Predsjednica ne krši Ustav, pitanje je pristojnosti hoće li se poziv prihvatiti. Ali način na koji se zapovijeda Oružanim snagama nije u suglasju s Ustavom ”Tea for Two” (Čaj za dvoje) je jedan od vrlo popularnih songova, nastao još davne 1925. godine kao dio mjuzikla ”No, no Nanette”. Autori, muzike i teksta, Vincent Youmans i Irving Caesar vjerojatno nisu ni slutili kakav su međugeneracijski, planetarni hit napisali. Do danas je napravljeno bezbroj verzija skladbe koja je korištena u filmovima, spotovima, raznim scenskim produkcijama i koja je postala jazz standard na kojem su se okušali najveći jazz muzičari, piše bivši predsjednik Ivo Josipović u novoj kolumni za Autograf.hr. Evo usporedbe ponajvećih: čaj udvoje odsvirali su Peterson, Costa i Art Tatum, briljantni džezisti. Nedavno je propao čaj udvoje predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović i premijera Zorana Milanovića, predsjednika SDP-a. Propala čajanka otvorila je u javnosti brojna potrebna i nepotrebna pitanja zasjenivši i državni posjet bugarskog predsjednika Plevnelieva, prvi posjet stranog predsjednika Grabar Kitarović nakon što je preuzela dužnost predsjednice. Dakako, mizeran broj redaka ili minuta koji je posvećen dolasku bugarskog predsjednika u Hrvatsku realna je slika stanja naših medija. Naprosto, izgleda da je načelo no scandal, no interest postalo dominatno. Nasuprot tome, propala čajanka okupirala je medijski prostor. Prilozi, izjave, komentari analitičara, visokih i inih izvora nadmeću se u ocjeni tko je, zapravo, narušio ustavni poredak – predsjednica ili premijer. Dakle, stvar postaje ozbiljna. Ozbiljan je bio i čaj za dvoje dirigenta Nikolaja Malka i Dmitrija Šostakovića 1927. godine. Naime, Malko se okladio na pristojnu svotu da veliki skladatelj neće moći orkestrirati song ”Tea for two” u sat vremena. Ovaj je to ipak učinio i zaradio nešto novaca. Kasnije je aranžman uklopio u jedan od svojih baleta i tako dvostruko profitirao. Sada analitičari traže odgovor tko je profitirao od propale čajanke. I tko je uopće u pravu? Smije li predsjednica sazivat predsjednike stranaka, a ako da, smije li premijer, bolje rečeno predsjednik vodeće stranke vladajuće koalicije, poziv odbiti. U tim analizama pojedini analitičari, u pravilu jasno politički opredijeljeni za vlast ili oporbu, iznose i potpuno fantastična tumačenja Ustava, od kojih se ističe ono kako predsjednica ne bi smjela zvati na razgovor šefove stranaka jer da time krši Ustav. Sasvim je jasno – predsjednica na razgovor može zvati koga god želi, a stranke se mogu i ne moraju odazvati. Nitko tu ne krši Ustav, ali svojom odlukom može utjecati na političku klimu u državi. Pitanje je pristojnosti i političke mudrosti kako će se uputiti poziv, kao i da li će se poziv prihvatiti, a eventualna odbijenica obrazložiti na način koji ne urušava dostojanstvo institucija, kako one koja daje odbijenicu, tako ni one koja je prima. Verbalno i neverbalno, neposredno i putem različitih visokih i drugih izvora, šaketanje predsjednice i premijera, uz prateće orkestre jasno politički svrstanih komentatora, čini da nitko ne profitira, da svi gube. U brojnim analizama ipak je izostalo jedno važno političko i ustavnopravno pitanje. Ono je vezano za odnos predsjednice ili predsjednika Republike prema drugim političkim faktorima i institucijama, prije svih prema političkim strankama, vladi i oporbi. Odričući predsjednici ili predsjedniku pravo da bude član političke stranke, Ustav jasno sugerira da predsjednik kao izvanstranačka osoba ne smije zagovarati nijednu stranku, da treba biti otvoren za dijalog sa svim političkim opcijama. To, naravno, ne znači da je bez vlastita političkog opredjeljenja i vrijednosti koje komunicira građanima. To znači da ne zagovara stranačke politike, da je otvoren za dijalog, traženje rješenja i potrebnih kompromisa. Kada je riječ o odnosu prema vladi, valja poći od činjenice da su i vlada, i predsjednica ili predsjednik državna tijela koja trebaju voditi jedinstvenu i usklađenu politiku. Iako suglasje nije uvijek realno i moguće, poštujući izvorne nadležnosti vlade i predsjednika, morali bi surađivati i međusobno se konzultirati. Nažalost, znam to i iz vlastita iskustva. Premijeri su u sustavu u kojemu je realna moć koncentrirana u vladi skloni predsjednika ili predsjednicu smatrati stranim tijelom, gotovo konkurentom ili protivnikom nastojeći mu zakonima ili njihovom interpretacijom što više ograničiti manevarski prostor. Neki od propisa, kao onaj o načinu na koji predsjednica ili predsjednik zapovijeda oružanim snagama, apsolutno nisu u suglasju s Ustavom. Osobno sam odmah dao na znanje objema vladama s kojima sam surađivao da namjeravam neposredno primijeniti Ustav i zapovijedi oružanim snagama davati neposredno, ne putem ministra obrane. Kao da je činjenica neposrednog izbora predsjednice ili predsjednika bez realne moći, nasuprot izboru premijera kojeg ne bira narod neposredno, već proizlazi iz parlamentarne situacije, ali ima praktično svu moć ove države, trajni izbor nelagode u vladi. Valjda se boje da nedostatak formalne vlasti predsjednik može kompenzirati podrškom naroda na neposrednim izborima i time ugroziti vladu. Naravno, nije tako, strahovi na Markovu trgu nemaju osnova. Izvršne nadležnosti predsjednika ili predsjednice u nekoj budućoj ustavnoj reformi ne treba mijenjati, barem ne bitno, ali ih zasigurno treba izbrusiti i omogućiti da ideju predsjednika kao nadstranačkog katalizatora političke scene ostvarimo u praksi. Ako to nije ideja, čemu ustavna odredba kako predsjednik brine o redovitom i usklađenom djelovanju državnih tijela!? Ili, možda je ipak teza o partnerstvu vlade i predsjednice ili predsjednika samo utopija? Ako je tako, i to traži refleksiju u Ustavu. Na pomolu je novi spor Pantovčaka i Markova trga, onaj o proslavi Oluje. Već se čuje zveket političkog oružja prijeteći da čaj za dvoje pretvori u Bostonsku čajanku. Nadajmo se da će na oba brda biti dovoljno mudrosti da se to izbjegne. U tom ćemo slučaju razvoj događaja popratiti optimističnom, cha-cha-cha verzijom popularnog hita ”Tea for Two”.