Isti dan, na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, vojno-redarstvena akcija Oluja biti će proslavljena u dva grada, u Kninu, skromnije nego do sada, i još u Zagrebu. Uz onu najmasovniju proslavu u Čavoglavama to bi bilo, dakle, treće mjesto slavlja. Iz onoga što je rečeno iz Vladinih krugova, o čemu će narednih dana pasti odluka, Zagreb bi bio bolje mjesto za veliku svečanost primjerenu okrugloj dvadesetoj obljetnici i glavno mjesto obilježavanja s najvišim dužnosnicima, dok bi u Kninu bila tek "prigodna svečanost“. Tom prigodom bila bi, negdje na Jarunu ili nekoj dugačkoj i širokoj ulici, organizirana velika smotra svih inače okopnjelih vojnih snaga, navodno slična onoj već viđenoj 30. svibnja 1995. godine uoči završnih oslobodilačkih akcija. Čuje se čak kako bi parada bila nekakav odgovor nedavno održanoj beogradskoj vojnoj paradi, koju je nadgledao veliki mali Vladimir, te da se ovaj put na troškovima neće štedjeti, iako se štedi na svakom koraku, osim kad je u pitanju luksuz elite. Ipak, motivi nisu uopće jasni niti objašnjeni, a nisu ni uvjerljivi. Milanovićev protest Radi li se baš o želji da se velebnom vojnom paradom uveliča jedan značajan povijesni događaj, ili je ovo samo još jedan spin, ili, po naški, pila naopako iza koje stoje sasvim drugi motivi? Čini nam se ponajprije deplasirano slati Srbiji neku poruku u vrijeme izgradnje mira, a pravi bi pandan bio tek kad bi u Zagreb došao Barack Obama, što je, prema svemu sudeći, izvan razmatranja. Troškovi nisu nevažni, no ako se već ne štedi, bilo bi plodonosnije dobro platiti vojne pilote, koji su za bolju plaći odletjeli put Katara. Napokon, jednako impresivna vojna parada mogla se lako organizirati i negdje u području Knina. Vladina najava paralelne proslave naišla je na protivljenje i Grada Knina i Županije šibensko-kninske, a nije joj, čini se, sklona ni predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koja pravilno zaključuje da proslave, ako će već biti dvije, ne bi smjele biti isti dan, jer bi ona zagrebačka nužno zasjenila kninsku. I baš u tom grmu leži zec. Prava namjera, iako ne treba isključiti druge motive, kao što su neugodni zvižduci s prošlih kninskih proslava na račun predsjednika i premijera, i jest da se zasjeni Knin, točnije da se prestane s obilježavanjem Oluje, pri čemu bi dvostruka proslava bila tek prvi korak za lagano uzmicanje i za konačan zaborav Knin je, s hrvatske točke gledišta, važno mjesto, simbol pobjede, herojstva, konačnog oslobođenja i integracije domovine. No, sa srpskog aspekta, on je mjesto poraza, velikog egzodusa i zločina. Olujom se vrijeđaju osjećaji i sjećanja srpske manjine. Ona se možda tumači i kao smetnja masovnom povratku Srba. Te dvije simbolike, ta dva pogleda na iste događaje, nikako nije moguće pomiriti, zato na njih treba što manje podsjećati u interesu, dakako, pomirenja, regionalne suradnje i integracije "regiona". Jasno, to je pristup koji forsiraju i određeni čimbenici unutar međunarodne zajednice, koji inzistiraju na ideji "zapadnog Balkana“ i na integraciji cijelog tog područja u Europskoj uniji i NATO paktu. U Hrvatskoj će se uvijek naći podobne i poslušne strukture koje će zaigrati na tu kartu. Zanimljivo, Zoran Milanović je, prosvjedujući protiv demonstrativnog paljenja hrvatske zastave u Beogradu, u prvi plan kao najveći problem i najveću štetu istakao remećenje dobrosusjedskih odnosa i povezivanja "regije". Dirljivo je kako se cijela vrhuška uzjogunila na performans u režiji i izvedbi Vojislava Šešelja, dokazujući, valjda, u vrijeme pred izbore svoj patriotizam na krajnje jeftin način, kao da je baš Šešelj ključan problem. Njegovi huškački govori odmah nakon što je pušten iz Haaga nisu naišli ni na kakve reakcije službenog Beograda, a ponovni poziv Haaga izazvao je ogorčeno reagiranje istog tog Beograda. Ta i predsjednik i premijer Srbije dolaze iz istog političkog jata kao i sam Šešelj. Slučaj Glogoški Posve je nejasno zašto se hrvatska javnost toliko zaokuplja svakom izjavom koja dođe s one strane, svakim događajem u toj zemlji kao da smo još uvijek u istoj državi. S ljudima iz Srbije, političarima, novinarima, svećenicima itd., osim rijetkih izuzetaka, nemoguće je, koliko god nastojali, naći zajednički jezik oko nekih tema ne samo iz najnovije, nego i iz starije povijesti. Pa pustimo onda neka svatko živi sa svojim istinama, svojim lažima i svojim mitovima, a svako forsiranje i svako nasilno traženje suglasja može samo škoditi normalizaciji odnosa. Pravo je pitanje treba li Hrvatska svoju istinu, svoje svetinje i svoje junake žrtvovati za sumnjive reintegracije i za tuđe političke planove. Zaborav, pristajanje na laž ili na kompromis između istine i laži izravan je put u lošu budućnost putovima ponavljanja prošlosti. Nimalo slučajno, jedna je televizijska anketa pokazala kako većina učenika srednjih škola u nas nikada nije ni čula za Oluju i skoro ništa ne zna o Domovinskom ratu. Pogodujući nekim tuđim pogledima, vlast dolazi u poziciju sukobljavanja s vlastitim narodom, pogotovo s braniteljima. Umjesto da pokuša razumjeti Đuru Glogoškog, ona ga putem medijskih manipulacija nastoji kompromitirati.