Europski Vučić je samo loš vic odnarođenih političara

Hrvatska i Srbija: Gdje je nestao Sporazum o stabilizaciji?

Poslijeratni normalizacijski odnosi Hrvatske i Srbije počeli su i završili 1996. međusobnim Sporazumom o normalizaciji. Otad do danas na snazi je neobjavljeni sporazum o nenormalizaciji uz pomoć kojega se na jugoslavenskim temeljima mic-po-mic gradi novo bratstvo i jedinstvo starih ideologija, koje su u obje države prihvatile i novu, rodnu ideologiju. Trenutno dvije države spaja lojalnost trima ideologijama, a to su velikosrpska, jugokomunistička i sada rodna. Srbija „odnose“ s Hrvatskom konstantno gradi na jasenovačkome mitu i kolektivnoj krivnji hrvatskoga naroda „oduvek i zauvek“. S nekoliko dodatnih teza, kao što su: Oluja je zločin, samostalna Hrvatska je nova NDH, Stepinac je „ustaški vikar“ i tako dalje, prema receptu što gore, to bolje. Računa u Hrvatskoj na odlično raspoređene nelustrirane jugointegraliste. Hrvatska odnose sa Srbijom gradi naširoko zaobilazeći Sporazum o normalizaciji iz 1996. koristeći pritom dnevnopolitičke mitove i doskočice, kao npr. nedavni vic o „europskom Vučiću“. Režim odnose gradi prešućujući, relativizirajući, amnestirajući, konvalidirajući, ispod žita usvajajući tko zna koliko „bilateralnih sporazuma“ o čijim sadržajima ne znamo ništa. Podilazeći pritom najpoznatijem etnobiznismenu „na ovim prostorima“, koji je evoluirao u međudržavnoga oficira za vezu. Dosad su Hrvatska i Srbija usuglasile relativizaciju srbijanskoga zločina protiv mira i agresiju. S te su strane službeni odnosi dobri. A glede „europskoga puta“ odnosi su odlični. I prije negoli su se Srbi izjasnili hoće li ili ne će u EU, režim u Hrvatskoj je bez glasa protiv vladajućih i oporbenih, usvojio aksiom o tome da je ulazak Srbije u EU – hrvatski strateški interes. Nije! Do toga zaključka, demokratski neverificiranoga u obje države, došli su jer su „zaboravili prošlost i okrenuli se budućnosti“. Budućnost su shvatili kao borbu za bolju prošlost. Time Hrvate prevode žedne preko vode i štite spomenute tri ideologije uz pomoć kojih drže u pokornosti državu i naciju. Baš kao i srbijanski režim tamošnji narod i državu. Što se Hrvatske tiče ona će provoditi normalizaciju tek kad na vlast dođu političke snage koje će poštovati Sporazum o normalizaciji iz 1996., kojim je Srbija priznala ratni poraz i prihvatila posljedice agresije. Jedan od boljih hrvatskih poteza koji bi pridonio normalizaciji bio bi puno priznanje Hrvatske pravoslavne crkve. Normalno je da SPC djeluje u Srbiji, kako joj i ime govori, a HPC u Hrvatskoj. Međutim, iako je autokefalna, režim ne želi priznati HPC. Primjer je to kako poredak i danas njeguje protuhrvatske politike 20. stoljeća. Što se Srbije tiče, ona u ovom stoljeću ne će prihvatiti normalnu normalizaciju, budući da je izvana i iznutra, osobito iz SPC-a, potiču da nastavi s politikom balkanskoga milicajca. EU ne može bitno utjecati, sve i da hoće, a ne će, na normalizaciju odnosa Hrvatske i Srbije. Prije bismo mogli reći kako EU podupire nenormalne odnose na, kako kaže, Zapadnom Balkanu. Ona ne vidi dvije države, već jedan Zapadni Balkan. Piše nam čak i zajedničke povijesne čitanke! Time pridonosi nestabilnosti područja južno od Sutle i sjeverno od Grčke. Uguravanje Hrvatske na Zapadni Balkan sa stajališta Ustava – protuustavan je čin. A kako se zovu političari, gubernatori, oficiri i trgovci nacionalnim interesima, koji provode protuustavne politike, ostavljam čitateljima da sami odgovore. Nenad Piskač Magazin, Glas Slavonije / HKV