Kada sam prvi puta razgovarala s herojem obrane grada Vukovara, Miroslavom Mačkovićem Mačkom, ostala sam potpuno zatečena njegovom životnom pričom. Tada mlad, premlad vukovarski dečko, sa svojih tek 19 godina, trčanje travnjakom nogometnog igrališta, odlaske na utakmice Dinama, druženja iza srednje škole, prve mladenačke ljubavi uz Dunav, u par mjeseci, zamijenio je preskakanjem preko ostataka otpalih cigli granatiranih kuća na Mitnici, na prvoj crti obrane grada. Mitnica, dio Vukovara koji nikada nije službeno pao, mjesecima je odolijevala napadima sa svih strana. I prije ostanka i borbi za svoj grad, Mačak je prošao kalvariju torture sve do logora, u kojem je proveo dane svoje mladosti, u najgorim oblicima samica srpskih koncentracijskih logora, pa sve do vojnog suda u Beogradu…
Mačkova priča počinje noćnom morom, u jeku neizbježnog rata, čeka ga odlazak na služenje vojnog roka u JNA….
Društvo u kojem sam se kretao bilo je miješano i nije bilo nikakvih prevelikih nacionalnih naboja ili ispada. Živjelo se normalno osim klasičnih navijačkih podjela. Odrastao sam u obiteljskom okruženju gdje se držalo do vjerskih blagdana, a ponajviše se veselio kirbajima po vukovarskim selima. To je za nas mlade tada bio pravi doživljaj. 1990. godine na jednom kirbaju nalijećem na neke čudne spodobe sa šubarama i s kokardama. Ostao sam zatečen i sav u nevjerici, dok me prijatelj dobronamjerno nije upozorio kako je hrvatski kirbaj bio tjedan dana prije. Iako, kirbaji nikad nisu bili podijeljeni. Kako sam i sam pomalo svirao harmoniku, primijetio sam kako mi članovi tog benda mašu, vjerojatno su mislili kako sam „jedan od njih“. Počinju se osjećati sve jače netrpeljivosti. Kod provođenja vojne evidencije, kad se određivao rod vojske i izjašnjavala nacionalnost, Srbi su bez problema izjašnjavali Srbima, a za neke sam znao da su sigurno Hrvati, ali tada su izjašnjavali se kao – Jugoslaveni. Shvatio sam da nije dobro u našoj sredini izjašnjavati se kao Hrvat. Tako sam ove Jugoslavene svrstao u miješane brakove, njima se ipak bilo puno lakše tako izjasniti. 1990. godine mnogi iz Vukovara odlaze u Rakitje na obuku dok ja, koji nisam odslužio vojni rok u JNA, niti uz molbe gospodinu Merčepu, kako bih i sam išao, nisu urodile plodom i nije mi ništa preostalo nego odlazak. Iako sam upisao višu školu u Vinkovcima, tada zvanu „septembarsku“ klasu odlazak u JNA je bio neupitan. Bilo je to jedno od velikih razočarenja preko kojih sam jedva prošao. Moja ekipa nosila je šahovnicu, a ja sam morao petokraku!
Bio sam na temeljnoj obuci za vozača u Čapljini gdje je također već bilo komešanja, ali sam imao spremnu rutu bijega pođe li nešto po zlu. Nakon obuke u Čapljini prebačen sam u Sarajevo. U JNA se već tada vidjela velika podjela, ne samo među vojnicima nego i oficirima. Hrvatski oficiri već tada su bili dosta šikanirani i degradirani, pa tako i moj nadređeni kapetan. Kao primjeran vojnik, u vojsci sam dobio 7 dana pritvora jer sam pustio nekoliko vojnika na jednu zabavu, pošto je vojska bila skoro mjesec dana u pripravnosti i nije se smjelo izlaziti van vojarne. Tijekom boravka naređenje je glasilo kako se gleda samo i jedino Beogradski dnevnik, tako da mnoge informacije oko događanja u Hrvatskoj jednostavno nisu dolazila do nas, a preko telefona i pisama nije bilo sigurno ništa pisati. U par navrata sam u Sarajevu bio pozivan na nekakve čudne razgovore koje sam pripisivao tome što sam bio raspoređen u počasni vod za sprovode u Sarajevu partizanima, pa sam mislio da svi moramo biti provjeravani s vremena na vrijeme. Nisam shvatio da je to zato što sam Hrvat, to sam naravno tek poslije povezao sa pitanjima koja su mi bila postavljena. Sva događanja oko Hrvatske, oduzimanja oružja, Krvavog Uskrsa na Plitvicama, za mene kao vojnika JNA su bila potpuna nepoznanica sve do masakra nad redarstvenicima u Borovu Selu 02.05. Sve što smo doživljavali tijekom vojnog roka, zapravo su bili razni načini zastrašivanja, razne uzbune, nekakva pripravnost za nekakvog unutarnjeg neprijatelja! Nemirima u Vukovaru i masakrom u Borovu selu pada odluka – odlazim iz JNA koju napuštam i vračam se u Vukovar gdje počinje sakrivanje od vojne policije. Skoro 4 mjeseca prije kraja vojnog roka. Tjedan dana sam čak bio prisiljen sakrivati se u Županji jer su me cijelo vrijeme tražili. Čim sam procijenio situaciju, pristupio sam obrani grada i postao pripadnik 2 bojne na Mitnici.
U samim počecima obrane, odlazili smo svi na položaje gdje je trebalo po potrebi. Prve straže na koje sam odlazio su bile cjelonoćne. Nas trojica imali smo pištolj i nož. Po danu sam spavao na raznim mjestima gdje sam pretpostavljao kako me vojna policija neće tražiti. Vrijeme je prolazilo uspijevali smo domoći se lovačkih pušaka, malokalibarskih i ponešto pištolja. Kasnije smo to lovačko naoružanje mijenjali boljim i jačim. U početku smo čak bili organizirani više u neke „rojeve“ nego u vodove. Dolaskom Dedakovića i sređivanja stvari na terenu, obrana je počela izgledati potpuno drugačije. Položaj na kojem sam proveo najveći dio vremena do pada grada je ulaz u Vukovar od danas znanog braniteljskog groblja. Ta kontrolna točka, kako smo je mi tada zvali, smještena je u udolini, kod skretanja za Vučedol, pred sam Goldšmit, a iza groblja. Postavili smo par ježeva i nekoliko bala sa sijenom. Na uzvisinama su bili dečki sa molotovljevim koktelima. Velikim napadom četnika na grad položaj je ostao odsječen. Tenkovima i transporterima izbili su na sam ulaz. Nekako smo uspjeli dovesti stvari u red i grupirati se te s cjelodnevnim povlačenjem i probijanjem do vratiti se u isti bez gubitaka. Imam osjećaj kako su i oni sami bili zbunjeni jer su nam došli s leđa, a mi njima ondje gdje su nas najmanje očekivali. Od tada utvrđujemo položaje na samom ulasku u grad a vojska zauzima položaje na Golšmitu, groblju i crnom putu. Nevjerojatna stvar se tada dogodila, imali smo samo par kuća iza nas, puno sklonište civilima, a dogovor je bio ako četnici probiju liniju svi selimo na rezervni položaj, kod veterinarske stanice koji se tada trebao držati do kraja. U tom šoku, što su civili tako blizu shvatili smo da se što prije moraju istjerati četnici iz Iločke ili postoji velika vjerojatnost da ljudi ostanu na ničijoj zemlji. Tada je poginuo jedan policajac kojeg smo jedva uspjeli izvući, nismo ga htjeli ostaviti na ničijoj zemlji. Od četnika nas je dijelio možda samo jedan vrt, a u jednoj akciji samo zid od kuće. Rečeno nam je kako su se povukli iz iločke i mi smo krenuli u provjeru, dok netko od dečki nije čuo žamor u kući, tada smo shvatili da se oni nisu povukli. Morali smo kući prići sa druge strane kako bi mogli djelovati. To su trenuci koji ti zauvijek ostanu urezani u pamćenje. Druga situacija koju posebno pamtim, kada nam je Motorolom javljeno kako slijedi napad iz pravca Vučedola i da rasporedimo obranu u kukuruzima, ali ondje su nas avioni dočekali bez zaklona. Ta akcija, osobno mi je jedan od većih šokova kad sam skoro ostao od straha paraliziran. Jedva sam stavio automat na rame taj dan. Nakon toga smo bili svjesni da se nekako moramo utvrditi i napraviti zaklone gdje se možemo na brzinu sakriti, a opet i biti mobilni. Počeli smo se polako utvrđivati kopanjem par bunkera i dodatnih rovova na mjestima gdje smo pretpostavljali da smo najranjiviji. Postavljali smo i razne improvizirane stvari u nedostatku protu pješadijskih mina. Tako smo po kukuruzima vješali limenke od rum cole sa kamenčićima, posipali staklo po putovima jer smo se nadali da će nas to upozoriti na nekakva kretanja na mjestima na kojima nismo inače nikog očekivali. Imali smo na glavnoj cesti postavljen i eksploziv i to u većoj količini sa elektronskim upaljačem s čim smo više mislili nekoga preplašit ako krene glavnom cestom nego li uraditi puno štete. Svako jutro je netko bio zadužen da žicu od eksploziva pokrpa jer uslijed cjelodnevnog granatiranja je uvijek negdje bila presječena.
Imali smo na položaju kameru i kad se moglo, snimali smo stvari koje su se događale u svakodnevici, ručak sa kruhom od brašna i stakla i kojekakve pikanterije. Da bi nešto popili sipali smo u prljavu vodu sok od višanja. Oko nas kao da su znali, pogodili su većinu bunara pa smo oskudijevali s pitkom vodom. Zahvaljujući kuharima i kuharicama po skloništima dosta dugo smo dobivali na položaje po osobi četvrt kruha, pohanu šniclu i papriku. Prije same predaje dogovorili smo 4 sata materijala odnijeti na spaljivanje, da ne dođe u ruke neprijatelju. Ranjavanja su bila nasumična ili u većim grupama kad smo uhvaćeni prilikom zamjene smjena na straži, kao da su znali kada to obavljamo i gdje se mijenjamo. Ne sjećam se niti jednog ručka koji smo pokušali sami skuhati da smo ga i dovršili. Svako ranjavanje je značilo da nam se ta osoba neće više vratiti, a nije za istu bilo zamjene pa se satnica straže samo povećavala, a odmora bivalo sve manje.
Do samog kraja obrane smo uspjeli očuvati položaje koje smo utvrdili vremenom. Za to vrijeme nas su granatirali, puno smo stražarili, malo jeli, malo spavali , imali malo municije, rijetko se kupali neki i nikako jer su im kuće bile potpuno uništene i poginuli najuži članovi obitelji. Često smo riskirali vlastite glave vozeći ranjenike do bolnice i na previjanja, nabavljajući hranu, vodu i ostale potrepštine. Svaki izlazak iz koliko toliko solidnog podruma je značio i stavljanje glave na panj. Za sve vrijeme ratovanja uvijek sam volio biti blizu Srba ili tenka jer kad si blizu njih nisi se morao bojati da ćeš biti granatiran. Mnogi od nas su imali nekoga u gradu u skloništima podruma, pa smo se i za to morali pobrinuti. Danas to zvuči možda nevjerojatno ali događalo se da nije bilo sna po nekoliko dana, pa čak ni vremena za pojesti i popiti. Jedno večer upadamo u podrum iscrpljeni, strepimo svi jer nismo ništa jeli i pili i dolazi starija žena do nas i pita, „djeco jeste gladni žedni?“ Nismo znali što odgovoriti, ali ta žena je znala što napraviti, zamutila nam je šećera i vode što nas je podiglo na noge. I sada joj želim ponovo reći hvala, jer tada nas je to držalo na životu.
Mačak, prvi s desna u koloni, predaja Mitnice
Nakon probijanja obrane, i dolaskom neprijatelja i četnika u sami centar grada, 18.11.1991. godine u je 15 sati popodne počinje predaja Mitnice. Zapovjednici su bili na pregovorima. Ujutro je nastala panika što učiniti sa naoružanjem?! Na brzinu se zakopavalo sve što vrijedi na sto mjesta. Spalili smo kompletne uniforme, a na predaju išli svakakvi. Tako da sam spalio i žute čizme, a i par metaka u uniformi. Počelo se skupljati mnoštvo ljudi na izlazu iz grada i tada se tek vidjelo koliko ih je ostalo, koliko su ti ljudi izmučeni, uplašeni, iznemogli, izgubljeni, možda ne toliko od neimaštine, koliko zbog predaje i vlastite nemoći. Svi branitelji predali su naoružanje kako bi se mogli civili prevesti bez problema na slobodni dio Hrvatske. Krećem sa lovačkom pumpericom koju mi uzimaju tipovi iz prvog transportera. Vojska nas čeka na mom prvom punktu i tamo razvrstava. Kolona autobusa kreće do Ovčare gdje nas ponovo razvrstavaju. Upadam u nekakav kamion gdje su sami stariji ljudi i čak sam na trenutak pomislio kako idem odmah za Vinkovce, pošto su sve stariji. No dolaskom ujutro u Sremsku Mitrovicu kreće novo razvrstavanje.
Izlaskom iz kamiona bacaju nas pred nekakve kamere i brdo reflektora gdje se ništa ne može vidjeti osim hrpe uniformiranih ljudi. Nakon reflektora kreće vatreno krštenje, tj. špalir nekakvih specijalaca koji nas u mraku mlate sve do ulaza na igralište u zatvoru, zapravo već tada logoru. Potom nas vode u dvoranu, skidaju do gola i u sobe gdje su nas smjestili, po 160 ljudi u koju je jedva bilo mjesta za 20 kreveta. Već treći dan odvajaju svakog trećeg iz zatvora i zbog pretrpanosti prebacuju u Niš. Od tada kreće drugi dio patnje za 5 000 muškaraca i jedan dio žena. U Mitrovici sam u početku dio vremena provodio u samici, a dio u ćeliji sa ostalim logorašima, no poslije Božića više se ne vraćam u ćeliju, nego ostajem mjesec i nešto dana u samici sve do odlaska u VIZ Beograd (vojni istražni zatvor). Pored moje samice bio je i nijemac uhvaćen kod Nuštra, što su njemu radili…. tog čovjeka su tukli svaku noć i znam jedino da su mu vikali“ Genšer“. Tada sam u samici, pomislio na Boga. Ako čovjek u ništa ne vjeruje onda nema niti cilja u životu. Sjetio sam se svoje krunice i zlatnog lančića sa križem koji su mi uzeli, a cijelo vrijeme borbi imao sam ih sa sobom.
Završio sam u prvoj grupi u Beogradu, a tamo su nas rasporedili u ćelije sa četnicima i rezervistima. U početku je bilo jako zanimljivo. Jedini koji su tamo prije nas bili je ekipa specijalne policije iz Županje, njih petorica koji su uhvaćeni na mostu. U Beogradu sam dočekao razmjenu, ali već kao osuđeno mlađe punoljetno lice. Razmijenjen sam u Nemetinu, 14.08.1992, na razmjeni Svi za sve. Put od Beograda do Nemetina bio je posljednje iživljavanje nad nama, s čestim ulascima u autobus i objašnjavanjima kako nas ustaše Hrvati neće i svim ostalim načinima psihičke i fizičke torture. U jednom trenutku kad su upali pred samu razmjenu reći da se vraćamo natrag u logor, pada dogovor o bijegu iz autobusa u minsko polje, pa tko preživi, jer bolje i to nego vraćanje nazad.
Nakon razmjene u dolazimo na trg u Osijek gdje nas dočekuje gomila ljudi uz gromoglasno skandiranje , mada mi nismo znali što nas je snašlo i da smo sada slobodni, a tek kutije pune hrane i pića…. Poslije Osijeka cijelo noćno putovanje do Zagreba , nezaboravan doček Našičana gdje je stala cijela kolona autobusa. Sjećam se jednog djeda koji je iz podruma jedva izvukao drvenu bačvicu, postavio ispred svoje kuće i nudio nam rakiju. Nudio nam je i plakao od sreće, ni sam ne znam dali je netko njegov bio s nama ili ne. Cijelim putem do Zagreba nas pozdravljaju ljudi a u Zagrebu doček najmilijih .
14.08. je i danas poseban dan za Vukovarce i sve ostale branitelje, koji su boravili u srpskim koncentracijskim logorima , a mnogi ga zajedno sa mnom, slave kao svoj drugi rođendan.
Ani Galović / Žute čizme
U samim počecima obrane, odlazili smo svi na položaje gdje je trebalo po potrebi. Prve straže na koje sam odlazio su bile cjelonoćne. Nas trojica imali smo pištolj i nož. Po danu sam spavao na raznim mjestima gdje sam pretpostavljao kako me vojna policija neće tražiti. Vrijeme je prolazilo uspijevali smo domoći se lovačkih pušaka, malokalibarskih i ponešto pištolja. Kasnije smo to lovačko naoružanje mijenjali boljim i jačim. U početku smo čak bili organizirani više u neke „rojeve“ nego u vodove. Dolaskom Dedakovića i sređivanja stvari na terenu, obrana je počela izgledati potpuno drugačije. Položaj na kojem sam proveo najveći dio vremena do pada grada je ulaz u Vukovar od danas znanog braniteljskog groblja. Ta kontrolna točka, kako smo je mi tada zvali, smještena je u udolini, kod skretanja za Vučedol, pred sam Goldšmit, a iza groblja. Postavili smo par ježeva i nekoliko bala sa sijenom. Na uzvisinama su bili dečki sa molotovljevim koktelima. Velikim napadom četnika na grad položaj je ostao odsječen. Tenkovima i transporterima izbili su na sam ulaz. Nekako smo uspjeli dovesti stvari u red i grupirati se te s cjelodnevnim povlačenjem i probijanjem do vratiti se u isti bez gubitaka. Imam osjećaj kako su i oni sami bili zbunjeni jer su nam došli s leđa, a mi njima ondje gdje su nas najmanje očekivali. Od tada utvrđujemo položaje na samom ulasku u grad a vojska zauzima položaje na Golšmitu, groblju i crnom putu. Nevjerojatna stvar se tada dogodila, imali smo samo par kuća iza nas, puno sklonište civilima, a dogovor je bio ako četnici probiju liniju svi selimo na rezervni položaj, kod veterinarske stanice koji se tada trebao držati do kraja. U tom šoku, što su civili tako blizu shvatili smo da se što prije moraju istjerati četnici iz Iločke ili postoji velika vjerojatnost da ljudi ostanu na ničijoj zemlji. Tada je poginuo jedan policajac kojeg smo jedva uspjeli izvući, nismo ga htjeli ostaviti na ničijoj zemlji. Od četnika nas je dijelio možda samo jedan vrt, a u jednoj akciji samo zid od kuće. Rečeno nam je kako su se povukli iz iločke i mi smo krenuli u provjeru, dok netko od dečki nije čuo žamor u kući, tada smo shvatili da se oni nisu povukli. Morali smo kući prići sa druge strane kako bi mogli djelovati. To su trenuci koji ti zauvijek ostanu urezani u pamćenje. Druga situacija koju posebno pamtim, kada nam je Motorolom javljeno kako slijedi napad iz pravca Vučedola i da rasporedimo obranu u kukuruzima, ali ondje su nas avioni dočekali bez zaklona. Ta akcija, osobno mi je jedan od većih šokova kad sam skoro ostao od straha paraliziran. Jedva sam stavio automat na rame taj dan. Nakon toga smo bili svjesni da se nekako moramo utvrditi i napraviti zaklone gdje se možemo na brzinu sakriti, a opet i biti mobilni. Počeli smo se polako utvrđivati kopanjem par bunkera i dodatnih rovova na mjestima gdje smo pretpostavljali da smo najranjiviji. Postavljali smo i razne improvizirane stvari u nedostatku protu pješadijskih mina. Tako smo po kukuruzima vješali limenke od rum cole sa kamenčićima, posipali staklo po putovima jer smo se nadali da će nas to upozoriti na nekakva kretanja na mjestima na kojima nismo inače nikog očekivali. Imali smo na glavnoj cesti postavljen i eksploziv i to u većoj količini sa elektronskim upaljačem s čim smo više mislili nekoga preplašit ako krene glavnom cestom nego li uraditi puno štete. Svako jutro je netko bio zadužen da žicu od eksploziva pokrpa jer uslijed cjelodnevnog granatiranja je uvijek negdje bila presječena.
Imali smo na položaju kameru i kad se moglo, snimali smo stvari koje su se događale u svakodnevici, ručak sa kruhom od brašna i stakla i kojekakve pikanterije. Da bi nešto popili sipali smo u prljavu vodu sok od višanja. Oko nas kao da su znali, pogodili su većinu bunara pa smo oskudijevali s pitkom vodom. Zahvaljujući kuharima i kuharicama po skloništima dosta dugo smo dobivali na položaje po osobi četvrt kruha, pohanu šniclu i papriku. Prije same predaje dogovorili smo 4 sata materijala odnijeti na spaljivanje, da ne dođe u ruke neprijatelju. Ranjavanja su bila nasumična ili u većim grupama kad smo uhvaćeni prilikom zamjene smjena na straži, kao da su znali kada to obavljamo i gdje se mijenjamo. Ne sjećam se niti jednog ručka koji smo pokušali sami skuhati da smo ga i dovršili. Svako ranjavanje je značilo da nam se ta osoba neće više vratiti, a nije za istu bilo zamjene pa se satnica straže samo povećavala, a odmora bivalo sve manje.
Do samog kraja obrane smo uspjeli očuvati položaje koje smo utvrdili vremenom. Za to vrijeme nas su granatirali, puno smo stražarili, malo jeli, malo spavali , imali malo municije, rijetko se kupali neki i nikako jer su im kuće bile potpuno uništene i poginuli najuži članovi obitelji. Često smo riskirali vlastite glave vozeći ranjenike do bolnice i na previjanja, nabavljajući hranu, vodu i ostale potrepštine. Svaki izlazak iz koliko toliko solidnog podruma je značio i stavljanje glave na panj. Za sve vrijeme ratovanja uvijek sam volio biti blizu Srba ili tenka jer kad si blizu njih nisi se morao bojati da ćeš biti granatiran. Mnogi od nas su imali nekoga u gradu u skloništima podruma, pa smo se i za to morali pobrinuti. Danas to zvuči možda nevjerojatno ali događalo se da nije bilo sna po nekoliko dana, pa čak ni vremena za pojesti i popiti. Jedno večer upadamo u podrum iscrpljeni, strepimo svi jer nismo ništa jeli i pili i dolazi starija žena do nas i pita, „djeco jeste gladni žedni?“ Nismo znali što odgovoriti, ali ta žena je znala što napraviti, zamutila nam je šećera i vode što nas je podiglo na noge. I sada joj želim ponovo reći hvala, jer tada nas je to držalo na životu.
