Pakračka bolnica 1991. – ravnatelj otet s radnog mjesta, liječnici i sestre ostali uz pacijente pod granatama

Pakračka bolnica u ljeto 1991. nije bila mala lokalna zdravstvena ustanova. Neposredno prije Domovinskog rata Medicinski centar Pakrac imao je oko 720 kreveta i približno stotinu liječnika, uglavnom specijalista. Nova zgrada Opće bolnice bila je otvorena 1983., dijaliza je radila od 1986., a kompleks je obuhvaćao kirurgiju, internu medicinu, ginekologiju i rodilište, intenzivnu njegu, radiologiju, psihijatriju, neurologiju i niz drugih službi.

U samo nekoliko tjedana jedna od razvijenijih zdravstvenih ustanova zapadne Slavonije pretvorit će se u bolnicu na prvoj crti.

Bolnica između Pakračkih vinograda i Gavrinice

Položaj bolnice bio je iznimno nepovoljan. Kompleks se nalazio nasuprot uzvisinama Pakračkih vinograda i Gavrinice, područjima s kojih su djelovale srpske pobunjeničke snage. Između položaja i bolnice nalazila se otvorena čistina široka približno 500 metara.

Zbog toga je velika bolnička zgrada bila izložena izravnoj vatri. Stručni radovi o Domovinskom ratu na pakračkom području navode da je gađana topničkim oružjem, pješačkim naoružanjem i protuzrakoplovnim strojnicama, iako je bila označena znakom Crvenog križa. Posebno su bili ugroženi sanitetska vozila i ljudi koji su se morali kretati između pojedinih objekata kompleksa.

A onda je došao 19. kolovoza 1991.

Ravnatelj je ostao raditi – i odveden je iz bolnice

Tijekom općeg napada na Pakrac 19. kolovoza u bolnicu su ušli pripadnici srpskih pobunjeničkih snaga i JNA. Ravnatelj Medicinskog centra dr. Vladimir Solar toga dana nije bio skriven u uredu niti izvan grada.

Radio je kao liječnik trijažer u prijamnoj ambulanti.

Upravo je ondje zarobljen.

Solar je poslije opisao tko ga je odveo. Prema njegovu svjedočenju, riječ je bila o lokalnim Srbima iz Šeovice, odjevenima u odore JNA, koje je osobno poznavao. Nakon odvođenja prema području pod nadzorom pobunjenika vezane su mu oči. Premještan je automobilima, ispitivan i fizički zlostavljan.

To je važan detalj cijele priče: ravnatelj bolnice nije nestao u kaosu borbi. Odveden je iz zdravstvene ustanove dok je obavljao liječnički posao.

Već sljedećeg jutra odveden je u Branešce. Ondje se našao s drugim otetim liječnikom – dr. Ivanom Šreterom, ravnateljem lipičke bolnice i predsjednikom Regionalnog kriznog štaba zapadne Slavonije, koji je otet dan ranije na barikadi u Kukunjevcu.

Solar je postao jedan od najvažnijih svjedoka Šreterova zatočeništva. Zatekao ga je teško pretučenog i ozlijeđenog. I sam je bio zlostavljan, a nakon Branešaca odveden je na Bučje.

Dr. Solar rođen je 31. srpnja 1941. godine. Medicinu je završio u Zagrebu, a od 1967. radio je na lipičko-pakračkom području. Prije rata bio je ravnatelj Medicinskog centra Pakrac. Nakon rata nastavio je raditi kao liječnik sve do umirovljenja 2009. godine. Preminuo je 2018.

Bolnica je 20. kolovoza vraćena pod hrvatski nadzor – ali opasnost nije prestala

Hrvatske policijske snage 20. kolovoza izbacile su pobunjeničke snage iz prostora bolnice i ponovno uspostavile nadzor nad kompleksom. U blizini bolnice organiziran je hrvatski položaj.

Ali time borba za bolnicu zapravo nije završila.

Sljedećih tjedana djelatnici su pokušavali održati zdravstveni sustav usred gotovo svakodnevnih napada. Zbog izloženosti snajperistima bolesnike se premještalo iz prostorija okrenutih prema neprijateljskim položajima. Sanitetsko kretanje bilo je opasno, a opskrba sve teža.

S vremenom je problem postalo nešto bez čega bolnica jednostavno ne može funkcionirati – voda.

Đorđe Gunjević, koji je 6. rujna imenovan pomoćnikom povjerenika Vlade RH za zdravstvo i socijalnu skrb za općinu Pakrac, poslije je opisao stanje koje je zatekao.

Prema njegovu svjedočenju, od otprilike 600 zaposlenih prvih je dana na posao dolazilo oko 80 ljudi, a broj se kasnije spustio na približno 40. Posebno je dramatično njegovo svjedočenje o nestanku vode: bolnica je imala dijalizu, a Gunjević navodi da je u dva dana umrlo sedam bolesnika.

Rat više nije ugrožavao samo one pogođene granatama.

Ugrožavao je pacijente kojima je za preživljavanje trebao aparat, čista voda, električna energija, lijek ili medicinska sestra koja će ostati uz krevet.

Liječnici i sestre koji nisu otišli

Priča pakračke bolnice zato nije samo priča o Vladimiru Solaru.

Nakon što je ravnatelj otet i nakon što je velik dio grada ostao bez normalnog funkcioniranja, netko je morao ostati s pacijentima.

U dokumentima i kasnijim svjedočanstvima ostala su zabilježena imena ljudi koji su ostali uz bolesnike psihijatrije do posljednjih dana: dr. Nikola Zelić, dr. Tomislava Vidović, dr. Krešimir Vidović, dr. Zdravko Majer, medicinske sestre Olivera Zelić, Dunja Ristić, Zdenka Biljan, Ljilja Bažant, Mirjana Ljevaković, Marija Fajda, Margita Onić, Marica Valentić i Mica Mamula, tehničari Goran Jakšić, Fikret Kahrimanović, Milan Belobrajdić i Tomislav Bergman, te glavna sestra Katica Bergman. Grad Pakrac je upravo taj popis ponovno objavio 2026., prenoseći arhivski tekst iz 1992. godine.

Njihov posao nije bio samo davati terapiju.

Psihijatrijski bolesnici morali su biti smirivani tijekom detonacija, premještani u sigurnije dijelove zgrada i zbrinjavani u uvjetima u kojima su nestajali struja, voda i hrana.

Medicinska sestra Olivera Zelić poslije je opisivala kako su djelatnici čak pjevali kako bi nadglasali detonacije i smirili pacijente, dok su posljednjih dana bili bez struje, hrane i vode.

Dr. Solar u logoru, njegova bolnica bez ravnatelja

Dok se bolnica pokušavala održati na životu, njezin ravnatelj prolazio je kroz višemjesečno zatočeništvo.

Nakon Branešaca Solar je zatočen na Bučju, jednom od najzloglasnijih mjesta zatočenja na području zapadne Slavonije. Kada je logor pred hrvatskim napredovanjem rasformiran, prebačen je u Staru Gradišku.

Ondje je, prema njegovim kasnijim svjedočanstvima, kao liječnik pomagao drugim zatočenicima koliko je u logorskim uvjetima mogao.

Razmijenjen je tek 6. veljače 1992. godine, nakon 171 dana zatočeništva.

Po izlasku iz logora nije napustio liječničku profesiju.

Vratio se medicini i nastavio raditi u Lipiku.

Rujan 1991. – bolnica više nije mogla izdržati

Krajem rujna stanje na pakračkom bojištu dodatno se pogoršalo.

Povijesni radovi Davora Marijana i Ivana Zvonimira Ivančića smještaju početak sustavnih napada Banjalučkog, odnosno 5. korpusa JNA na Pakrac i Lipik od 24. rujna 1991. godine. To je važan datum jer se u dijelu kasnijih internetskih tekstova pogrešno pojavljuje 24. kolovoza.

U bolnici i psihijatriji nalazilo se tada oko 338 bolesnika.

Već 25. rujna počelo je izvlačenje bolesnika iz nove bolničke zgrade prema sigurnijim zdravstvenim ustanovama. Ostalo je približno 260 psihijatrijskih pacijenata i medicinsko osoblje.

Pokušaj Međunarodnog odbora Crvenog križa da 26. rujna organizira njihovu evakuaciju nije uspio. Konvoj je zaustavljen kod Dobrovca.

Postalo je jasno da će Pakračani bolesnike morati izvući sami.

Noć kada nitko nije ostavljen

U noći s 28. na 29. rujna pripremljena je tajna operacija.

Šest autobusa Čazmatransa krenulo je prema Pakracu zaobilaznim pravcem. Branitelji Pakraca i Prekopakre te medicinsko osoblje pripremili su pacijente.

Iza zgrade psihijatrije, preko Pakre, napravljen je improvizirani prijelaz od cigle, greda i dasaka.

Zbog opasnosti od otkrivanja nije bilo moguće jednostavno izvesti stotine ljudi na cestu. Pacijenti su iznošeni i vođeni do rijeke, a zatim su ih branitelji i medicinari u svojevrsnom ljudskom lancu prebacivali preko Pakre prema autobusima.

Dio bolesnika bio je nepokretan ili polupokretan.

Neki nisu shvaćali što se događa.

Neke je trebalo nagovarati da krenu.

Cijela operacija trajala je samo oko dva sata i petnaest minuta.

Evakuirano je oko 300 bolesnika, među njima približno 260 psihijatrijskih pacijenata. Prema podacima bolnice, u akciji nije poginuo niti jedan pacijent, zdravstveni djelatnik ni branitelj.

Posljednji su bolnicu napustili dr. Nikola Zelić i glavna sestra Katica Bergman.

Vrata nisu zaključali.

Ostavili su ih otvorenima jer su vjerovali da će se vratiti.

Bolnica je razorena, ali nije nestala

Rat je teško uništio pakrački bolnički kompleks. Stara zgrada Opće bolnice bila je spaljena, a nova bolnica teško oštećena topničkom vatrom.

Dio zaposlenika nastavio je raditi u Ratnoj bolnici u Kutini, dok su drugi raspoređeni u Zagreb, Bjelovar, Popovaču, Daruvar i druge zdravstvene ustanove.

Pakračko zdravstvo postupno se vraćalo.

Godine 1992. ponovno je organiziran Dom zdravlja. U djelomično obnovljenu novu bolničku zgradu 1996. vratile su se kirurgija, intenzivna skrb, ginekologija i druge djelatnosti, a poslije i dijaliza, patologija i ostale službe.

Bolnica danas nosi naziv Opća županijska bolnica Pakrac i bolnica hrvatskih veterana.

Priča veća od jedne evakuacije

Kada se govori o pakračkoj bolnici 1991., najčešće se pamti veličanstvena evakuacija psihijatrijskih bolesnika.

Ali ona je bila tek posljednji čin mnogo dulje priče.

Priče o ravnatelju koji je otet iz prijamne ambulante dok je liječio ljude.

O liječnicima, medicinskim sestrama i tehničarima koji su nakon njegova nestanka nastavili dolaziti u bolnicu.

O dijalizi bez vode.

O pacijentima u podrumima.

O sanitetskim vozilima pod vatrom.

O psihijatrijskim bolesnicima koje nitko nije ostavio neprijatelju, bez obzira na njihovu nacionalnost.

I o dr. Vladimiru Solaru, koji je preživio Branešce, Bučje i Staru Gradišku, vratio se kući i ponovno obukao liječničku kutu.

Pakračka bolnica zato nije samo jedan od simbola razaranja Domovinskog rata.

Ona je i jedan od njegovih najsnažnijih primjera medicinske etike u trenutku kada se činilo da su nestala sva pravila.