Dražen Takač.

Rečeno im je da idu na razmjenu u Pakrac.

Ivana Rihter Dostal, kći nestalog Bohumila Dostala, iznijela je podatak da je kombi sa šestoricom krenuo prema Pakracu, ali tamo nikada nije stigao. Prema njezinu svjedočanstvu, vozilo se kod Kusonja okrenulo i nastavilo u nepoznatom smjeru. Od toga trenutka svima se gubi trag.

To je danas posljednja konkretna javno objavljena točka njihova puta.

Nije poznato kamo je kombi otišao nakon Kusonja.

Nije poznato gdje su šestorica iskrcana.

Nije pronađeno mjesto na kojem bi bili ubijeni.

Nije pronađena njihova grobnica.

A u izvorima pregledanima za ovaj tekst nije pronađen vjerodostojan javni dokument koji bi identificirao vozača toga kombija ili osobu koja je izdala nalog da se šest zatočenika izvede iz Bučja.

Jesu li Marijan, Darko i Damir ubijeni?

Najprecizniji odgovor glasi: hrvatsko pravosuđe u dokumentaciji navodi da se drži da su ubijeni, ali njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni i službeno se i dalje vode kao nestale osobe.

U sažetku optužnice za „Zločin u Bijeloj“ navodi se da su nakon prebacivanja u Bučje nestali Darko Petrovicki, Damir Rambousek i Marijan Petrovečki te da se drži da su ubijeni.

Istodobno, još 16. siječnja 2026. na popisu 23 osobe nestale nakon zatočenja u Bučju nalaze se sva trojica – Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki i Damir Rambousek.

Nacionalna evidencija nestalih osoba MUP-a i dalje ima aktivne profile Darka Petrovickog i Damira Rambouseka. U tim evidencijama kao datum nestanka navodi se 19. kolovoza 1991. i Bučje kao mjesto nestanka.

To pokazuje i zašto se kod ovakvih slučajeva mora razlikovati administrativni datum nestanka od kasnije rekonstruiranoga kretanja zatočenika. Svjedočanstva preživjelih i obitelji pokazuju da su bili živi i nakon 19. kolovoza.

Tko je odgovarao za Bučje – a tko za ovu trojicu?

Za zločine i zlostavljanja u logoru Bučje postoje pravomoćne presude pojedincima.

Među njima je Milanko Stanisavljević, čuvar u Bučju. Županijski sud u Požegi proglasio ga je 1995. krivim za ratni zločin protiv civilnog stanovništva zbog zlostavljanja zatočenika, prisilnog rada i izgladnjivanja te ga osudio na deset godina zatvora. Vrhovni sud Republike Hrvatske presudu je potvrdio 16. travnja 1996.

No ta presuda nije odgovor na pitanje tko je ubio Petrovečkog, Petrovickog i Rambouseka.

U drugom predmetu, za njihovo zarobljavanje i odvođenje kroz Bijelu prema Bučju, sudilo se Dragomiru Ćasiću. On je oslobođen jer nije dokazano da je osobno sudjelovao u djelima za koja ga se teretilo.

DORH je u svom javno dostupnom izvješću naveo da je Županijsko državno odvjetništvo u Bjelovaru u lipnju 2014. otvorilo istragu protiv 12 osoba zbog ratnog zločina počinjenog na štetu ubijenih i nestalih logoraša Bučja. Prema izvješću objavljenom 2020., istraga je tada bila prekinuta jer su okrivljenici bili nedostupni hrvatskim tijelima progona. U pregledanim javno dostupnim izvorima nije pronađena novija objava DORH-a koja bi razjasnila da je taj postupak doveo do identifikacije nalogodavaca ili počinitelja nestanka ove šestorice.

Zato treba jasno razdvojiti dvije stvari: za zlostavljanja i pojedine zločine povezane s Bučjem ljudi jesu osuđivani, ali javno dostupan pravosudni odgovor na pitanje tko je 22. rujna odveo šestoricu i što im se potom dogodilo još nije pronađen.

Trideset pet godina poslije – tri prazna mjesta

Marijanov sin odrastao je bez oca kojeg nikada nije upoznao.

Darkova majka godinama je obilazila ljude i mjesta tražeći samo odgovor gdje joj je sin.

Ruža Rambousek sama je odgajala dvoje djece, čekajući razmjenu nakon koje bi se Damir mogao vratiti.

Razmjene su prolazile. Vraćali su se ljudi iz Bučja i drugih logora. Stizala su nova svjedočanstva.

Njih trojica nisu se vratila.

Ostao je put koji se danas može rekonstruirati: Daruvar – Bijela – prema svjedočanstvima Grđevica – Bučje – navodna razmjena – Kusonje – nepoznato.

I ostalo je pitanje na koje hrvatske obitelji čekaju odgovor od rujna 1991.:

Gdje su Marijan Petrovečki, Darko Petrovicki i Damir Rambousek?