Struga Banska, 26. srpnja 1991.: Čađin povik „Lezite!“ i žrtva koja je zaustavila oklopnjak

U malom mjestu Struga Banska, u općini Dvor, 26. srpnja 1991. godine ispisana je jedna od najpotresnijih, ali i najsvjetlijih stranica hrvatskog Domovinskog rata.

Toga dana desetorica hrvatskih policajaca – osmorica pripadnika Policijske uprave zagrebačke i dvojica pripadnika Policijske uprave sisačko-moslavačke – poginula su braneći hrvatsko stanovništvo i zaustavljajući napad brojčano i tehnički nadmoćnih velikosrpskih snaga.

Posebno mjesto u hrvatskoj povijesti pripada pričuvnom policajcu Mili Blaževiću – Čađi iz Struge Banske i Željku Filipoviću, prometnom policajcu iz Dugog Sela. Oni su, svjesni da bi mjesto moglo pasti, a zarobljeni civili biti ubijeni, donijeli odluku za koju je teško pronaći usporedbu – vlastitim su životima odlučili zaustaviti oklopljeno neprijateljsko vozilo.

Njihova žrtva ostaje živim svjedočanstvom riječi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: položiti život za svoje prijatelje.“

Operacija „Žaoka“ i civili pretvoreni u živi štit

Napad je bio dio operacije kodnog imena „Žaoka“, koju su srpske paravojne snage pokrenule radi zauzimanja hrvatskih mjesta uz Unu i ovladavanja Pounjem. Nakon minobacačke pripreme uslijedio je pješački napad na Zamlaču i Strugu Bansku.

U Zamlači nije bilo hrvatskih oružanih postrojbi koje bi mogle zaustaviti napadače. Srpske snage pucale su po kućama, palile stambene i gospodarske objekte, pljačkale imovinu te iz podruma i kuća izvodile hrvatske civile.

Zarobljenike su vrijeđali, tukli rukama, nogama i kundacima te im prijetili strijeljanjem. Trideset i devet Hrvata potom je prisiljeno krenuti prema Strugi Banskoj, s rukama podignutima iznad glava, ispred neprijateljskog pješaštva i oklopljenog kamiona na kojem je bio postavljen protuavionski top.

Preko glava zarobljenih ljudi pucalo se prema položajima hrvatskih branitelja. Civili su poslužili kao živi štit kako hrvatski policajci ne bi mogli odgovoriti punom snagom, svjesni da bi svaki njihov metak mogao pogoditi nekoga od susjeda, rođaka ili članova obitelji.

Taj živi zid prestravljenih i iscrpljenih ljudi satima je hodao ispred napadača. Svako zastajanje i spuštanje ruku kažnjavalo se novim udarcima i prijetnjama smrću.

Čađin posljednji povik: „Lezite!“

Mile Blažević – Čađo nalazio se u zaklonu iza potpornog zida. Shvatio je da se neprijateljski oklopnjak mora zaustaviti, ali i da se na njega ne može otvoriti uobičajena paljba dok su civili ispred vozila.

Opasan eksplozivom, izašao je iz zaklona i krenuo prema vozilu. Zarobljenim sumještanima glasno je povikao:

„Lezite!“

Civili su popadali na cestu, a Čađo je bacio bombe prema oklopljenom vozilu i posadi koja je s njega pucala. Napadači su istodobno otvorili vatru prema njemu. Uslijedila je snažna eksplozija koja je onesposobila neprijateljsko vozilo i zaustavila napredovanje napadača.

U akciji mu je pomagao Željko Filipović. Obojica su poginula.

Prema sudskim utvrđenjima, tijekom napada na Zamlaču i Strugu Bansku smrtno su stradala četiri civila, a petero ih je ranjeno. Među civilnim žrtvama u izvorima se navode Manda Begić, Mile Begić i Pajo Knežević, dok su među ranjenima bili Dragan Begić i Milan Begić.

U starijim zapisima pojavljuju se različiti brojevi civilnih žrtava jer pojedini izvori izdvajaju samo stradanje uz oklopljeni kamion, dok sudske presude obuhvaćaju cijeli napad. Za ukupni bilans zločina zato treba koristiti pravomoćno sudsko utvrđenje o četvero poginulih i petero ranjenih civila.

Desetorica poginula u obrani Struge Banske

Uz Milu Blaževića – Čađu i Željka Filipovića, 26. srpnja 1991. godine u obrani Struge Banske poginuli su:

Mile Pušić, Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Mladen Halapa, Zoran Šaronja i Goran Fadljević.

Mile Blažević – Čađo i Mile Pušić bili su pripadnici Policijske uprave sisačko-moslavačke, dok su Davor Vukas, Branko Vuk, Ivica Perić, Žarko Gundić, Željko Filipović, Mladen Halapa, Zoran Šaronja i Goran Fadljević pripadali Policijskoj upravi zagrebačkoj.

Na današnjim komemoracijama odaje se počast trinaestorici poginulih i jednom nestalom redarstveniku. Razlika u broju nastaje zato što se uz desetoricu poginulih toga dana u Strugi Banskoj obilježava i žrtva trojice policajaca poginulih u obrani šireg područja Hrvatskog Pounja – Marijana Parlova, Drage Matijevića i Šefika Pezerovića – te nestalog Ivana Žalca.

Trojicu zarobljenih policajaca mučili su i ubili

Sudskim postupcima utvrđeno je da su srpske paravojne snage tijekom napada zarobile i razoružale hrvatske policajce Davora Vukasa, Branka Vuka i Zorana Šaronju.

Zarobljenike su tukli i mučili, prisilili ih da skinu odjeću te ih natjerali da trče preko livade. Potom su u njih pucali iz automatskog oružja i ubili ih.

Bio je to ratni zločin nad zarobljenicima koji se nije mogao opravdati nikakvom borbenom situacijom. Policajci su bili razoružani, zarobljeni i potpuno pod nadzorom napadača.

Devet pravomoćno osuđenih u povezanim postupcima

Za zločine počinjene u Zamlači, Strugi Banskoj i Kozibrodu u povezanim je postupcima pravomoćno osuđeno devet osoba.

Dragan Vranešević, zapovjednik skupine pripadnika takozvane Milicije Krajine, osuđen je na 15 godina zatvora. Leonardo Janković, koji je 2014. izručen Hrvatskoj iz Austrije, osuđen je na deset godina, a Vrhovni sud potvrdio je presudu u siječnju 2016. godine.

Županijski sud u Zagrebu u srpnju 2022. u odsutnosti je osudio još sedmoricu optuženika na ukupno 95 godina zatvora. Međutim, ta presuda nije bila pravomoćna.

Visoki kazneni sud 26. rujna 2023. preinačio je odluku o kaznama. Pravomoćno su osuđeni:

• Predrag Orlović – 14 godina zatvora

• Milan Begović – 14 godina zatvora

• Predrag Korizma – 14 godina zatvora

• Nenad Korizma – 14 godina zatvora

• Nedjeljko Pašić – osam godina zatvora

• Jan Janković – osam godina zatvora

• Pero Krnjeta – osam godina zatvora

Pravomoćne kazne sedmorici tako iznose ukupno 80, a ne 95 godina zatvora.

U odnosu na Peru Krnjetu ukinut je dio prvostupanjske presude koji se odnosio na zločin nad zarobljenim policajcima te je taj dio vraćen na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku 2024. nepravomoćno je oslobođen te optužbe, dok je njegova osuda na osam godina zbog ratnog zločina nad civilima ostala pravomoćna.

Vrhovni sud je 9. rujna 2025. odbio zahtjev Jana Jankovića za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Postupak pokrenut zahtjevom Pere Krnjete obustavljen je jer je Krnjeta tijekom 2025. godine umro.

Sedmorici optuženika sudilo se u odsutnosti jer su bili nedostupni hrvatskom pravosuđu. Zato pravomoćno izrečena kazna nije nužno i kazna koju je osuđenik doista izdržao. Upravo je u tome ostao jedan od najtežih nedovršenih dijelova pravde za žrtve Struge Banske i Zamlače.

Sjećanje koje ne smije postati samo protokol

Na mjestu stradanja danas stoji spomen-obilježje s imenima poginulih i nestalog hrvatskog redarstvenika. Od 2011. godine policijski ophodno-patrolni brod Policijske uprave zadarske nosi ime Mile Blažević – Čađo.

U zagrebačkim Sesvetama susjedne ulice nose imena Mladena Halape i Ivice Perića, dok je Branko Vuk dobio ulicu u Samoboru.

U nedjelju, 26. srpnja 2026., u Strugi Banskoj obilježava se 35. obljetnica njihove žrtve. Okupljanje kod spomen-obilježja počinje u 18.20 sati, mimohod predvođen ratnim zastavama u 18.30, polaganje vijenaca i paljenje svijeća u 18.40, a svečani program u 19 sati.

No, sjećanje ne smije ostati samo protokol, jednom godišnje položeni vijenac i nekoliko izgovorenih rečenica.

Sjećanje znači ponavljati imena. Čuvati istinu o agresiji, živom štitu, mučenim civilima i ubijenim zarobljenicima. Govoriti o ljudima koji su u trenutku najveće opasnosti tuđe živote stavili ispred vlastitoga.

Mile Blažević – Čađo i Željko Filipović nisu toga dana pitali kolika je cijena njihove odluke. Vidjeli su civile ispred neprijateljskog oklopnjaka i znali što moraju učiniti.

Zbog njihove žrtve Struga Banska nije samo mjesto stradanja. Ona je mjesto hrvatskog otpora, ljudske hrabrosti i ljubavi prema Domovini koja je bila veća od straha pred smrću.

Izvori: MUP RH i PU sisačko-moslavačka, Muzej policije, Županijski sud u Zagrebu, Visoki kazneni sud RH, Vrhovni sud RH, DORH i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću.