Dana 9. studenog 1991. ravnateljica Ratne bolnice u Vukovaru dr. Vesna Bosanac poslala je poruku hrvatskoj Vladi. U njoj opisuje dramatično stanje u gradu i bolnici, te nemilosrdnost onih Srba i prema bolnici kao mjestu skrbi i brige za bolesne i ranjene, te prema djeci koja su se rađala u srušenoj bolnici. Pismo govori o gotovo nemogućim uvjetima rada i liječenja u podrumima vukovarske bolnice, kao i nagovještaju tragedije koja je slijedila: “Dana 9. studenog nastavljeni su direktni napadi na bolnicu iz teškog artiljerijskog naoružanja koja je već gotovo potpuno urušena… među ostalim, rođeno je nedonošće nakon samo 25 tjedana trudnoće, tjelesne težine 800 grama. Liječi se u inkubatoru u podrumu bolnice. Situacija je izuzetno teška uslijed neprekidne paljbe po zidovima i krovu bolnice. Vode nema. Tokom poslijepodneva 2 požara u krugu bolnice jedva su ugašena. Očajni, molimo, iako sada sa sve manje nade, hitnu intervenciju kako bi se JNA povukla i deblokirala Vukovar i omogućila evakuaciju 450 ranjenika uključujući nedonošćad i trudnice kao i njihovo adekvatno liječenje i tretman. Jučer, 8.11. stiglo je 75 novih ranjenika na kojima je izvršeno 35 teških operacija. Ugroženo su životi medicinskog osoblja koje požrtvovno radi 24 sata na dan. Ispod je PS: 10. studenog 1991: još uvijek smo živi ali, čini se, ne zadugo.” Nakon ulaska JNA u bolnicu, iz nje su odvedeni brojni ranjenici i ubijeni, a nakon toga bačeni u Ovčaru i brojna nepoznata strazišta u istočnoj Slavoniji.