U organizaciji Hrvatske udruge Benedikt u srijedu, 28. listopada 2015., s početkom u 18.30 sati u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa u Splitu, Zrinsko-frankopanska 19, održat će se predstavljanje knjige „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“. Knjigu će kroz prigodno predavanje predstaviti autor prof. dr. sc. Josip Jurčević, povjesničar. U suorganizaciji s Maticom hrvatskom Podstrana Hrvatska udruga Benedikt predstavljanje organizira i u Podstrani u društvenim prostorijama u Lučici Strožanac, Jurasova 2, u četvrtak, 29. listopada 2015., s početkom u 19 sati. Akademik Dubravko Jelčić u predgovoru ove knjige između ostaloga napisao je: „Ovu je knjigu mogao napisati samo vjerodostojni povjesnik, svjestan svoje profesionalne dužnosti i moralne odgovornosti, povjesnik koji zna da hrvatsku povijest nakon četvrt stoljeća naše nacionalne slobode i državne neovisnosti, valja najzad zauvijek očistiti i osloboditi desetljećima smišljanih manipulacija i gomilanih krivotvorina, laži i srbokomunističke ideologizacije, povjesnik koji zna i osjeća da tu temeljnu dužnost svakog povjesničara može ostvariti samo istraživanjem i svjedočenjem istine i samo istine, kao što priseže svaki svjedok pred sudom. A povjesnik je svjedok prošlih događaja pred sudom javnosti. Jurčević se predao toj zadaći i prije Rezolucije 1481 Vijeća Europe, koja poziva na utvrđivanje i razotkrivanje zločina totalitarističkih komunističkih režima. Od svojih prvih znanstveno-istraživačkih početaka Jurčević ne kroči utabanim stazama, ne ponavlja tvrdnje koje su već rečene, ne prepričava misli što ih je već netko napisao; on zna da hrvatsku povijest valja istraživati i ponovno pisati, pa to i čini. Zna i da je to težak, dugotrajan ali i neizbježan rad, ako hoćemo odgovoriti zahtjevima svoga vremena i biti dostojni njegova povijesnog značenja. On je dakle doista revizionist povijesti, ali revizionist u najboljem, najpozitivnijem smislu te riječi. I zato je vjerodostojan: ni jedna njegova tvrdnja nije proizvoljna nego je potkrijepljena dokumentacijom. Biblioteke i arhivi su njegov istraživački laboratorij. Stoga ne iznenađuje da često i dobri poznavatelji tema o kojima on piše nailaze u njegovim tekstovima na poneki detalj koji još nisu znali. Jurčevićeve interpretacije povijesnih činjenica, rekao bih, proizlaze iz njih samih, one se uvijek nameću kao prirodni, jedini mogući logični zaključak. Zato one i ostavljaju dojam objektivnosti i samo se rijetki, veoma rijetki čitatelji ove knjige, ako im je do istine, ne će složiti s Jurčevićevim shvaćanjima i prosudbama koje ovdje izlaže. A isto se može reći i za sve njegove studije i rasprave. Jurčević je, reći ću tako, kompletni povjesničar, on vidi povijest kao integralnu cjelinu, tako je doživljava, tako razumijeva i tako je istražuje. Po tom je osebujan i uzoran. Kulturna povijest je dio opće povijesti jednoga naroda, koja je ponekad gotovo i nepotpuna ako je izdvojimo iz konteksta opće povijesti. Zbog svega toga primjereno je apelirati na naše u prošlom vremenu zaostale povjesničare, koji se nazivaju lijevima, a nisu lijevi nego lažni, upozoriti ih na Jurčevićeve riječi na kraju jedne od rasprava u ovoj knjizi kako je već „krajnje vrijeme da – četvrt stoljeća nakon sloma komunističke Jugoslavije – napokon započne najozbiljnije i najdublje suočavanje s vrijednosnim porukama i zločinačkim posljedicama jugoslavenske komunističke osatavštine.“ To im je njegova i naša poruka i preporuka, koju ova knjiga uvjerljivo ilustrira i zagovara.“