Damir Markuš Kutina, hrvatski branitelj, pripadnik Hrvatskih obrambenih snaga - HOS-a
Nedavno je istaknuti SDP-ov bivši ministar s gotovo nevjerojatnom količinom podcjenjivanja, koja je na trenutke graničila s mržnjom, govorio o hrvatskim braniteljima pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a). HOS-ovci su također »dežurni« predmet izrugivanja i povod za svakojako optuživanje samostalne hrvatske države i hrvatskoga naroda u »Novostima«, tjedniku Srpskoga nacionalnoga vijeća Srba u Hrvatskoj. Oni se redovito spominju i u kontekstu krunskih dokaza o tobožnjoj fašizaciji Hrvatske o kojoj govore ljevičari svih boja od nekadašnjih partizana, subnorovaca i kvaziantifašista do njihovih istomišljenika. HOS-ovci su, nažalost, još i danas krajnje nepravedno i potpuno neutemeljeno u dijelu hrvatske javnosti i vlasti nepoželjni. Jedan od onih koji uporno i razložno nastoje razbiti tu iskrivljenu sliku o neustrašivim hrvatskim rodoljubnim i domoljubnim borcima, koji su u Domovinskom ratu uvijek bili tamo gdje je bilo najteže i nisu žalili vlastite živote položiti u obranu hrvatske samostalnosti, hrvatski je dragovoljac Damir Markuš iz Kutine, zbog čega ga svi i oslovljavaju nadimkom »Kutina«. Njegova je postrojba »Samostalna satnija HOS Vukovar«, postrojba s vjerojatno najvećim gubitcima u ratu. Prošle je godine objavio knjigu: »'58' – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca«, u kojoj je argumentirano i kronološki obradio i povezao vlastite životne isječke od pristupa hrvatskoj policiji i prelaska u HOS do konačnoga proboja iz opkoljenoga Vukovara i povratka u rodnu Kutinu, ali je i dao objektivnu sliku o Hrvatskim obrambenim snagama i njezinim pripadnicima. »Svaki narod će opstati ako ima ljude koji će dati život za njega. To su svakako dragovoljci HOS-a« – napisao je kratko i jasno odmah u uvodu knjige naslovljenom »Njima u spomen«.
U nastavku svoje je suborce opisao kao »heroje koji su jedan za drugim odlazili... dali ono najvrjednije, svoja tijela i živote, kako bi se time stvorio temelj hrvatskoj slobodi, slobodne Hrvatske, kakvu smo sanjali i htjeli«. »Našu Hrvatsku. U svakoj prilici ponavljamo: da nije bilo njih, ne bi bilo ni Hrvatske!«
Rođen je u Kutini g. 1968. od roditelja koji su u grad podno Moslavačke gore došli iz Zagorja. Osnovnu i srednju školu, metalski smjer, završio je u rodnom gradu i zaposlio se u kutinskoj »Petrokemiji«. Oženjen je, otac dvoje djece, drži predavanja diljem Hrvatske i inozemstva, nastupa na mnogim okruglim stolovima, govori učenicima koji organizirano posjećuju Vukovar o istini o Domovinskom ratu, ukratko – izgara za istinu o HOS-u i njegovoj ulozi u tragičnim, ali slavnim događanjima novije hrvatske povijesti.
Predosjećao sam da će doći do sukoba
G. Markuš, možete li nam reći kada ste pristupili HOS-u i koji su Vas motivi vodili u toj odluci?
MARKUŠ: Prvo sam 12. ožujka 1991. dao otkaz u kutinskoj »Petrokemiji« i pristupio MUP-u u Kutini. Naime, u to su se vrijeme tražili hrvatski dragovoljci, a, iskreno, moja je želja bila da budem naoružan jer mjesecima prije, od tzv. balvan revolucije pa nadalje, predosjećao sam da će doći do sukoba. U to doba mi Hrvati bili smo uglavnom bez oružja. Isto tako, kao veliki navijač zagrebačkoga NK Dinama, vidio sam u više navrata, a najviše 13. svibnja 1990. na neodigranoj utakmici Dinamo – Zvezda, kako srpski navijači nose kokarde, šajkače i ostalo znakovlje, poput majica velike Srbije. Meni je to također bio jasan pokazatelj njihovih pretenzija na hrvatska područja, što se ubrzo, nažalost, pokazalo točnim.
Dakle, prvo pristupam MUP-u i nakon nekoliko dana te liječničkoga pregleda u Zagrebu osnovana je jedinica za posebne namjene, kasnije se to zvala specijalna policija, koju sam s nestrpljenjem jedva dočekao. Zatim, nas 15 odlazimo iz jedinice u Rakitje u Zagreb, gdje se osnivaju »Tigrovi«. U srpnju, nakon susreta s mojim kumom Zdravkom Bezukom, koji je već bio pripadnik HOS-a, prelazim u tu postrojbu.
Odlazak na vukovarsko Sajmište i u Bogdanovce
Kada ste otišli na vukovarsko bojište?
MARKUŠ: U nekoliko skupina nas 58 otišlo je krajem rujna 1991. na vukovarsku bojišnicu. Bili smo sastavljeni od dragovoljaca iz cijele Hrvatske, BiH te Francuske, točnije, s nama je bio glasoviti heroj i ponos HOS-a Jean Michel Nicolier. Dio skupine, 14 bojovnika, otišao je po zapovijedi u Bogdanovce, a nas 44 ostalo je u dijelu Vukovara na Sajmištu. U borbama na Sajmištu i Bogdanovcima poginula je gotovo polovica pripadnika HOS-a, a gotovo svaki od preživjelih bio je ranjen, neki i po nekoliko puta. Znam da nije uobičajeno u razgovoru za novine nabrajati imena poginulih, ali pokušajte me shvatiti, ja jednostavno ne mogu govoriti o tim danima i događajima a da ih ne spomenem, tj. ne pročitam njihova imena i prezimena, s dubokim poštovanjem i pijetetom, jer su svi oni dio mene kojega ljudski gledajući više nema, ali s vjerničkoga i rodoljubnoga motrišta bit će dio mene dokle god budem živ. Stoga, neka mi ne zamjere vaši čitatelji, zaslužni što ću umrijeti sretan i na svome, sljedeći su poginuli i nestali HOS-ovci, moji suborci, vukovarski heroji: Anđelko Sakač, Željko Delić – Švico, Ivan Brdar, Zdravko Špalj – Papundek, Nikola Bogojević, Mladen Amstrong – Grof, Dubravko Rusek, Zdravko Bezuk, Željko Manjkas – Crvenkapa, Ante Šarić, Zoran Antunović, Robert Šilić – Robi, Dragan Peša – Šiljo, Vid Ivanić, Ivan Krajinović – Ićo, Rudolf Vuković – Senzen, Ohran Merić, Dragan Granić, Duško Smek – Bosanac, Jadranko Anić Antić – Šnicla, Pavao Spudić – Dado, Željko Herceg – Đero, Tihomir Tomašić – Tihica, Jean Michel Nikolier – Francuz i Tomislav Lesić – Dok. Od posljedica rata kasnije su umrli Tihomir Iveta – Piđo, Željko Špiljar – Žac i Velimir Kvesić – Velja. Spomenuo bih i našu heroinu, koja nikada nije ni korak zaostajala za nama muškarcima, Vijoletu Antolić – Viky, poginulu u prometnoj nesreći g. 2014.
»Od nas 44 na Sajmištu, ostalo nas je osam, koji smo, uglavnom izranjavani, krenuli u proboj 17. studenoga 1991. i uspjeli doći do slobode, do Vinkovaca. Sam Bog nas je vodio, jer ni do danas mi nije jasno kako smo to uspjeli. A treba reći, uz pušku, svakoga HOS-ovca krasila je i krunica, kao i sve hrvatske branitelje.«
Bili ste, zbilja, u samom središtu ratnoga grotla.
MARKUŠ: Točno, bilo je, doista, vatreno i, blago rečeno – jako zanimljivo, ali, nažalost, riječ je o okrutnoj i krvavoj zbilji. Od nas 44 na Sajmištu, ostalo nas je osam, koji smo, uglavnom izranjavani, krenuli u proboj 17. studenoga i uspjeli doći do slobode, do Vinkovaca. Sam Bog nas je vodio, jer ni do danas mi nije jasno kako smo to uspjeli. A treba reći da je, uz pušku, svakoga HOS-ovca krasila i krunica, kao i sve hrvatske branitelje.
Od nas šestero iz Kutine danas smo još trojica živi: Petar Gelo, Željko Soldo i ja. Od teškoga ranjavanja 10. studenoga umro mi je kum Zdravko Bezuk u vukovarskoj bolnici, Ivan Krajinović Ićo kao ranjenik odveden je iz vukovarske bolnice i pogubljen na Ovčari, a Velimir Kvesić umro je nakon Domovinskoga rata. I ja sam tri puta ranjavan te sam imao operaciju glave i vađenje gelera te saniranje rana. Potom sam došao u Rakitje u Vukovarsku 204. brigadu, a 1. prosinca 1992. godine prešao sam u novoustrojenu 5. gardijsku brigadu »Sokolovi« u Vinkovce. Umirovljen sam 2001. godine.
Svagdje na prvim crtama bojišnice
Opišite nam ukratko nastanak HOS-a i barem približno ukupan broj njegovih pripadnika.
MARKUŠ: Dana 25. lipnja 1991. u sklopu Hrvatske stranke prava osnovan je HOS, Hrvatske obrambene snage. To je bio odgovor na srpsko-četničku agresiju, koja je bila sve brutalnija pa je bilo nužno osnivanje hrvatskih dragovoljačkih postrojba. Istina, treba podsjetiti da je osim HOS-a bilo i drugih dragovoljačkih postrojba. S vremenom je stasala i Hrvatska vojska, a kasnije smo integrirani u nju. HOS je sveukupno imao između 4000 i 5000 pripadnika.
Bila je to, dakle, stranačka vojska?
MARKUŠ: To je samo djelomice točno jer je, istina, Hrvatska stranka prava otpočela, kao što sam rekao, u lipnju 1991. ustroj Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a), ali u njihov sastav ulazili su ljudi bez obzira na stranačku, nacionalnu ili vjersku pripadnost. U tom smislu već sam spomenuo poginule Ohrana Merića i Nikolu Bogojevića, a dodao bih i Srbina Gorana Kitića – Kitaru, kao i nekolicinu dragovoljaca iz Sandžaka i inozemstva, čak i iz Engleske.
Na kojim su se sve bojištima tijekom Domovinskoga rata borili HOS-ovci, koliko je njih položilo živote za neovisnu Hrvatsku i slobodu hrvatskoga naroda, koliko je bilo ranjenih?
MARKUŠ: Od Vukovara, Vinkovaca, Osijeka, Jasenovca, Gospića i Škabrnje do Dubrovnika, kao i u BiH tisuće dragovoljaca HOS-a bilo je na prvim crtama bojišnice. Danas vojni teoretičari, stratezi i povjesničari znaju da se ne može odvojeno promatrati rat u Hrvatskoj od ratnih zbivanja u BiH. Bio je to jedan rat pa smo mi dragovoljci HOS-a bili i u BiH. Nemamo nažalost točan podatak o poginulima, spominje se u našim krugovima brojka od 500 poginulih i na stotine ranjenih, a nažalost još uvijek imamo i nestalih. Upravo zato namjera mi je krenuti u skupljanje građe o svim HOS-ovim postrojbama i zajednički s drugim pripadnicima napraviti pozamašnu knjigu o HOS-u općenito u Domovinskom ratu. Tu bi bili podatci prikupljeni na terenu izravno od sudionika i zapovjednika.
Tko stvara mračnu sliku o HOS-ovcima?
Možete li naslutiti koje su to političko-medijske skupine u Hrvatskoj sustavno godinama stvarale nekakvu mračnu sliku o HOS-ovcima, kao krvoločnim, razuzdanim, gotovo divljim paravojnim skupinama?
MARKUŠ: Da, viču i galame o fašistima, ustašama i slično. Ne znam gdje ih vide? Njima, zapravo, smeta Hrvatska kao Hrvatska, jer nema im više voljene Jugoslavije. Takvi su u strukturama vlasti, od politike i medija do svih ostalih važnih čimbenika u društvu. Zamislite da predsjednik vlade bilo koje države kaže javno kako je on u »slučajnoj državi«. Pa gdje toga ima? Pogledajte što i kako pišu mediji, koji su bar 80 % ljevičarski ili komunistički nastrojeni, o Domovinskom ratu, braniteljima, a o HOS-ovcima da i ne govorimo. To je strašno! Ne pišu puno o masovnim zločinima te o više od 150 masovnih grobnica nastalih u Domovinskom ratu u kojima su žrtve srpskih četničkih postrojba. Zato napadaju i izmišljaju neprijatelje u vidu fašista ili ustaša i tako prikrivaju prave probleme. Koliko je ratnih zločinaca osuđeno za pokolje u Domovinskom ratu? Vrlo malo, a golem broj, iako se zna sve, »nije dostupan«. Veljko Marić protupravno je kao hrvatski branitelj osuđen, bio je dugo u srbijanskom zatvoru, a stotine srpskih ratnih zločinaca mirno šeću Hrvatskom. Sustav vrijednosti je kod nas koma. Te strukture stalno pokušavaju izjednačiti nas branitelje i agresora, kao da smo isti, a to je apsurd i najveća krivotvorina. Riječ je o sljedbenicima i nasljednicima te potomcima totalitarne komunističke ideologije, koji ne dopuštaju pravedan i istinit odmak od prošlosti. Pa nitko od partizana nije osuđen za ratni zločin, a tisuće i tisuće ljudi ubijene su bez suda, presude i pravde. Ponavljam – baš nitko! Sve zemlje u Europi raščistile su s komunističkim aparatom i sustavom, samo još u nas čvrsto i netaknuto stoji prava utvrda komunizma. Žalosno, ali istinito!
Protiv kokarde i crvene petokrake
Dežurni lovci na »ustaše« i »fašiste« u Hrvatskoj prilično su lukavo i, usudio bih se reći, uspješno nametnuli tezu o ideološkoj indoktriniranosti dragovoljaca HOS-a, povezujući je uz NDH. Recite u tom smislu – koji je bio vaš »ideološki okvir« dok ste odlazili na bojište?
MARKUŠ: Više sam puta javno govorio na promocijama da je nama HOS-ovcima temelj Domovinski rat. Nismo duhovi prošlosti, iako u našoj krvi teče krv naših djedova, koji su uglavnom bili ustaše ili domobrani, ali ono što je najbitnije, mi smo čista i časna postrojba. Protiv kokarde i crvene petokrake smatrao sam da ne mogu staviti oznaku cvijeća na rukav ili ne znam što. Stavili smo svoju oznaku »Za dom spremni« i na to smo ponosni. Bili smo spremni mrijeti, a mnogi i jesu umrli za dom i domovinu, i to je jedino važno. Isto tako, dovoljno je pitati narod tamo gdje je ratovao HOS, kao i našu braću po oružju, ostale hrvatske branitelje, kakvi smo bili. Jedino nam je važno bilo obraniti se, biti slobodni, i ništa drugo. To smo i uspjeli i zbog toga sada mnogima smetamo.
Svjedoci smo da se i danas, ne samo istim, nego i još žešćim manipulacijama, zlorabi vaše znakovlje kao npr. u slučaju ministra dr. Zlatka Hasanbegovića, pa nam opišite odoru i znakovlje HOS-ovaca.
MARKUŠ: Da, njima smeta to što je ministar dirnuo u osinjak, financiranje kojekakvih udruga i portala koji, jednostavnim rječnikom, ne vole Hrvatsku. Ta glasna manjina plaćena je našim novcem iz proračuna, iz kojega je dobila golema sredstva od svojih istomišljenika na vlasti. Uvjeren sam da će ministar uspjeti u svom naumu. Ministarstvo kulture je primjerice otkupljivalo knjige kojekakvih udruga, ali naše s temama iz Domovinskoga rata nije. Pametnom dovoljno. Poruka našemu ministru od nas HOS-ovaca je: samo naprijed i hrabro protiv onih koji ne vole Hrvatsku, ali vole hrvatsku kunu.
HOS-ovac se mogao prepoznati po crnoj beretki s malom metalnom oznakom, povijesnim hrvatskim grbom koji počinje s bijelim poljem, s kojom se na glavi slikao i ministar Hasanbegović. Odora je uglavnom bila šarena, maskirna, ali, recimo, legendarna 9. bojna HOS-a imala je i crne odore. Ponavljam, to su nebitne razlike, a bitno je da smo časno branili i stvarali domovinu, i ponosni smo na oznaku koje se ne ćemo nikada odreći.
Više sloge i zajedništva kao nekada '91.
Vratimo se nakratko u slavne devedesete te nam opišite događaj koji Vam se iz tih vremena posebno urezao u sjećanje ili trenutke koje ne možete zaboraviti.
MARKUŠ: Bilo ih je više. Najteže mi je bilo 9. studenoga 1991. kada je petero od nas šestero u grupi ranjeno od iste granate, a moj kum Zdravko Bezuk, kojega stalno spominjem, najteže. Umro je drugo jutro od posljedica teških rana. Također, kada smo odlazili u proboj, ono malo nas koji smo ostali, a naši ranjeni suborci ostali su u vukovarskoj bolnici. Teško mi je opisati taj rastanak. Bilo je još događaja, teških. Danas živim govoreći o njima. Napisao sam knjigu, a snimljen je i televizijski serijal »Heroji Vukovara« zahvaljujući legendi, pokojnom Marku Babiću, te redatelju Eduardu Galiću i producentu Dominiku Galiću. Bogu hvala, pripremaju i ratni film »Vukovarska jesen« u kojem ću imati čast biti njegov maleni dio.
Za kraj, Vaša poruka hrvatskoj javnosti, našim čitateljima i suborcima.
MARKUŠ: Znam da nije ni ugodno ni poželjno čuti, ali, nažalost, po mojem uvjerenju, rat još nije gotov, samo se vodi na drugom području. Nije svejedno komu ćemo i kakvu ostaviti zemlju za koju smo bili spremni dati život. Dužni smo ne samo našim pokojnim suborcima, nego i našoj djeci urediti domovinu po mjeri dostojnoga življenja, a ne da nam mladi odlaze iz Hrvatske. Više sloge, zajedništva, vjere, kao nekad, kao '91. godine. Pozivam sve hrvatske branitelje da pišu svoja sjećanja na Domovinski rat, da nam ga ne bi pisali neki drugi, nego mi koji smo stvarali domovinu. Da se nikad ne zaboravi. Bog i Hrvati!
| Prozivaju nas crveni i jugo-srpski fašisti
Nemali broj političara, povjesničara i novinara ponavlja da je poklič »Za dom spremni!«, koji ste nosili na vojnim odorama, bio u uporabi u ustaškoj NDH.
MARKUŠ: Njihova je tvrdnja točna i mi to znamo, ali zašto bismo se zbog te povijesne činjenice mi njega trebali odreći? Pa nitko se od nas nije borio za ponovnu uspostavu bivše NDH, nego za pravo hrvatskoga naroda na suverenu, slobodnu i demokratsku hrvatsku državu, a onima kojima je u tom krvavom i mukotrpnom razdoblju njezina rađanja smetao »Za dom spremni«, smetao je, podsjećam, i naš povijesni grb, i kuna, i sva druga hrvatska nazivlja i sve što je vezano uz hrvatski identitet. Ponosan sam na naš poklič »Za dom spremni!« jer se za njega kao ni za nas HOS-ovce u Domovinskom ratu ne veže ni jedan zločin! Čisti smo kao suza i zato danas s ponosom nosim i odoru i oznaku HOS-a na kojoj je taj stari hrvatski poklič. Uostalom, on je bio pozdrav hrvatske vojske stoljećima, koristili su se njime hrvatski vojnici u junačkim obranama od Osmanlija, kao i postrojbe bana Josipa Jelačića u 19. st., a isto tako bio je i slogan Hrvatske seljačke stranke: »Za dom, za hrvatski seljački dom spremni!« Upravo su oni fašisti, bilo crveni bilo jugo-srpski, koji nas stalno sve do danas prozivaju i optužuju da smo ustaše, fašisti i zločinci. |
| Sestra saborskoga zastupnika SDSS-a o pravima HOS-ovca
Kakav je danas status pripadnika HOS-a i imaju li ista prava kao i svi ostali dragovoljci Domovinskoga rata? S kojim se konkretnim problemima još uvijek susreću?
MARKUŠ: Priznati smo Zakonom o pravima hrvatskih branitelja u Domovinskom ratu, legalno su nam udruge registrirane u državnoj upravi pa naniže. No žalosno je što se još uvijek treba ponavljati da su HOS-ovci dio hrvatske pobjedničke vojske, dakle, sastavni dio Oružanih snaga Republike Hrvatske! E sad, kako se primjenjuje zakon, to je drugo pitanje. Dakako, imaju naši pripadnici problema kao i svi ostali pripadnici hrvatske vojske. Jedan u nizu problema je nepriznavanje statusa, pa ću za ilustraciju navesti samo jedan primjer. Našem dragovoljcu, zatočeniku srpskih logora i ranjeniku, unatoč pučki rečeno – »čistim« papirima, još uvijek nije priznat status hrvatskoga ratnoga vojnoga invalida. Otvoreno ću reći da mu je to odbila sestra saborskoga zastupnika SDSS-a, o čemu, ako treba, mogu iznijeti i konkretnije podatke, pa neka svatko zaključi. |
