Da se ne zaboravi Iako mnogi i dalje marginaliziraju i podcjenjuju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, koji su početkom devedesetih bili spremni ili su dali i živote za slobodnu samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, kako se približavaju parlamentarni izbori tako se sve više ipak čuje i podrška braniteljima, odnosno stradalnicima hrvatskog Domovinskoga rata. Razlog tome je pretežno da se dobije „glas više“, a kad se pobijedi onda, barem što se tiče tih ljudi (svaka čast iznimkama) kolo se ponovno počinje okretati, i kako će vrijeme ići tako će se opet zaboravljati oni najzaslužniji (ako naravno ne izaberemo one prave, a koji su to – zna se). No, u tom metežu i surovoj borbi za vlast (a vlast je slast!) ne treba zaboraviti ni one koji su prvi ili među prvima ukazali da politika tzv. Kukuriku koalicije, odnosno Zorana Milanovića, vodi u slijepu ulicu, i da ti „jurišnici“ trebaju što prije napustiti svoje fotelje. Riječ je o kome drugome nego o hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskoga rata. Oni su još prije podizanja legendarnog šatora u Savskoj 66 u Zagrebu jasno i glasno rekli – dosta. Nakon što su se prije nešto od više od godinu dana „ulogorili“ u tom „smrdljivom“ šatoru, kako ga je besramno nazvao Zoran Milanović, i vrapcima na krovu bilo je jasno da je ljudima koji su stvarali hrvatsku državu, ali i mnogim drugim istinskim Hrvatima, voda došla do grla. Kroz taj šator, u proteklih 365 dana, prošlo je na tisuće branitelja, ali i ne samo oni. Mnogi su im dali podršku, ali bilo je i onih koji su, po dužnosti, čitavo vrijeme razno-raznim Udbašim metodama nastojali oblatiti, zamislite, one koji su ih i doveli na vlast, pa i u Europsku uniju! Ministar branitelja bez branitelja Predrag Matić-Fred može danas pričati bajke i basne, ali taj čovjek više nikada neće biti „cijenjen i ugledan“ (a kad je to uopće i bio?) jer zbog njega i njegovih zamjenika i pomoćnika (samo zbog toga da se održi na vlasti!) „prodao“ je dostojanstvo i poštenje velikog broja tih ljudi, koji mu danas s pravom okreću leđa i na žalost „pljuju“ kad ga vide. Dakle, kako god okrenuli, može se reći da su hrvatski branitelji predvođeni Glogoškim, Klemmom, Jukićem, Culejem, Deurom i drugim znanim i ne znanim junacima (tu poglavito ne treba zaboraviti ni generale Mladena Markača, Ljubu Ćesića Rojsa, admirala Davora Domazeta Lošu, Željko Glasnovića i da ne nabrajamo dalje) učinili sve da ova vlast ode u – ropotarnicu. A taj „smrdljivi“šator kad-tad bit će smješten, (kao hrvatski „Eiffelov toranj“) u nekom budućem Muzeju Domovinskoga rata, u kojem će djeca učiti kako su se njihovi očevi, sestre i braća i nakon pobjede u ratu i dalje borili za čast i dostojanstvo i protiv onih koji su (samo) njihovom zaslugom vodili državu (na žalost, u propast!). Mladen Pavković