ISPOVIJEST UDOVICE GENERALA KORADE: Bankrotirali smo, sin je u zatvoru, a još ne znam ni jesu li Ivana ubili Za Veliku Veterničku u Općini Novi Golubovec sve do ožujka i travnja 2008. malo tko je u Hrvatskoj čuo. Točnije sve dok Ivan Korade, umirovljeni general Hrvatske vojske i ratni zapovjednik, a koji je postavio hrvatsku zastavu na kninsku tvrđavu nakon Oluje, nije u svom rodnom kraju posijao smrt. U divljačkom pohodu koji se pretvorio u osmodnevnu agoniju cijelog Zagorja, a i šire, ugasio je živote pet nedužnih ljudi zavivši u crno njihove obitelji, ali i vlastitu. Za par mjeseci bit će se sedma obljetnica od njegove smrti. Policija je te 2008. bila jasna i putem medija odaslala poruku - Ivan Korade je izvršio samoubojstvo! No Koradina obitelj, prvenstveno njegova supruga Ljiljana, čije je srce samodopadni školarac Ivan osvojio još u školskim klupama, čeka pravu istinu. Uvjerena je da je njezinog Ivana policija svojom paljbom propucala k’o švicarski sir. Vidno ispijenog i bljedolikog lica, posjetili smo Ljiljanu Korade pred zahrđalom kapijom njezina dvorišta, ispred velebnog zdanja na kraju brijega u Velikoj Veterničkoj. Na vratima nema zvona. Ali u dvorište joj mogu ući svi. Nema joj se, ističe, više šta oduzeti ni ukrasti, a kuća u koju je obitelj davno investirala sa srcem, nalazi se pod blokadom. Dok je pitamo kako je, obzirom na posljednje uhićenje njezina sina Marija prije par dana, Ljiljana Korade okreće pognutu glavu da sakrije suze koje naviru.

‘Sve je teže’

- Od one krvave 2008. ne živim nego životarim i gušim se u svojoj boli i muci. Nitko ne zna kako je biti Ljiljana Korade, udovica, majka sina jedinca i preponosna baka jednog unučića. Nitko ne zna kako je meni kao kolateralnoj žrtvi, nakon svih tih godina. Iz dana u dan je sve teže. Užas koji je snašao moju obitelj, pokazao mi je tko mi je pravi prijatelj. Većina ljudi mi je okrenula leđa. Ne samo da se ne žele javiti na telefon, već se ponašaju kao da me ni ne poznaju. Obitelj? Ivanove uže obitelji više nema. A od moje, spoznala sam na najgori mogući način tko je zapravo uz mene. Zapravo, nije me ni briga što ljudi misle. Selo najviše priča i najmanje zna. Ja samo znam da je moja obitelj bankrotirala. Sve nam je blokirano. Bez posla smo i sin i ja. Skrbim o teško bolesnom 80-godišnjem ocu, ali najveća radost koja me održava na životu je moj unučić koji je došao na svijet nedugo nakon tragedije s mužem. Maleni je moja sreća s kojom se družim vikendima - priča za Nedjeljni Jutarnji Ljiljana Korade, udovica pokojnog hrvatskog generala, svjesna da ju većina ljudi, sasvim neopravdano, gleda poprijeko zbog zlodjela koja je učinio njezin suprug. Mještani su i mišljenja da je i ona, u ulozi majke, zakazala jer nakon suprugovog krvoločnog pohoda nije uspjela sina Marija izvesti na pravi put, a zbog čega je on česti ‘gost’ policijske postaje, a trenutno je u remetinečkom zatvoru. Generalov sin Mario danas ima 26 godina, a zbog spleta okolnosti od najranijeg djetinjstva prerano je morao odrasti. Kad mu je tata otišao u rat, bio je star samo godinu dana. Ključne trenutke odrastanja Mario je proveo bez očeve figure, stupa obitelji koji je za svoj ratni angažman u konačnici nagrađen sa čak osam odlikovanja.

‘Odlikovanja stoje’

- Tadašnji predsjednik Stjepan Mesić posthumno mu je oduzeo sva odlikovanja. Jedino sam u medijima vidjela da mu je ostao onaj Reda hrvatskog križa. Ali nitko po njih nije došao kući da ih i oduzme. Ja ne znam što da radim s njima. Eno ih, stoje. Možda bi više koristi bilo da ih položim na dno bunara i da me ne podsjećaju iz dana u dan na prošlost koja boli. Rane su i dalje jednako svježe. Rat je iza nas, a u meni je i dalje ratno stanje - ogorčeno govori udovica Ljiljana Korade. Nekad je njihova imovina u Velikoj Veterničkoj bila statusni simbol cijelog kraja. Slovili su za dobrostojeću i uglednu obitelj s ogromnim posjedom. Na imanju udaljenom gotovo dva kilometra od njihove kuće nekad je uživalo na desetke jelena lopatara, košuta, muflona i divokoza. Imanje im se pretvorilo u samoposlugu za obijesne vandale. U njihovom velikom ribnjaku danas više nema riba. Nema ni divljači. Sve im je ustrijeljeno, a počinitelj ni dandanas nije otkriven. Bezrazložno je, smatra Ljiljana, i njezinom mužu stavljena svojevrsna omča oko vrata kad su ga sa 32 godine života institucije odlučile naprasito poslati u mirovinu promijenivši mu, tako, percepciju života. - Ivan je bio žrtva sistema. Zato i je danas tamo gdje je - pod zemljom. Mučile su ga nepravde. Uza sve to, još je bio i bez ruke. Tko god prođe ratište i u miru vapi za pomoći, zar mu se ista ne bi trebala i pružiti? Zar to Ivan tada, osim odlikovanja koja su mu dana, nije zaslužio? I suborci su ga zaboravili. Oduzet mu je život, ali ne i ordeni. U meni se skupio sav jal. Odvjetnik koji nas zastupa već sedam godina u našim mukama, postao je dio naše obitelji - dodaje još Ljiljana koja, iako je htjela u nekoliko navrata, nije uspjela skupiti snage a niti pronaći riječi utjehe koje bi uputila obiteljima žrtava njezinog muža. Unatoč neopisivom žaljenju za tuđi gubitak, pored vlastitog križa koji nosi, ne zna kakvog bi uopće i imalo smisla da se ona ispričava za suprugove postupke. Svaki je čovjek, uvjerava nas, odgovoran isključivo sam za svoje poteze. Iako se s obiteljima žrtava nije čula ni vidjela, s njima se sudi. Godinama već traju sudski procesi oko naknade štete. Pet obitelji od nje potražuje novčanu satisfakciju od nje koja, realno gledajući, s krvavim pohodom svoga muža nema veze. Međutim, teret naplate snosit će ona i sin. Kako živi Ljiljana Korade? Od suprugove mirovine, poljoprivrede te poneke kokice, patke… koje su joj ostale. Sve je to, opisuje nam, samo njezina muka i njezina istina te borba da mjesečno plati 1100 eura banci koliko joj iznosi rata kredita. Ne traži pomoć iako joj je voda došla do grla. Ironično i prepuna tuge podsjeća, međutim, da se djeci branitelja omogućuje zaposlenje, no njezinog je sina, naglašava, sve to zaobišlo. Zbog svega više ni snage nema plakati. Nestale su i suze. Ostala je samo praznina koju joj ispunjava unuk.