Svim hrvatskim braniteljima ovim tekstom odajemo počast i zahvalnost. Teško bi bilo nabrojati svih koji su stali u obranu Dubrovnika, a da nekoga nenamjerno ne izostavimo. Slučajnim odabirom razgovarali smo s četvoricom dubrovačkih branitelja koji su nam iznijeli svoja sjećanja i sadašnja razmišljanja, o Hrvatskoj danas, 23 godine poslije Domovinskog rata. -          Bio sam pripadnik ZNG-a u Rašici 1991. kad je ZNG osnovan, bilo je to negdje polovicom lipnja, odatle sam startao. Imali smo obuku u Čepikućama, a onda smo se rasuli, tako nas je rat zatekao. – prisjeća se Mišo Ljiljanić iz 3. satnije 1. bojne 163. brigade, zapovjednik voda. Kako danas vidite Hrvatsku za koju ste se borili? -          Evo reći ću ti ja kako. Dok je Dubrovnik bio u okruženju, vraćam se na 6. 12. i dan svetog Nikole, njihova je priča bila 'popit će kavu na Stradunu'. Nikad je popili nisu i neće je popiti, dok je god nas. Ima nas malo, ali smo jaki. Bi li se opet borio za Hrvatsku? -          Bih, do zadnje kapi krvi. I svi oni koji su tada dali sve od sebe, znam da bi. -          Nismo se mi borili za Hrvatsku, nego za svoje živote, obitelj i prijatelje. – dodaje Branimir Petrak, kojemu je bila 21 godina 1991. -          Za hrvatski narod! – kaže Mišo. – Ja sam konkretno iz Hercegovine, imao sam 20 godina, i da mi je netko rekao 'ideš u ZNG u Vukovar', bilo gdje, bio sam spreman ići. Željku Miroviću bilo je 26 godina kada je počeo rat, a Toniju Grljeviću 22 kad su bili u 1. bojnoj, 2. satniji 163. brigade. -          Bili smo u grupi koja je držala Srđ. Nekoliko dana prije 6. 12. tražili su ispomoć i nas dvojica smo se javili – sjeća se Željko. – Toni je i ranjen tog dana na Srđu… Taj momenat mi je bio užasno stresan, jako me to pogodilo jer smo zajedno došli na Srđ, znamo se cijeli život i roditelji nam se znaju. Dvojica su ga nosili, bio je sav krvav, šok je to bio… Izvorni članak možete pogledati OVDJE