KOSOVO NIJE SRBIJA: OVO JE KARTA MEĐUNARODNO PRIZNATE SRBIJE IZ 1878!

Nakon najnovije provokacije srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina i javne kuknjave Aleksandra Vučića za Kosovom, uistinu je došlo vrijeme da podsjetimo naše susjede na neke povijesne činjenice. Ako izuzmemo kratku i uspješnu vladavinu Dušana Silnog, koji je tijekom razdoblja građanskog rata u Bizantskom carstvu iskoristio bezvlašće na Balkanu i privremeno proširio granice Srbije, bez da se njegova vojska ikada susrela s drugom vojnom silom na bojnom polju, onda moramo priznati kako je Srbija kroz povijest bila mala i beznačajna državica, bez ikakvog značaja u ovom dijelu Europe. Bez Kosova i Metohije Također, nije naodmet da usporedimo granice Hrvatske i Srbije, kada su ostvarile suvremenu državnost. Kraljevina Srbija je priznata kao država nakon Berlinskog kongresa 1878. godine. Međunarodno priznanje odnosilo se na trenutačne granice Srbije koje vidimo na karti iz 1878 godine. Kao što se vidi, na toj karti nema Kosova i Metohije. Da nije bilo intervencije Britanije, Francuske i Rusije 1913. godine, Kosovo bi bilo dodijeljeno Albaniji, u doba kada je ta zemlja diplomatski priznata. Ali Albanija, koja je proglasila svoju nezavisnost od osmanske Turske tek 1912., bila je smatrana klijentom Austrougarske i Italije, a ostale velike sile željele su da prijatelji njihovih suparnika budu mali. Britanija, Francuska i Rusija su stoga ustanovile Konferenciju ambasadora, koja je 29. srpnja 1913. priznala Albaniju unutar smanjenih granica. Kosovo i dio Metohije (uključujući Prizren), usprkos većinskom albanskom stanovništvu, bili su predani Srbiji, prijatelju Francuske, Rusije i Engleske, dok je Crna Gora (drugi prijatelj Rusije) dobila Peć i Đakovicu. Na taj način je veto velikih sila na pravo Kosova za nacionalno samoodređenje posijao sjeme svih problema koji su se naknadno pojavili. Srbijanski mitovi Ne znam zbog čega naši tzv. domoljubi toliko strahuju javno izreći ove notorne povijesne činjenice. Kosovo pripada Srbiji, isključivo po njihovoj mitologiji. Povijesno gledano, ono što im uistinu pripada, nalazi se unutar međunarodno priznatih granica iz 1878. Prirodno, prvotno Kneževina, a onda Kraljevina Srbija imala je potrebu za daljnjim širenjem te je uz pomoć agresije, genocida, terorizma, ali i velike pomoći svjetskih sila, postigla zavidnu ekspanziju. Hrvatska suvremenu državnost stječe puno kasnije, konkretno, 15. siječnja 1992. kada su je u današnjim granicama priznale većina zemalja svijeta. I mi Hrvati imamo dugu povijest s puno većim granicama, ali morali smo pristati na ovakve uvjete. U Bosni i Hercegovini ostavili smo na milost i nemilost stotine tisuća Hrvata pa nikome ne prijetimo oružjem. Ponizno i bez negodovanja prihvatili smo nekakvu tobožnju realnost međunarodne politike. Iracionalni i imaginarni U Srbiji nemaju tih problema, jer ih vazda vode iracionalni ljudi. Takvi im valjda odgovaraju. Imaginacija je prekrasna stvar u politici i zato Srbija održava budnost, tako što vječno sanja. Ali, da nije Hrvata koje kroz povijest vode anacionalni elementi, mutikaše, izdajice i prave budale, taj san nikada se ne bi ostvario. Naši političari uveli su nas u Kraljevinu SHS koja je pretvorena u Kraljevinu Jugoslaviju, a de facto Veliku Srbiju. U toj apsolutnoj monarhiji gdje je parlament imao beznačajan utjecaj, sve dužnosti od ikakve važnosti bile su rezervirane za Srbe. Od 200 generala dvojica su bili Hrvati, od kojih se jedan nalazio na trajnoj misiji u Albaniji. Samo jedan istaknuti diplomat bio je Hrvat. U Bosni od 30 sudaca koji su bili prisilno umirovljeni, čak 29 bili su Hrvati. Hrvatski učitelji u velikom su broju poslani u staru Srbiju i Makedoniju, područja koja su vjerski i kulturno sasvim različita od hrvatskih. Malim Hrvatima su pak stizali srpski učitelji. Policija je bila u potpunosti srpska i organizirana po uzoru na rusku carističku policiju. Ona je ulijevala strah kroz mrežu doušnika. Tisuće osoba nalazilo se na platnom spisku policije. Kroz mučenje zatvorenika koji su odbijali denuncirati svoje prijatelje te kroz samovolju i strogost administrativnih sankcija, policija je mogla presuđivati bez davanja mogućnosti priziva na sudske organe. Za nas Hrvate porazno je što se i u tim vremenima našao veliki broj izdajica i sluga režima. Ti ljudi, kao i danas mnogobrojni nazovi ljevičari i jugo-nostalgičari bili su privučeni mamcem osobne koristi. Odričemo se vlastite povijesti Neovisno o svemu navedenom, naš problem nisu Srbi nego Hrvati koji se olako odriču hrvatske povijesti i države. Bez tog dijela hrvatske nacije, srpski imperijalizam nikada nam ne bi bio ozbiljna prijetnja. Ovako, ostajemo živjeti u trajno nesigurnom susjedstvu pod vodstvom uvijek istih bljedunjavih i odnarođenih političkih elita kojima Domovina ne znači ništa. Jedino u tom smislu, možemo i zavidjeti Srbima jer oni svakog vladara, koji ne raspiruje mitove o Velikoj Srbiji, odmah ubiju. Kod nas je situacija potpuno obrnuta. Ovdje oni koji ne vole Hrvatsku, ubijaju one koji bi za nju život dali.