Je li HDZ i dalje u stanju raspada?

Posljednji događaji u stožernoj hrvatskoj političkoj stranci, Hrvatskoj demokratskoj zajednici ukazuju na stanje nestabilnosti slabeći tako njezin utjecaj na politička zbivanja u zemlji suočenoj s ozbiljnom političkom, gospodarskoj i socijalnom krizom. Za HDZ to nije ništa novo, jer je raspad političke stranke, bolje rečeno pokreta koji je najzaslužniji za stvaranje demokratske hrvatske države počeo još u ranom razdoblju Republike Hrvatske, Manolić-Mesićevim pučem početkom 90-tih godina kad je Hrvatska još stenjala pod posljedicama velikosrpske agresije. Treba biti realan i objektivan. Stranka kojoj je jedan bivši predsjednik i premijer Ivo Sanader završio na optuženičkoj klupi, a druga predsjednica i bivša premijerka Jadranka Kosor izbačena iz HDZ-a sa svim otegotnim okolnostima koje su pratile njihove stranačke mandate ne može se u kratkom roku konsolidirati, ako u tome uopće uspije. Iako stranku kao takvu ne treba generalno optuživati za djela koja se stavljaju na teret Ivi Sanaderu samo političkim naivcima može djelovati pravdanje visokih stranačkih dužnosnika kako o svemu što je loše radio Ivo Sanader nisu imali ni pojma ni saznanja. Pokušaj obnove integriteta stranke propao je onog trenutka kad je Jadranka Kosor uručila kontroverznom Tomislavu Karamarku člansku iskaznicu. S političkom prtljagom mijenjanja funkcija i služenja i takvim osobama kakav je bio bivši predsjednik Republike Stipe Mesić, te sudjelovanje u progonu, po ključnoj ocjeni Haaškog tribunala, nedužnih hrvatskih generala na čelu s Antom Gotovinom, Tomislav Karamarko sasvim sigurno nije bio prikladna osoba da stane na čelu HDZ-a u ovim teškim vremenima za državu i samu stranku. Sama činjenica da je njegov protukandidat dr. Milan Kujundžić izgubio na pravim demokratskim izborima u HDZ-u sa svega stotinjak glasova ukazuje na polarizaciju unutar HDZ-a. Takva polarizacija postojala je i kad je nakon Tuđmanove smrti Ivo Sanader prijevarom dobio stranačke izbore protiv dr. Ivića Pašalića, kontroverznog i ambicioznog glavnog Tuđmanovog savjetnika. Iako se forma izborne procedure ispunjava, u HDZ-u još nije saživila istinska stranačka demokracija, kao što je to uostalom slučaj i u svim hrvatskim važnijim političkim strankama. U HDZ-u jednostavno ne postoji mogućnost frakcijskog djelovanja, jer stranačka vrhuška kojoj je isključivo do vlasti boji se izbornih demokratskih standarda. Zato je Tomislav Karamarko odustao od zahtjeva da se stranački izbori održe po modelu jedan čovjek-jedan glas, što je bilo glavno obećanje njegovog protukandidata Milana Kujundžića u stranačkim izborima. Odustajanje od tog modela ukazuje na veliku slabost Tomislava Karamarka, jer je svjestan da osim kontroliranim izbornim inženjeringom ne može opstati na čelu HDZ-a. Njegova najveća pobjeda je u tom smislu odlazak dr. Milana Kujundžića iz HDZ-a, jer se oslobodio svojeg najopasnijeg rivala, bez obzira je li to kako je predstavljeno bila samostalna Kujundžićeva odluka, ili ju je obavještajni lisac kakav je Tomislav Karamarko samo isprovocirao. Tomislavu Karamarku je tako preostalo da se okruži poslušnicima poput Tomislava Čuljaka koji je kao građevinar s repovima iz Vinkovaca brzo napredovao u stranačkoj hijerahiji. Njegov drugi važan čovjek tajnik stranke Milijan Brkić – Vaso koji mu je bio glavni logističar u stranačkim izborima po svemu sudeći gubi utjecaj, ne toliko po spekulacijama koje se pojavljuju u tisku koliko po samoj činjenici da je u vrhu HDZ-a donesena odluka da se on vrati u Sabor. Drugim riječima marginalizira ga se, pa je očito da je u tome glavnu riječ vodio sam Tomislav Karamarko. S takvim HDZ-om hrvatska politička scena ne može očekivati neke korjenite promjene, jer da bi se pokrenule korijenite promjene trebaju se demokratizirati u svojem unutarnjem ustrojstvu same stranke. To se naravno ne odnosi samo na HDZ, nego jednako tako i na drugu vodeću stranku SDP gdje se još nisu suočili s izazovom koji predstavlja njihov čelnika Zoran Milanović kao totalno nesposobna, a  još k tome bahata osoba na premijerskom položaju. Tomislav Karamarko najavljuje da se HDZ priprema za izvanredne izbore na kojima očekuje pobjedu i samog sebe na mjestu premijera, te sa stručnjacima na ministarskim položajima, a ne stranačkim aparatčcima. Prije svega po svojem političkom statusu Tomislav Karamarko nije osoba sposobna da u uvjetima članstva u Europskoj uniji i u teškoj krizi kroz koju prolazi Hrvatska ponudi radikalan politički program. Svaki radikalan program poremetio bi klijentelističku stranačku strukturu na svim razinama, od općinske do državne pa od toga vjerojatno ne će biti ništa, jednako kao što je i tzv. „Plan 21“ s kojim je protiv ozbiljno uzdrmanog HDZ-a Kukuriku koalicija dobila prošle izbore bio najobičnija prijevara birača. Otkad je postao predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko se baš i nije istaknuo u svoj ulozi vodećeg oporbenog političara. U saboru je jedva progovorio, dozvoljavao da Zoran Milanović pljuje po njegovim stranačkim kolegama, a premda je imao niz povoda da zatraži glasovanje o povjerenju Vlade, bez obzira što to zbog uvjerljive većine Kukuriku koalicije ne bi prošlo, to nikad nije učinio. Pa i u najsvježijem primjeru oko „Lex Perković“ Tomislav Karamarko nema baš sasvim jasna stajališta, posebice kad je u pitanju mogućnost da se umjesto tog, na vrat na nos, usvojenog zakona ta materija riješi samo zbog jednog čovjeka posebnim ustavnim amandmanom. Sve u svemu s ovakvim HDZ-om Hrvatska ne može rečunati na bitno mijenjanje političke klime i izlazak iz krize, jer je stranka u sadašnjim okolnostima daleko od stabilizacije, što drugim riječima znači da ako nije u stanju raspada da je na dobrom putu suočavanja s tom prijetnjom. Izvornu vijest možete pogledati OVDJE