Dvadeset godina nakon sloma velikosrpskog fašizma u Hrvatskoj Domovinski rat i obrana od velikosrpske agresije i dalje je tema koja pobuđuje najviše strasti, iako je Hrvatska u totalnom rasulu, kako gospodarski tako i moralno, a Hrvatima, osim jednog suca, nema nitko hrabrosti reći istinu, ratne teme najprodavanija su 'roba.' Naravno, to nije slučajno, čak nije slučajan odabir smeća koji o tome piše. Razloga za tako nešto je, naravno, puno, od beznađa do očaja, što nije jedno te isto, koliko god slično bilo. Branitelji se ubijaju, pa čak i na Dan domovinske zahvalnosti, na dan koji bi trebao biti njihov dan, MIG-ovi hrvatskog ratnog zrakoplovstva ruše se poput komaraca u kasnu jesen. Partijski bilteni, što su danas dobrim dijelom mediji u Hrvatskoj, laju i reže na sve one koji zvižde glavnim akterima režima zasluženim zbog činjenice da su ratni dezerteri od smeća i ljudskog ološa postali 'ugledni' građani. O braniteljima 'istinu' pišu zapravo oni koje bismo u normalnim državama zvali ratnim dezerterima, dakle, najgorim mogućim ljudskim šljamom, koji se tijekom rata skrivao, pljačkao ili opijao, sasvim svejedno u Hrvatskoj, u zemlji u kojoj je tek jedan čovjek osuđen za ratno profiterstvo iako ih je barem pedeset, od toga barem pola u novinarskoj branši, bilo da govorimo o novinarima ili vlasnicima medija, to nikoga ne čudi. Dovoljno je tek letimično pogledati što ima danas bagra koja osamdesetih nije imala ništa, osim odlaska na nacističke derneke. Bivši nacisti, neobrazovani srednjoškolci, komunistički doušnici, postali su samozvani 'antifašisti.' Vi danas nećete naći niti jedne ozbiljnije novine u kojima bi o Domovinskom ratu svoju kolumnu imali hrvatski branitelji, dakle, stvarni sudionici ratnog vihora devedesetih, ali ćete zato naći bivše naciste, danas novokomponirane fašiste, inače ratne dezertere, uglavnom u slobodno vrijeme oronule pijandure, koji znaju sve o ratu u Bosni i Hercegovini iz koje su, usput budi rečeno, kako ološu i dolikuje, pobjegli usred agresije na tu državu sve one za čiju se bolju budućnost sada navodno bore, koji sve znaju o ratu kojem nikad nisu bili ni blizu, a trebali su biti. Vraga se takvi idioti bore za bolju budućnost, novokomponirani fašisti, bivši sudionici nacističkih zabava, kad gaze po onima koji su devedesetih u paklenim ratnim okolnostima stvarali kakve-takve obrise države bore se isključivo bolju vlastitu prošlost.  Primjerice, ako ljudsko smeće ima dovoljno hrabrosti pobjeći iz opkoljenog Sarajeva, dok civili iz sata u sat ginu pod granatama ispaljenih iz Karadžićevih jazbina kakvo moralno pravo to ljudsko smeće ima pisati o ratu u Bosni i Hercegovini? Oni iskključivo zagađuju antifašistički karakter Domovinskog rata kako bi oprrali sebe, međutim, smeće uvijek ostaje smeće bez obzira kakvu kolonjsku vodu to smeće koristillo. Naravno, nećemo reći da su ratni dezerteri ubojice, iako bismo to mogli s obzirom da postoji mogućnost da bi manje ljudi poginulo da su sudjelovali u obrani ako ne svoje domovine a ono svojih bližnjih tijekom agresije, međutim, reći da se radi o moralnim ništarijama nije pogrešno, to je zapravo prokleto točno. Bježali su početkom devedesetih pisci, bježali su glumci, bježali su novinari, bježali su i političari, samo sirotinja nije imala izbora. Otpadnici ljudskog roda, izrod civilizacijski, danas su postali perjanice mirotvorstva i borci za istinu, borci protiv 'ratnih zločinaca', iako su najveći i najkrvožedniji zločinci upravi oni, oni koji su imali petlje ostaviti sirotinju na milost i nemilost podivljalom fašizmu. Autor: Ivana Izvorni članak pogledajte OVDJE