Kad Hrvat traži svjetiljkom sunce

Imam neki čudan predosjećaj poput onoga kada sam na godišnjicu pada Vukovara za naslov teksta koji sam pisala odabrala baš naslov kako "Vukovar nikada neće biti Bykobap". Sjećam se kako ni nisam znala to napisati na ćirilici, tražila sam po internetu i na kraju sam napisala pogrešno ali ne uskraćena zbog moje pogreške nego zahvalna što tu istu ćirilicu nisam ni učila pošto je počeo napad na moju zemlju. Rat se zahuktavao u Hrvatskoj koji je osjetio i moj gradić u kojem sam ja umjesto na ljuljački vani sjedila na madracu u susjedinom skloništu... Točno se sjetim toga osjećaja nesigurnosti dok sam pisala naslov, u tu pomisao kako zaista Vukovar nikada više neće biti ispisan na ćirilici nisam bila sasvim sigurna iako sam napisala "Nikad više". Koji mjesec poslije počeo se odvijati taj moj predosjećaj u stvarnost. Kao da me ne'ko pljunuo po sred face...Koja dvojezičnost,- pitala sam se?!- Pa baš bi Srbi kao nama dozvolili to u "ono" vrijeme da smo slučajno htjeli pisati npr. na glagoljici a čak smo u Hrvatskoj bili većina, ma da kako da ne?! Ali dajmo mi njima prst pa ne samo da će nam uzeti ruku već i glavu! Kako god da krenem nešto pisati, uvijek me nešto navodi na Vukovar, grad u kojemu nisam nikada niti bila. Čak mislim da znam o njemu više i nego o ovome u kojemu danas živim. Istina, zanima me najviše period vezan uz ratno razdoblje, njegove žrtve i Heroji, ali zanima me i život ljudi i preživjelih Heroja koji su danas još uvijek tamo i moraju se ponašati i živjeti kao da se rat u njihovom gradu nije ni dogodio a događao se u cijeloj Hrvatskoj. Hrvatima koji me poznaju, sve to moje slobodno vrijeme koje posvetim Domovinskom ratu, nečim što moje vršnjakinje a ni one starije žene nikako ne mogu da shvate , smatraju uzaludnim traćenjem vremena. Na moj prijedlog da ponekad pročitaju i slušaju stvarne novosti iz Hrvatske ali ne na HRT, popratili su nekim mutavim pogledima kao da sam im predložila da gledaju CNN a ne razume engleski. Netko me jedan put i ismijao i rekao da bi me Hrvatska kao mladu ženu trebala zanimati kao turističko odredište a ne Vukovar, Knin, Blago Zadro, Branitelji i "gluposti"...Ja sam ispala još i nenormalna jer je naglasio rečenicu "Trebala bi kao i druge normalne cure..." No dobro, ako sam zbog toga nenormalna, onda mi je drago što ne spadam među normalne ljude. Ismijali su me i na jednoj "hrvatskoj" rođendanskoj proslavi jer nisam plesala na njihove srpske "pesme" odavijene do daske, i gledali me kao da sam rogata jer sam sjedila...Bez obzira što sam i ja odrastala uz zvuke turbo folka dovedenih pevaljki od tko zna gdje; koje su vlasnicima kafića i klubova bile posljednji as u rukavu kako zgrnuti lovu i ne razmišljajući na posljedice nego samo na sebe. Eto takvi smo mi, ništa nam nije sveto pa čak ni uspomena na sve one ljude koji su izginuli baš od jednog Arkana a dobro znamo koje "pesme " su pjevane, gdje i od koga dok su naši gradovi padali u četničke ruke.Bez obzira na sve one koji su rekli da je rat BIO i prošao i da pjesme nikome ne škode, ja sam ostala pri svome; da, rat je bio...i pobjegla od tih zvukova koji su me podsjećali samo na ratne strahote neke srpske vojne sile koja je i tada a i sada sluša iste te zvuke. Gadi mi se i pomisao da neki stari čedo koji je slao projektile na mene da me ubije, pjeva isto što i ja. Ne osuđujem one koji to mogu ali dosta mi je gladati kako samo preokrenu kaput po potrebi. Ma kad bolje razmislim i pojedini muškarci koji još malo pa mogu biti djedovi, u vrijeme rata već su prešli osamnaestu a što su učinili? -Pobjegli glavom bez obzira iz Hrvatske tada i sada mi je jasno zašto mene gledaju u čudu; po mojim godinama daleku i zaštićenu od rata i svega što se događalo i onda i tada. O onima koji su bili vršnjaci mome starom ne želim ni pisati, osim da su rat pratili preko radija i tv, savjest su umirivali nekom parom koju su dali dok se skupljala humanitarna pomoć ili kupovalo neko oružje pa se to sve skupa slalo u ratom zahvaćenu Hrvatsku, - njima tako voljenu rodnu grudu. Ne zamjeram im to što su bili kukavice, nismo svi trebali izginuti, zamjeram im to što im djeca danas jedva koriste hrvatski jezik a već pri rođenju im dodijele neko strano državljanstvo a sami su pobjegli iz bivše Juge jer u njoj nisu smjeli biti Hrvati! To je sad neka druga priča, ja im zamjeram što na svakoj proslavi ističu da su Hrvati ali u pozadini svira vječiti turbo folk koji uz njih "pevaju" i njihova djeca i djeca njihove djece, tečno na ekavici, ni ne čudi me što im se Srbi i narugaju zbog toga, ali mi krivo kad nas sve stave u isti koš. Zamjeram im to što su "Hrvatine" samo kada je neka utakmica ili Thompsonov koncert, a poslije se odu nalokati i potroše svaku paru na cajke dovežene iz Srbije i svi kao da odmahnu rukom na godine kada su Srbi pod istim tim "notama" uništavali sve što se zvalo hrvatsko. Zamjeram im ZABORAV, a onda se pitam kako da im zamjeram zaborav kada se ponašaju kako niti ne znaju što se događalo... U knjizi Darija Strehovca Streha pročitala sam rečenicu koju nikada prije nisam čula niti mi je pala na um a glasi "Što to tjera Srbe da budu četnici?" . Mislim da znam odgovor, tjera ih to jer shvaćaju koliko smo neoprezan i naivan narod koji im unatoč svoj prolivenoj krvi uvijek iznova dopuštamo da se kao krpelji ukopaju u njima najpogodnije mjesto i da onu krv koju nisu uspjeli proliti; istu i popiju polako dok nas ne unište do kraja. Ali sami smo si krivi, krpelja moraš potpuno izvaditi iz rane jer inače ako ne, štetočina se regenerira. Nego, sve nas domoljube i Braniteljske udruge koje ujedinjuju pa razjedinjuju, pa i sve one ravnodušne Hrvate koji "spavaju" dok se oko njih odavno obavila jugo sjena jedino još može ujediniti da ne izgubimo Hrvatsku do kraja je isti scenarij koji se događao devedesetih. Ne, ne pozivam ja nikoga na rat, niti je Bruno Bušić pozvao nikoga da potkrada Hrvatsku kada je napisao " ...Vidjeti ćete kako tek naši kradu..." On je imao pravo ,na žalost. Stjerat će nas opet sve u kut u koji valjda zasljepljeni neimaštinom i očajem sami idemo kao magnetizirani jedan za drugim. Samo, ja se bojim kako vrijeme odmiče da neće biti novih generacija poput generacije koja je devedesetih svoj život, gotovo ne naoružana , izložila za živote moje generacije kako bi mogli živjeti onako kako su oni zamislili da bi trebali kao Hrvati živjeti u svojoj zemlji. "Djeca u uniformama" su pomogla u stvaranju Hrvatske, poginule smo pokrili zastavom a neke niti tako. Netko ih je eto prekrio zaboravom i dvojezičnim pločama na ćirilici. Preživjelim borcima smo dopustili da gledaju kako im te tri boje za koju su krv prolili; danas mjenjaju za neku boju koja toga svega nije vrijedna koliko je crno pod noktom. Najžalije mi je što su i oni ratujući po bojištima već tada znali da će biti zaboravljeni i oni su kao Bruno Bušić imali pravo. Možda je najlakše reći kako se glupo vraćati u prošlost i sjećati se rata uopće, ali nije bilo glupo kada su hrvatske položaje Diljem Hrvatske i BiH čuvali nečiji mladi životi sa oznakom HR vojske na ramenu, kada su padali ko pokošeni od srbočetničkih metaka i projektila, nije bilo glupo imati ih i vjerovati kako će pobijediti, kako nas čuvaju nečije budne oči idok mi spavamo. Zahvaljujući mladosti i hrabrosti, možda i ludosti naše "Djece u uniformama" , ja sam svoje djetinjstvo provela tamo gdje sam se rodila, razdoblje mladosti koje su oni proveli braneći metar po metar naše zemlje, ja sam samo zahvaljujući njima kad sam izrasla u njihove godine provela onako kako su oni samo sanjali. Neki od njih dali su nam svoju mladost, neki od njih svoje udove a neki čak i svoje živote. Ponavljam to ko papagaj, a kako da mi bude svejedno i da ne ponavljam?! Iako, ovi tekstovi koliko god da su dobronamjerni, nikada neće naći put do zatrovanih duša nekog jugonostalgičara ili pak "Juda", ja se ipak nadam da i to kao i sve drugo ima svoje razloge pa i to zašto ih svi mi pišemo a tek ožive onda kada se dogode. Ne traži se sunce svjetiljkom, valjda će i Hrvat jednom shvatiti. "Valjda će jednom shvatiti ako dožive da njima i njihovoj djeci ne'ko stavi nož pod vrat". - reče jednom Hrvatski gardist. Tek tada će znati što znači stvarati Domovinu, ali na žalost tek onda kada ju izgube i ne budu ju više imali, svi oni koji nisu shvaćali dok su je još imali.   Dany Izvornu vijest možete pogledati OVDJE