Ofenziva s milijunima ljudi

Kako je u Europi postojalo još podosta otpora, na kraju su se odlučili na ofenzivu s milijunima ljudi koji nemaju ništa zajedničko s Europom. To se dogodilo 2015. godine, u obliku imigrantske invazije. Milijuni muslimana i bezbožnika stigli su na stari kontinent kako bi u nekoliko godina postigli ono što je Oktobarska revolucija pokušala 1917. godine “Čudovište hoda po Europi, čudovište Marakeške deklaracije.” Vrlo je jednostavno parafrazom ilustrirati sadašnje stanje staroga kontinenta, koji se sve više raspada na dva dijela. Ponavlja se priča rimskog imperija koji se na početku srednjeg vijeka podijelio na dva entiteta: zapadni je umro u 6. stoljeću, a istočni je trajao gotovo tisuću godina (do 1453.). Danas se nitko ne usudi definirati krizu zapadnog dijela, jer bi jednostavno trebalo posegnuti za samim korijenima. Treba odrediti uzrok krize, a to danas nije moguće zbog cenzure medija, u kojoj živi Europa. Međutim, kada bismo podigli pokrov cenzure, uočili bismo da su u staroj Europi razlozi za revoluciju bili u korelaciji s onom na istoku Europe koju su donijeli ruski tenkovi 1945. godine. Iako je došla više od dva desetljeća nakon one koju je uzrokovao Staljin, ciljevi su bili u potpunosti jednaki komunističkima. Lijepo ih definira Internacionala: “Slomimo stari svijet, bili smo ništa, postat ćemo sve”. “Stari svijet” je bio sve, na čemu je zasnovan europski svijet: obitelj, vrijednosti, religija, edukacija, sloboda, identitet, spol. Sve je to komunizam zamijenio kolektivizmom – sjetimo se da je najuspješniji bio upravo na kontinentima koji poznaju takvo kolektivno razmišljanje (Azija). Ofenziva s milijunima ljudi… U zapadnoj Europi, komunizam pod krinkom “studentske revolucije” eksplodirao je prije točno pola stoljeća, 1968. godine, u Parizu. Revolucija 1968., bila je puno više od protesta studenata i intelektualaca protiv De Gaulleove patrijarhalne politike: u obliku u kojem je odjekivala u Europi (i došla do nas), značila je oslobođenje od tadašnjih institucija i novi stupanj slobode, koja bi bila ustrojena prema kalupu modernog doba. Njezini su nositelji bili ljevičari, među kojima nije manjkalo ni maoistički orijentiranih komunista. Ta si je revolucija postavila kao glavnu zadaću, preobrazbu društva na isti način kao što bi i sam komunizam učinio kako bi osvojio staru Europu. “Srušena” su stara sveučilišta (u Parizu npr. Stara Sorbonna [pariz – IV] dobila je „moderniju“ alternativu [pariz – III], nazvanu Nova Sorbona). Osim institucije škole, napadnute su i druge institucije: religija, obitelj, vojska, država, jezik. Ključni problem “Revolucije 68” bio je taj što se povezivala s nazivom – “Kulturna revolucija”. Neosporno je da su mnogi revolucionari bili inspirirani primjerom Kine, što se posebno isticalo kod Antoinette Massiosshi, koja je bila jedan od vođa koji su bili deklarirani maoisti. “Revolucija 68” u početku je imala obilježja stvarne proleterske revolucije, a potom je posijala strah među ljudima i pokazala – da to nije… Njezini su lideri postali važni katalizatori za javno mnijenje u zapadnoj Europi. Željeli su eliminirati primat čovjeka koji je boravio na ovim područjima tisućama godina. Htjeli su obrisati sve što je čovjeka vezalo za autoritet vjere, domovine, obiteljskog utočišta. Nova ljevica koja je konfigurirala takve pojmove u novu svijest, nakon pedeset godina napokon je postigla svoj uspjeh – u javnosti je uspjela stvoriti dojam da je sve normalno nenormalno, a ono što je nenormalno da je normalno… Međutim, kako je u Europi postojalo još podosta otpora, na kraju su se odlučili na ofenzivu s milijunima ljudi koji nemaju ništa zajedničko s Europom. To se dogodilo 2015. godine, u obliku imigrantske invazije. Milijuni muslimana i bezbožnika stigli su na stari kontinent kako bi u nekoliko godina postigli ono što je Oktobarska revolucija pokušala 1917. godine – činjenica je da su riječi njezine himne, Internacionale – u potpunosti ostvarene. Neizvjesna budućnost… Dakle, ono što nije uspjelo 1917., pa niti 1945., a niti 1968. godine, danas uspijeva… Stara se Europa nalazi pred najgorom krizom identiteta – što je njezin zapadni dio preživio, mora i istočni. Povijest se ponavlja. No, kada se ovako nešto događa, ključna promjena bi trebala doći od europske desnice: jer, to se dogodilo u drugom mandatu Angeli Merkel, koja se sada pozdravlja s vlašću. Ključno se pitanje odnosi na najmoćniju skupinu europskog parlamenta, Europsku pučku stranku (European people’s party): kako je tako lako popustila pred novom revolucijom, ako su svi njezini očevi utemeljitelji uvijek bili u mogućnosti preusmjeriti opasnost koja im prijeti? Otkazivanjem potpisivanja Marakeške deklaracije, hrvatska je predsjednica postigla to, da barem u razdoblju od jednog mjeseca, 20.000 imigranata neće proći kroz Hrvatsku – 97 posto mladih muškaraca, sposobnih za borbu i uzrokovanje novog građanskog rata… Time je opasnost odgođena, ali ne i zaustavljena. Budućnost je neizvjesna – nikada još toliko neizvjesna nije bila … Autor:Boštjan Turk/7dnevno