HRVATSKA KOD BISKUPA KOŠIĆA

                                Izjava povodom kolokvija "Za budućnost Hrvatske"

Sisak, 01. ožujka 2014.

Ured za promicanje socijalnog nauka Crkve Sisačke biskupije povodom održanog kolokvija „Za budućnost Hrvatske“ u Sisku, 01.03.2014. godine na kojem je otvoren dijalog  između znanosti, struke, politike, civilnog sektora i zainteresiranih pojedinaca o pitanjima važnim za budućnost Hrvatske, a oko kojih je nužno postići suglasje, donosi slijedeću izjavu:

Recentne demografske trendove u Hrvatskoj nemoguće je zaustaviti i preokrenuti u pozitivnom smjeru bez promišljene sustavne dugoročne državne intervencije, od lokalne zajednice do središnjih državnih institucija. U Hrvatskoj treba postići opće suglasje glavnih političkih, gospodarskih, društvenih i vjerskih aktera oko dugoročne politike razvoja stanovništva koja bi bila obvezatna za sve nositelje političke vlasti.

Usvajanje  jasne populacijske, obiteljske i socijalne politike preduvjet je ravnomjernog  regionalnog razvoja.

Današnji stanovnici sela suočeni su s visokom nezaposlenosti, lošom infrastrukturom te općenito lošijim životnim uvjetima u odnosu na grad. Novi egzodus stanovnika sela može se spriječiti jedino povećanjem zaposlenosti i povećanjem kvalitete života na selu.

Poljoprivredna obiteljska gospodarstva proizvode hranu na tradicionalan način čija je samodostatnost temelj suverenosti svake države. Oni čuvaju hrvatski prostor živeći i radeći na selu, ali čuvaju i obitelj na kakvoj je sazdano hrvatsko društvo, stoga zaslužuju posebnu potporu i zaštitu države.

Relativno dobro očuvan okoliš, visoka kvaliteta pitke vode, najčišće more na Mediteranu strateške su prednosti Hrvatske za njen budući razvoj. Zalažući se za stavljanje prirodnih resursa u funkciju razvoja ali se pri tom protiveći njihovoj  privatizaciji, Hrvatska ima priliku razvoj bazirati na svojim prirodnim posebnostima i poticanju onih gospodarskih aktivnosti koje otvaraju nova radna mjesta, štite socijalnu sigurnost zaposlenih i štite okoliš.

Nužno je osigurati zakonske okvire koji će spriječiti da Hrvatska ostane bez svojih šuma i šumskog zemljišta, poljoprivrednog zemljišta, javnih cesta i javnog vodnog dobra, te nepokretnih kulturnih dobara jer su one vlasništvo hrvatskog naroda.

Prioritet hrvatske vanjske politike, prije i više od svih, mora biti konkretni napor  - u bilateralnim odnosima, u institucijama EU i multilaterali svijeta - za očuvanjem opstanka hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao i za obnovom Države i Društva u čitavoj i cjelovitoj BiH, za što je potrebno osigurati sva nacionalna i ljudska prava autohtonih stanovnika BiH, koji su prije rata u razdoblju 1992.-1995. tamo živjeli, posebno hrvatskog naroda koji je najugroženiji u BIH, te provesti temeljite izmjene nepravednog Daytonskog ustava i diskriminacijskih zakona.

Vodeći računa o vlastitoj odgovornosti za svoj narod i svoju zemlju, Hrvatska kao punopravna članica Europske unije dobila je novi politički i gospodarski okvir djelovanja u našoj tisućljetnoj pripadnosti europskom kulturnom i civilizacijskom krugu u kojem treba promicati zaštitu općeljudskih vrijednosti.

Zaštita obitelji i prava roditelja na odgoj djece u skladu s kršćanskim vrijednostima, zaštita braka između muškarca i žene, zaštita života od začeća do smrti te sloboda govorenja i djelovanja u skladu sa vlastitom kršćanskom savješću moraju biti naša trajna briga.

Vukovar zbog svoje žrtve u Domovinskom ratu mora biti trajna svetinja prema kojem se hrvatska država i čitavo hrvatsko društvo trebaju odnositi na poseban način, štiteći ga i poštujući njegove žrtve.

Imajući na umu sve one  čiji su životi  ugrađeni u temelje neovisne i samostalne RH, političke snage koje stavljaju na prvo mjesto dobro ljudske osobe, svih ljudi i svakog čovjeka, opće dobro vlastitoga naroda, morale bi na ostvarenju zaštite nacionalnih interesa dijalogom pronalaziti najbolja rješenja.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na misi za Domovinu

Sisak, 1. ožujak 2014.

/Misna čitanja: Jak 5,13-20; Mk 10,13-16/

Draga braćo i sestre, cijenjeni sudionici ove mise za Domovinu i nakon nje kolokvija koji nosi znakovito ime „Za budućnost Hrvatske“!

Kad kažemo „domovina“, nama je jasno da je to naš zavičaj, da je to zemlja u kojoj smo rođeni, da je to „lijepa naša“ Hrvatska. Na žalost, naš je narod – kao malo koji na svijetu – imao tu nesreću da je nakon prvih stoljeća neovisnosti i samostalne države, bio stoljećima pod tuđinskom vlašću: 1102./1202./1463./1527./1918./1945. – godine su koje spominju državne saveze, nakon izgubljene samostalnosti, sa susjednim državama: Mađarskom, Venecijom, Turskom, Austrijom, Srbijom i Slovenijom, te Jugoslavijom. Sjećam se riječi Jurja Križanića (+1683.), velikog hrvatskog mislioca, vizionara i stradalnika, ali i autora značajne knjige „Razgovori o vladateljstvu ili Politika“, u kojoj on jadikuje tvrdeći da je najgore na svijetu onom narodu koji u svojoj zemlji ima tuđinca za vladara te u čijoj zemlji red zavodi tuđa vojska. Našem narodu – nakon prvih pet samostalnih stoljeća, od sedmog pa do dvanaestog stoljeća, točnije od prvog spomena u sadašnjoj domovini, tj. od 641. pa do 1102. – slijedilo je pokoravanje tuđincima kroz mučnih više od 8 stoljeća, da bi tek 1990. Hrvati ponovno dobili svoju vlastitu državu. Zapravo čim je ona zaživjela, 1991. bila je vojno napadnuta i njezina trećina okupirana od susjedne Srbije, da bi u Domovinskom ratu branjena od dragovoljaca i Hrvatske vojske koja se tek stvarala u jeku rata u konačnoj oslobodilačkoj akciji „Oluja“ 1995. bila oslobođena, a tek 15. siječnja 1998. RH je integrirala čitavo svoje međunarodno priznato područje, prije svega Vukovar, simbol otpora i najveće žrtve za slobodu Hrvatske.

Premda su toliki životi – njih preko 15 tisuća – pali za slobodu Domovine, premda još uvijek mnogi zarobljeni i ubijeni nisu pronađeni, jer Srbija ne želi dati te informacije, mnogi su poginuli još neidentificirani i premda su ogromni prostori bili opustošeni i razrušeni toliki domovi, škole, bolnice, katoličke crkve i kapele, obnova je poslije 1995., odnosno 1998. krenula s velikim entuzijazmom. Danas smo međutim, gotovo 20 godina poslije, ponovno u velikim problemima, dapače, kao da se čitava nacija nalazi u nekom stanju beznađa i kao da smo zalutali na neki „slijepi kolosjek“. To se vidi u sve većoj apatiji, u odlasku mladih školovanih ljudi iz Domovine, drastični pad rođene djece, odgađanje mladih stupiti u brak, velika nezaposlenost, neorganiziranost u sustavu zapošljavanja gdje je bitno imati vezu s vladajućom, bilo državnom bilo lokalnom političkom elitom, što sve rađa nezadovoljstvom i gotovo beznađem. Pitamo se kako je to moguće? Kako je moguće da se to dogodilo nama koji smo s toliko žara svi bili ujedinjeni u Domovinskom ratu i dali sve najbolje što smo imali i mogli za njezinu slobodu i napredak? Očito, osim plemenitih namjera mnogih domoljuba, prije svega branitelja i tihih molitelja, postojala je i postoji i tzv. Peta kolona, tj. oni koji nikad nisu željeli slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, pa su oni već u jeku rata, a također i poslije, i do današnjih dana, umjesto zajedničkih interesa gledali i ostvarivali samo svoje vlastite, upuštajući se u kolektivnu otimačinu i uništavanja nacionalnih bogatstava i ostvarivši preko noći ogromne ničim stečene privilegije, kako u upravljanju zemljom, tj. stjecanju pozicija moći, tako i u materijalnom smislu, velikim bogaćenjem, što je ujedno uzrokovalo silno osiromašenje velikog broja naših ljudi. K tome, još veću duhovnu pustoš prouzročili su političari koji nisu istinoljubivi, koji ne samo da ne vole ovu zemlju, nego bezočno izvrću istinu: od pobjednika u Domovinskom ratu oni su se spremni ponižavati pred još uvijek prisutnom i nikad odbačenom politikom teritorijalne pretenzije i otimanja hrvatskih prostora, hrvatskih kulturnih i znanstvenih genija i postignuća. Naši se političari klanjaju onima koji su još pred 20 godina razarali ovu našu zemlju, obećavaju im velikodušno pomagati u napredovanju za članstvo u EU, ne tražeći nikakvu ni ratnu odštetu za silna razaranja u Domovinskom ratu, ni poštivanje granica, ni odricanje od totalitarne ideološke matrice. Što je još neshvatljivije, mediji šire netrpeljivost prema domoljublju, proglašavajući svakog hrvatskog rodoljuba ekstremistom i lijepeći mu etikete prošlih desnih totalitarizama, dok istovremeno lijeve totalitariste uzdižu u nebo praštajući im stravične zločine koji su brojem barem deseterostruko veći od onih na suprotnoj strani. Zemlja nije provela lustraciju, sinovi udbaša i najgorih zločinaca – koje i sustav nastoji pod svaku cijenu zaštititi, riskirajući i najbolja postignuća hrvatske države, tj. članstvo u EU, i dalje raspoređeni na najvažnije političke i gospodarske položaje vladaju zemljom i zavode narod, da smo do te mjere izluđivani da i mnogi naši ljudi više ne vjeruju u budućnost Hrvatske. Kao da nas je uhvatila u zamku neka naša zla kob, te ne znamo izići iz tog zagrljaja koji nas lomi, ne samo fizički, nego i duhovno. Kao da je ponos postao sramota, a sramota ponos. Kao da se laž zakraljila i caruje, a istinu nije moguće nigdje nazrijeti niti vidjeti.

Međutim, mi kršćani nikada ne zdvajamo. Naša je nada u Gospodinu. I samo kada smo u povijesti bili uz Gospodina, kada je naša vjera bila jaka i kad smo vjerno išli za Gospodinom, braneći istinu i pravdu, boreći se protiv laži i nepravde, moleći se Bogu i zagovoru Presv. Bogorodice, mi smo uspijevali