Marko Jurič: “Park je moj” ili kako spriječiti ponižavanje branitelja u Hrvatskoj

UPRAVO sam na RTL-u odgledao film ‘Park je moj’ ( The park is mine) iz 1986. godine s Tommy Lee Jonesom. Zanimljivo kako američka javnost sasvim drugačije gleda na probleme svojih ratnih veterana. To je vidljivo već iz sadržaja filma. Dakle, Mitchov (T. Lee Jones) prijatelj Mike, ratni veteran, ubio se skokom s nebodera. Ubio se zato što je obolio od raka i što se nije mogao suočiti s polaganim umiranjem. Mitchu je ostavio oproštajno pismo, a uz pismo i poruku. Poruka glasi: ”Uzeli ste mi život, nadanje i snove, prava i budućnost, ali Park je moj”! Mitch ne može prihvatiti činjenicu kako njega i njegove suborce zemlja za koju su bili spremni dati svoje živote sustavno zanemaruje i ponižava. Uvjeren kako se ništa neće promijeniti ne uzme li stvar u svoje ruke, Mitch se okreće onome što najbolje zna raditi, a to je otvorena borba. Jedan od najvećih gradskih parkova pretvara u svoj posjed, pokušavajući serijom neočekivanih poteza nagnati vlasti da promijene svoju politiku. Dok čita pismo, Mitch postaje svjestan da sve ono o čemu Mike piše vrijedi i za njega: i on je jedan od gubitnika kojima ništa u životu ne ide kako treba, bez novca, bez posla, s bivšom ženom koja mu jedva dopušta da vidi sina, jer mjesecima nije u stanju platiti alimentaciju… Koliko je nevjerojatno puno sličnosti u zapletu ovog scenarija s problemima koje imaju naši branitelji. Činjenica da se ovakav film snimi u jednoj Americi u kojoj je državni sistem na razini nacionalne svetinje govori koliko su im njihovi ratni veterani još veća svetinja i koliko do njih drže. Zamislite da se u Hrvatskoj snimi film u kojoj ratni veteran oružjem zauzima Maksimir i drži ga po opsadom. I još ono najvažnije da takav čin bude prikazan kao moralno opravdan, iako društveno neprihvatljiv. Kratkotrajno pojavljivanje plinske boce na Savskoj dovelo je umalo do državnog ustanka protiv braniteljske okupacije na broju 66, danas trga Nevenke Topalušić. Međutim, osim takvog stava američke javnosti prema svojim braniteljima zanimljivo je i koliko hrvatski branitelji sami sebe tvrdo sude. Ovih je dana objavljena brojka kako je oko 2800 branitelja počinilo suicid nakon rata. Zamislite da je jedan, makar jedan od svih tih nesretnih hrvatskih branitelja učinio nešto drugo, bilo što drugo umjesto da je digao ruku na sebe. Da je, primjerice kao lik iz ovog filma, držao Maksimir pod opsadom 24 sata ili tako nešto. Mislim da bi odnos vlasti, ali i dobrog dijela javnosti prema braniteljima bio sasvim, sasvim drugačiji.