Vijesti Najčitanije
Ova mlada cura napisala je knjigu od 91 heroju Domovinskog rata
Na kninskoj tvrđavi u sklopu proslave Oluje, 3. kolovoza 2019. godine prvi puta je predstavljena knjiga: „Oteti od zaborava 91 heroj Domovinskoga rata“ mlade autorice Roberte Kljenak iz Osijeka.
Roberta Kljenak, inače diplomirani agronom, u spomen na ‘91. junaka Domovinskog rata, napisala je knjigu o njima sa željom da o njihovoj hrabrosti i požrtvovnosti djeca uče u školi.
Pred okupljenim uzvanicima knjigu su predstavljali fra Ante Čavka, hrvatski pjesnik i branitelj iz Domovinskoga rata Ante Nadomir Tadić Šutra i autorica Roberta Kljenak.
Fra Ante Čavka o knjizi:
“Roberta Kljenak priča devedeset i jednu priču o devedeset i jednome junaku Domovinskoga rata. Priča o tuzi, žalosti, bijedi i nevolji: hrvatskih junaka umorenih na braniku Domovine, mrtvih, jer su branili Dom, hrvatskih mučenika bez ruku, nogu, očiju, ranjenih tijela i još više ranjenih duša, hrvatskih junaka i mučenika kroz zaborav prepuštenih samima sebi, s podsmijehom „mudrih“ kukavica i porukom: tko vam je kriv da ste se borili, zašto niste pobjegli, zašto se niste predali, zašto za korito i bukaru niste prodali i Dom i Domovinu.
Roberta Kljenak u rukovetu svojih priča nadilazi vrijeme kad je junacima zabranjeno govoriti o kukavicama, a kukavicama su na raspolaganju sva sredstva za poniženja junaka. Kukavice ne čuju, ne vide, ne razumiju, štede, sumnjiče, podcjenjuju, krivo procjenjuju, stalno, nekad glasno, a ponekad dvostruko kukavički pitaju junake: pa za što ste se vi uopće borili?
Baš to je njezino nadilaženje kukavičkih vremena: vratiti priču o junacima u svakodnevlje i ponoviti: Hrvatska je Država jer ste ju vi krvlju stvorili, ona hoda vašim izgubljenim nogama, hrani se vašim otkinutim rukama, vi ste njezine oči, uši, glas, govor, ushit, pjesma, sloboda… I vrata paklena ne će ju nadvladati.
Umjesto da procjenjujem stil, jezik i sve druge književne oblike knjige Roberte Kljenak, procjenjujem nju i njezine junake. Pa mi je procjena u ovome: Roberta je junakinja na pročelju svojih junačkih književnih junaka. Umjesto „ogledalca“ njezinih vršnjakinja, izgubljenih u suvremenoj književnosti „divljačke“ literature, ona se zagledala u dubinu svoje duše, težeći za „višim ciljevima“.
Ona je dijete jednoga od umorenih hrvatskih junaka. Ona dobro zna kako je mladost proživljavati na grobu vlastitog oca umjesto u njegovu zagrljaju, riječi i podršci. Ona zna bol. Ona zna razumjeti bol. Ona znade ispričati bol. Baš to razumijevajući, nevažno mi je pisati o stilu, jeziku i dosegu. Važno mi je vidjeti doseg njezina nebeskoga cilja.
A njezin je nebeski cilj pokazati veličinu hrvatske mučeničke duše i reći joj „hvala“, kad to čula, i kad to ne čula. Baš to govori devedeset i jedna priča o devedeset i jednome hrvatskome junaku, nakana dati važnost, i zahvalom počastiti svakoga baš takvoga hrvatskoga junaka, i onda kad ne stanu u popis njezinih priča. Mrak je svemoćan sve dotle dok se ne upali i najneznatnija svjetiljka. Mrak prestaje kad se upali svjetiljka.
Naše je svakodnevlje mrak duha. Okružuje me razdoblje crnine, ono književno, ono kazališno, ono medijsko, ono pod palicom ministrica, i njihovih političkih vukodlačenja. Ima li svjetla? Ima! Kako nema? Evo knjige Roberte Kljenak. Kad se pojavi, bit će joj kao i svim svjetlostima. Sve će učiniti da ju ugase. Ne, ne će ju ugasiti. Ona će ostati.
Uznemireni svjetlošću jedne Knjige nestat će mraka. Kako to redovito biva, pakao se uvijek bučno urušava. Mala knjiga, a u nepovrat šalje mrklu stranu sinjih kukavica. A kukavice svoja jaja uvijek odlažu u tuđa gnijezda, a u mrklini duševne noći, obasjani tračkom svjetlosti ne zna se jesu li vukodlaci, vještice ili mrtvi krikovi izgubljenih duša. A jedno zasigurno jesu: ništavilo. Hrvatski junaci svjetiljke su duha naše Domovine, oslobođene ništavila.
Knjiga Roberte Kljenak, svjetiljka koja nam to osvjetljuje: smisao junaštva nasuprot ništavilu kukavičluka. Knjiga Roberte Kljenak svjetiljka je u mračnome dobu hrvatske kulture. Ona svijetli. Pitati koliko, nevažno je pitanje, jer sigurno ju ne će hvaliti sinovi „svih mrakova“. Ona svijetli. Oni se gase, bučno noseći paklu svoje ništavilo. Svjetlost se ne može ugasiti. Malena kako se čini, ostaje posljednja.
Ni Knjigu se ne može ubiti. Ona ostaje jer ju istina vodi. I istina dolazi uvijek posljednja. Knjiga Roberte Kljenak suprotstavlja se duhovnome beznađu drage nam zemlje Hrvatske, upravo namjernom oranju i sijanju prodanih duša hrvatskih kukavica. Sva je knjiga kao poruka: Hrvatska je naša sveta zemlja, njezini junaci nisu uzalud umrli, njihov je plod naša sloboda, hrvatski mučenici nisu uzaludno žrtvovali sami sebe, danas bez ruku, nogu, u kolicima, njihova je tragedija sreća milijunima, njihova je žrtva sveta.
To vide dobri i zahvalni ljudi. To ne vide kukavica.
Knjiga zahvalno govori jezikom dobrih ljudi. Knjiga nadilazi stvarnost kukavica. Najveće kukavičko djelo našega vremena: čemu vam je trebala Hrvatska? I moć kukavička da junacima zaniječe smisao njihove žrtve. U kukavičkoj priči hrvatski narod nazivaju neozbiljnim, zaostalim, neprosvijećenim, uvijek na putu gubitnika. Jer gubitništvo je željeti i htjeti svoju Domovinu Hrvatsku.
Hrvati su ozbiljan narod, puno jači i puno mudriji nego što to kukavelji duha misle, i puno dublje nego to kukavice suvremenosti dokučuju. Stvoriti Državu protiv volje svih svjetskih sila, pronaći rupicu na svjetskome tvrdome nakovnju, i tu se skrasiti, dok je malj svjetskih sila zamahnuo da nas zauvijek uništi, odlika je ozbiljnoga Naroda. Ovo nisu razumjele svjetske sile, ali su razumjeli hrvatski junaci. Vlastitom su žrtvom očuvali svoj Narod, stekli samostalnu Državu i zaprepastili svjetske sile.
Knjiga o devedeset i jednome junaku, misleći na sve junake, baš to svjedoči. Hrvatica, junakinja i njezina Knjiga, počast mučenicima i 8 žrtvi, priznanje vrijednosti svake hrvatske žrtve: to je svjedočanstvo jedne stvarnosti pred zaprepaštenim našim i svjetskim kukavicama. To je Roberta i to je njezina Knjiga.
Mrije se onda kad se počne u svoje ideale sumnjati. Živi se onda kad napadnut ideal ima tko braniti. Brani ga mladica, cura, žena na pročelju viših ciljeva. Mogla bi napast pomisliti da je sama. Nije sama. Ima nas puno. I ne odustajemo od ideala. Pa da je i sama, ponovno ideal ne umire. Slike mudroga života uvijek potvrđuju istinu. Biser se može zatrpati milijunima kubika bezvrijedne tupine. On ostaje uvijek isti, a svijetli čim ga obasja svjetlost”, rekao je fra Ante Čavka.
Predgovore za knjigu napisali su Osječko-baranjski župan Ivan Anušić, fra Ante Čavka iz Knina, hodočasnik Branko Čulo, ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang, dragovoljac HOS-a i branitelj Vukovara Damir Markuš, voditelj Kuće susreta Tabor fra. Ivan Matić, ratni načelnik Specijalne policije Željko Sačić i Ante Nadomir Tadić Šutra
Gradonačelnik Knina Marko Jelić koji je dao punu podršku knjizi.
„Za vrijeme izlaganja, otvorio sam knjigu. Na stranici koju sam slučajno otvorio, bila je priča o mome ocu. To me duboko ganulo. Sada sam gotovo „izvan sebe“, kazao je Jelić.
Roberta Kljenak u rukovetu svojih priča nadilazi vrijeme kad je junacima zabranjeno govoriti o kukavicama, a kukavicama su na raspolaganju sva sredstva za poniženja junaka. Kukavice ne čuju, ne vide, ne razumiju, štede, sumnjiče, podcjenjuju, krivo procjenjuju, stalno, nekad glasno, a ponekad dvostruko kukavički pitaju junake: pa za što ste se vi uopće borili?
Baš to je njezino nadilaženje kukavičkih vremena: vratiti priču o junacima u svakodnevlje i ponoviti: Hrvatska je Država jer ste ju vi krvlju stvorili, ona hoda vašim izgubljenim nogama, hrani se vašim otkinutim rukama, vi ste njezine oči, uši, glas, govor, ushit, pjesma, sloboda… I vrata paklena ne će ju nadvladati.
Umjesto da procjenjujem stil, jezik i sve druge književne oblike knjige Roberte Kljenak, procjenjujem nju i njezine junake. Pa mi je procjena u ovome: Roberta je junakinja na pročelju svojih junačkih književnih junaka. Umjesto „ogledalca“ njezinih vršnjakinja, izgubljenih u suvremenoj književnosti „divljačke“ literature, ona se zagledala u dubinu svoje duše, težeći za „višim ciljevima“.
Ona je dijete jednoga od umorenih hrvatskih junaka. Ona dobro zna kako je mladost proživljavati na grobu vlastitog oca umjesto u njegovu zagrljaju, riječi i podršci. Ona zna bol. Ona zna razumjeti bol. Ona znade ispričati bol. Baš to razumijevajući, nevažno mi je pisati o stilu, jeziku i dosegu. Važno mi je vidjeti doseg njezina nebeskoga cilja.
A njezin je nebeski cilj pokazati veličinu hrvatske mučeničke duše i reći joj „hvala“, kad to čula, i kad to ne čula. Baš to govori devedeset i jedna priča o devedeset i jednome hrvatskome junaku, nakana dati važnost, i zahvalom počastiti svakoga baš takvoga hrvatskoga junaka, i onda kad ne stanu u popis njezinih priča. Mrak je svemoćan sve dotle dok se ne upali i najneznatnija svjetiljka. Mrak prestaje kad se upali svjetiljka.
Naše je svakodnevlje mrak duha. Okružuje me razdoblje crnine, ono književno, ono kazališno, ono medijsko, ono pod palicom ministrica, i njihovih političkih vukodlačenja. Ima li svjetla? Ima! Kako nema? Evo knjige Roberte Kljenak. Kad se pojavi, bit će joj kao i svim svjetlostima. Sve će učiniti da ju ugase. Ne, ne će ju ugasiti. Ona će ostati.
Uznemireni svjetlošću jedne Knjige nestat će mraka. Kako to redovito biva, pakao se uvijek bučno urušava. Mala knjiga, a u nepovrat šalje mrklu stranu sinjih kukavica. A kukavice svoja jaja uvijek odlažu u tuđa gnijezda, a u mrklini duševne noći, obasjani tračkom svjetlosti ne zna se jesu li vukodlaci, vještice ili mrtvi krikovi izgubljenih duša. A jedno zasigurno jesu: ništavilo. Hrvatski junaci svjetiljke su duha naše Domovine, oslobođene ništavila.
Knjiga Roberte Kljenak, svjetiljka koja nam to osvjetljuje: smisao junaštva nasuprot ništavilu kukavičluka. Knjiga Roberte Kljenak svjetiljka je u mračnome dobu hrvatske kulture. Ona svijetli. Pitati koliko, nevažno je pitanje, jer sigurno ju ne će hvaliti sinovi „svih mrakova“. Ona svijetli. Oni se gase, bučno noseći paklu svoje ništavilo. Svjetlost se ne može ugasiti. Malena kako se čini, ostaje posljednja.
Ni Knjigu se ne može ubiti. Ona ostaje jer ju istina vodi. I istina dolazi uvijek posljednja. Knjiga Roberte Kljenak suprotstavlja se duhovnome beznađu drage nam zemlje Hrvatske, upravo namjernom oranju i sijanju prodanih duša hrvatskih kukavica. Sva je knjiga kao poruka: Hrvatska je naša sveta zemlja, njezini junaci nisu uzalud umrli, njihov je plod naša sloboda, hrvatski mučenici nisu uzaludno žrtvovali sami sebe, danas bez ruku, nogu, u kolicima, njihova je tragedija sreća milijunima, njihova je žrtva sveta.
To vide dobri i zahvalni ljudi. To ne vide kukavica.
Knjiga zahvalno govori jezikom dobrih ljudi. Knjiga nadilazi stvarnost kukavica. Najveće kukavičko djelo našega vremena: čemu vam je trebala Hrvatska? I moć kukavička da junacima zaniječe smisao njihove žrtve. U kukavičkoj priči hrvatski narod nazivaju neozbiljnim, zaostalim, neprosvijećenim, uvijek na putu gubitnika. Jer gubitništvo je željeti i htjeti svoju Domovinu Hrvatsku.
Hrvati su ozbiljan narod, puno jači i puno mudriji nego što to kukavelji duha misle, i puno dublje nego to kukavice suvremenosti dokučuju. Stvoriti Državu protiv volje svih svjetskih sila, pronaći rupicu na svjetskome tvrdome nakovnju, i tu se skrasiti, dok je malj svjetskih sila zamahnuo da nas zauvijek uništi, odlika je ozbiljnoga Naroda. Ovo nisu razumjele svjetske sile, ali su razumjeli hrvatski junaci. Vlastitom su žrtvom očuvali svoj Narod, stekli samostalnu Državu i zaprepastili svjetske sile.
Knjiga o devedeset i jednome junaku, misleći na sve junake, baš to svjedoči. Hrvatica, junakinja i njezina Knjiga, počast mučenicima i 8 žrtvi, priznanje vrijednosti svake hrvatske žrtve: to je svjedočanstvo jedne stvarnosti pred zaprepaštenim našim i svjetskim kukavicama. To je Roberta i to je njezina Knjiga.
Mrije se onda kad se počne u svoje ideale sumnjati. Živi se onda kad napadnut ideal ima tko braniti. Brani ga mladica, cura, žena na pročelju viših ciljeva. Mogla bi napast pomisliti da je sama. Nije sama. Ima nas puno. I ne odustajemo od ideala. Pa da je i sama, ponovno ideal ne umire. Slike mudroga života uvijek potvrđuju istinu. Biser se može zatrpati milijunima kubika bezvrijedne tupine. On ostaje uvijek isti, a svijetli čim ga obasja svjetlost”, rekao je fra Ante Čavka.
Predgovore za knjigu napisali su Osječko-baranjski župan Ivan Anušić, fra Ante Čavka iz Knina, hodočasnik Branko Čulo, ratni ministar zdravstva Andrija Hebrang, dragovoljac HOS-a i branitelj Vukovara Damir Markuš, voditelj Kuće susreta Tabor fra. Ivan Matić, ratni načelnik Specijalne policije Željko Sačić i Ante Nadomir Tadić Šutra
Gradonačelnik Knina Marko Jelić koji je dao punu podršku knjizi.
„Za vrijeme izlaganja, otvorio sam knjigu. Na stranici koju sam slučajno otvorio, bila je priča o mome ocu. To me duboko ganulo. Sada sam gotovo „izvan sebe“, kazao je Jelić.
