POTRESNA PRIČA: Zašto zaboravljamo sve hrvatske žrtve iz Domovinskog rata?

16.07.2014. 21:49:58

Hrvatske žene iz Zadra pokrenule su Dan sjećanja kako bi otrgle zaboravu i one žrtve iz Domovinskog rata o kojim se danas malo ili uopće ne govori. Sutra je taj dan! Većini tih žrtva prijeti opasnost od zaborava, odnosno da postanu dio statistike, a radi se o ljudima čija bi imena danas trebali izgovarati s poštovanjem, jer su za nas dali najviše što su mogli - svoj život!

Zbog zaboravljenih događaja i srpskih zločina u okolici Benkovca, Udruga "Žene u Domovinskom ratu Zadar" već šestu godinu obilježava 17. srpnja u malim mjestima kod Benkovca kako bi potaknuli i druge u Hrvatskoj na obilježavanje zločina četnika i JNA. Cilj im je da mladi naraštaji nikada ne zaborave 17.07.1991. kada je "počela je okrutna ratna i agresivna stvarnost" u kojoj je ubijeno 30 žitelja okolnih mjesta, kada su četiri crkve minirane i srušene do temelja, zvona ukradena, sve kuće opljačkane, spaljene i uništene.Zato su hrvatske žene pokrenule Dan sjećanja, kako bi molile Marijin križni put i zauvijek zaustavile sjećanja na to vrijeme nametnutog rata i žrtava kojima je prijetila opasnost od zaborava. I ove će godine proći pješice 12 kilometara jer je, kažu, to simbolična žrtva za tako sveti cilj! Imena hrvatskih žrtava ubijenih u župi Sv.Mihovila se čitaju na nekoliko mjesta, po uzoru na one narode koji s poštovanjem izgovaraju imena onih koji su dali najviše što su mogli- svoj život!

Predsjednica Udruge "Žene u Domovinskom ratu-Zadar" Ivana Haberle, tom je prigodom napisala potresno pismo hrvatskoj javnosti, prisjećajući se tih strašnih dana koje bi danas mnogi željeli prepustiti zaboravu.

„To prekrasno proljeće 1991.godine imala sam 18, završavala sam medicinsku školu u Zadru i pomalo kovala planove kako bih studirala književnost ili psihologiju. No atmosfera koja je bila u zraku ukazivala je na to da se moji snovi neće ostvariti baš lako.

Vraćala sam se u svoj Bulić vlakom, koji je od Zadra udaljen 52 kilometra prema Kninu, a to znači da imam dovoljno vremena za razmišljanje o svemu što se događalo u posljednje vrijeme. Poginuo je Josip Jović na Plitvicama, ubili su Franka Lisicu u Polači, pobili su naše hrvatske redarstvenike u Borovu Selu, u onoj nepreglednoj zelenoj travi...što nas još čeka? Truckanje vlaka me gotovo uspavalo kad smo došli u Benkovac, učinilo mi se da vlak nekako predugo stoji jer nije bilo puno putnika. Provirila sam znatiželjno kroz prozor. O Bože, imala sam što i vidjeti! U mojim očima je to bio zastrašujući prizor. Gomila kuštravih, neurednih ljudi u odorama Martićeve milicije. Jedan od njih okićen s dva redenika municije i čačkalicom među zubima popeo se u moj vagon i počeo pregledavati putnike i propitivati "đe iđu". U meni nije bilo kap krvi, disala sam na škrge i tupo gledala u daljinu. Bože, samo da prođe i da mi se ne obrati....ovo su vojnici i simpatije školske kolegice Mice Graovac i Snježane Kalanj, ovo su njihovi junaci i bogovi...samo neka prođe. Mrko me je pogledao i prošao. Odahnula sam, dok mi je želudac i dalje bio u čvoru. Kada sam došla kući (stalno se osvrćući jer sam imala osjećaj da me netko prati) ispričala sam sve roditeljima. Mama je plakala i govorila da neće biti dobro, da našom cestom JNA stalno prevozi tenkove i topove i da sigurno nešto gadno spremaju. Tata je mudro šutio i tješio nas da će to sve proći, jer da su i u Drugom svjetskom ratu razne vojske prolazile i nisu dirale civile. Vidjela sam u njegovom pogledu da je malo vjerovao u to, ali morao nas je tješiti. Svaku večer se čulo puškaranje u daljini u okolnim selima u kojima je živjelo srpsko stanovništvo: Kolarina, Kožlovac, Brgud, Parčići, Dobropoljci, Ostrovica. Ljudi iz sela su bili uplašeni i htjeli su se pripremiti za obranu. Svi smo se pitali: Koliko su naoružani? Zašto nas žele potjerati iz naših kuća i iz naše zemlje? Koje su to udružene skupine ljudi koji žele Veliku Srbiju? S koje strane će napasti? Je li s njima i JNA za koju se znalo da je treća vojna sila u Europi? Sve su to bila pitanja na koja nitko nije imao odgovor. Seljani su počeli kopati rovove povrh svojih kuća ne bi li se tu mogli ukopati ako do nečeg dođe, a pokoja lovačka puška je bila dobro došla. Nismo imali ništa, osim srca! Pravoslavci iz sela su nestali preko noći, sa stvarima i djecom... Jedne noći u kojoj nitko nije spavao, ukazala se blistava svijetlost svjetlećih granata. Ni o tome nismo ništa znali, samo nam se činilo da se nešto gadno dogodilo i da je nastao poremećaj u atmosferi. Svjetlost je bila toliko jaka da je sve blještalo i činilo nam se da nas neprijatelji vide kao na dlanu, a da smo im sigurno i na puškometu. Sutradan je moj brat Tomislav koji je imao 12 godina i njegovi nerazdvojni prijatelji iz sela Tino, Frane, Mario i Željko skupljali te granate sa simpatičnim padobranom i trčali po selu kako bi se taj padobran napunio zrakom i bolje vijorio. To su bile nove igračke za seosku djecu i tome još besplatne! Nakon par besanih noći, točnije u jutro 17.07.1991.godine počela je okrutna ratna i agresivna stvarnost u obliku pravih tenkovskih i topovskih granata. Krhotine gelera i veliki nanosi zemlje pali su na naše kuće, štale i polja. Prvo bi se u daljini čulo „tup", pa"fijuuuu" i onda zaglušujući prasak. Sklonili smo se najprije u konobu, pa u sobu i na kraju smo završili u podrumu našeg mještanina Mile Zrilića. Na vratima njegovog podruma-konobe bile su vreće s tek požetom pšenicom koja nas je umirivala svojim svježim mirisom. U selu je zavladala panika, strka, plač i jauk zbog sudbine koja nas je snašla. Do nas je došla vijest kako su srpski topovi i haubice s Mačkove Čuline iznad Ostrovice u susjednim Lišanima Ostrovičkim, te da su u dvorištu crkve sv.Nikole Tavelića poginuli fra Mile Mamić i Josip Žulj, prvi hrvatski redarstvenik. Dobili smo vijest da su ostali topovi i tenkovi na brdu Kolarina i na Gnjilavcu, što je u prijevodu značilo da smo u kompletnom okruženju i da je samo pitanje vremena kad će nas pobiti i „očistiti teren". U popodnevnim satima došao je Frane i javio da je fra Mirko Klarić organizirao autobuse za evakuaciju žena, djece i nemoćnih. Među njima sam se našla i ja, iako nisam pripadala u nijednu od tih kategorija. Odvezli su nas u Pirovac koji nas je majčinski prigrlio, smjestili su nas u odmaralište Pirovčanka. Ljudi su dolazili sa svih strana, donosili svoje stvari i pomagali nas prognanike, radili po cijele dane u kuhinji kako nam ništa ne bi nedostajalo. Bili su prekrasni i nikada im nećemo moći dovoljno zahvaliti. Međutim, iako mi na oko ništa nije falilo osim kuće i svih onih stvari u njoj, ja tu nisam vidjela sebe. Ne zato što nas je u bungalovu za šest osoba bilo 12, već izluđivala ta neizvjesnost i osjećaj da mogu dati više, a ne samo čekati da netko drugi riješi našu tešku hrvatsku stvarnost. Jednog sunčanog dana u kolovozu 1991, otišla sam u Zadar i kriomice otišla u hotel Donat, ispunila pristupnicu za dragovoljno pristupanje ZNG-u. Osjetila sam ogromno olakšanje i sjećam se da sam na dnu pristupnice nadopisala: Molim Vas zovite me što prije, imam završenu medicinsku školu i mogla bih nekom spasiti život! Najteži zadatak je bio reći roditeljima, no oni su bili svjesni moje tvrdoglavosti kroz tih mojih 18 godina koliko su me odgajali (bila sam peto dijete u obitelji i trebalo se izboriti za svoje mjesto pod suncem!). Oči su im zasuzile, mama je preklinjala da uzmem mlađeg brata i odem kod sestre u Njemačku na sigurno, jer bi njima onda bilo lakše. Moj stariji brat Branimir je već pristupio Hrvatskoj vojsci, Hrvatska je u plamenu od Vukovara do Dubrovnika...i tako je mama nabrajala. Zgrozila sam se na taj njihov prijedlog i odlučno odgovorila: "Ali majko, ako i ja odem tko će ostati braniti Hrvatsku?" Odustali su od nagovaranja i ispratili me s božjim blagoslovom. Dodir njihovih ruku na odlasku je nešto što se nikad ne zaboravlja. Nedugo zatim javio mi je brat da je u našem selu Buliću 30.kolovoza poginuo hrvatski branitelj Željko Čubrić pripadnik 113.šibenske brigade rodom iz Pirovca. Pirovac naše prognanike štiti, a Pirovčani ginu u Buliću, koje li ironije!? Mobilizacijski poziv ili obavijest mi je stigla 14.09.1991. i ja sam obukla gardističku odoru. Bila sam najponosniji stvor na kugli zemaljskoj s oznakom Crvenog križa na lijevoj mišici, svjesna da je u meni u tom trenutku provrio vrisak kao vulkan:"Domovino, evo me!" Nažalost, prošle su 23 godine, a da nikada nitko za te zločine nije podigao optužnice protiv onih pripadnika srpskih paravojnih jedinica, JNA ili četnika koji su počinili strašan zločin protiv hrvatskog naroda i njihove imovine. I to boli! Ali za hrvatski narod vrijedi ona rečenica:"Ne bojte se!" „Budite budni, bdijte!"

U spomen na 30 žrtava Domovinskog rata župe Sv. Mihovila i 23. obljetnicu progonstva žitelja Bulić – Vukšić – Lišane Ostrovičke, apod geslom „KORACIMA NADE U ISTINU" sutra u četvrtak 17.07. 2014.g. Udruga „Žene u Domovinskom ratu-Zadar", organizira polazak u 17 sati kod spomen obilježja Željka Čubrića u Buliću. Dolazak u Lišane Ostrovičke predviđen je oko 20 sati kada će biti služena Sv. Misa za poginule u Domovinskome ratu. Tom prilikom još će se jednom prisjetiti:

- Poginulih hrvatskih branitelja iz Lišana Ostrovičkih - Mile Mamić, Branimir Mamić, Nikola Mamut, Mile Nimac, Milan Pavić iJosip Žulj (iz Oklaja). - Civilnih žrtava iz Lišana - Milica Šimunac, Marko Dević, Stoja Nimac, Šimica Pavić, Marko Radaš, Marko Čurčija. - Poginulih hrvatskih branitelja iz Vukšića - Ivica Pešut, Šime-Vinko Džepina, Tomislav Kardum, Tomislav Ledenko, Tomislav Nakić, Josip Ledenko. - Civilnih žrtava iz Vukšića- Joso Džepina, Mate Marić, Stana Marić, Zora Kardum, Ana Ledenko, Cvitko Ledenko, Cvitko Ledenko pok.Jose, Ivan Ledenko-Landže, Cvita Ledenko. - Poginulih hrvatskih branitelja iz Bulića - Stipe Nekić, Željko Čubrić (Pirovac) - Civilne žrtve iz Bulića - Ika Nekić. Autor: Dražen Boroš Photo: Filip Brala/PIXSELL Izvorni članak možete pogledati OVDJE

Autor:

Važna obavijest:

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu PDN dopušteno je samo registriranim korisnicima.

Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu PDN te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.