Dragi moji priatelji , oduvjek sam sam mogla, znala i htjela sa vama podijeliti misli, probleme,istinu viđenu golim okom, da kako lijepa ili bolna bila. Međutim evo tjedan dana kako proživljavam muku i tražim način kako da vama prenesem ono što sam vidjela, čula i osjetila. Da vama istinu predočimm, da u toj istini svojim svjedočenjem nekoga ne optužim ,osramotim ili nedaj Bože povrijedim i uvrijedim. I zato sve vas molim imajte razumevanja za moguću moju nespretnost i gorčinu Jer u par rečenica pokušat ću sa vama podjeliti svu tugu bol, patnju,poniženje, sav jad jedne udovice i majke sina umrloga Hrvatskoga branitelja Pere Dević. Kako bi vama lakše prikazala stvarnost krenut ću od početka surova života prema toj hrvatskoj obitelji. Pero je rođen 1960 god od oca Mije nadničara, u jednoj uobičajenoj ,,kažnjenoj,, poslije ratnoj hrvatskoj obitelji, kada su komunisti zauvjek pečatili sudbinu vojnika hrvatske vojske iz drugog svjetskoga rata.Svu njihovu patnju i sirotinju bilo bi nemoguće opisati u ovakvom jednom tekstu, stoga ću vam samo reći da su Mijina djeca vrlo rano krenula trbuhom za kruhom. Pero je sa svoji nepuni 17 godina otišao raditi u Sloveniju, nesebično skrbeći o već oboljelim roditeljima,nakon njihove smrti oženio se, kupio komadić zemlje, platio građevinsku dozvolu i pribavio građevinki materijal za gradnju svog doma. Peru je domovinski rat zatekao u Sloveniji sa 32 godine starosti i već 15 i pol godina radnog staža. Kako i sami možete naslutiti sin hrvata nije okrenuo glavu i svoju obitelj sklonio u Sloveniju, već se odazvao i vratio braniti svoj narod i rodnu grudu. Ostao je Pero u rovu od prvog do zadnjega dana rata, narusena zdravlja i izgubljenog radnoga mjesta, bespomoćan da učini nešto drugo, našao postao pastira i kod Zovke čuvao ovce. Nažalost ta vrijedna i svake hvale ispaćna duša 2008 zauvek je sklopila oči za sobom ostavljajući nezbrinutu obitelj. Suprugu Danicu sa djetetom Perina smrt zatekla e u tuđoj ruševnoj kući, jednako tako sirote udovice koja je trebala za svoje uzdržavanje i na sam dan perinog pokopa Danici je jasno rečeno da odmah mora iseliti. Niko se na Danicine vapaje nije se odazvao ,niko pomogao ni općina ni socijalna skrb ,Danica sasvojim djetom seljaka po tuđim napuštenim kućama do ruine do ruine i taman kada ih malo pokrpa iz njih iseliti mora. Kažu da dijete jest dobilo Slovensku mirovinu, jeste i to 300 KM u visini naši 1010kn i 80KM pomoći od Bosne i Hercegovine. Perin sin je redovan student,ali nije dobio nikakvu stipendiju niti pomoć kao ostala djeca hrvatski branitelja sa te općine i sada je sasvim jasno da njegovo školovanje mora biti prekinuto. Molila je Perina udovica za pomoć ali sve ove godine donacije dolazile i nekome odlazile ali ne i ovoj obitelji hrvatskoga branitelja. Naj više boli činjenica, da je Republika Hrvatska i ministarstvo obnove uputilo ogromne sume novca i građevinskog materijla te da se u toj silnoj pomoći nije našlo materijala za njihovi sigurni i topli 50 kvadrata. Misleći da se majka Danica ne snalazi u svojim molbama jer je odveć plaha i sa velkima nevična razgovarati otišao je Ivica sam na općinu ‎Žepče o njihovom problemu razgovarati međutim tamo mu je rečeno upravo ovako ,, nemojte dolaziti jer vi pomoć nećete nikada dobiti, da si oženjen i da imaš ti djecu možda bi vašu molbu i razmatrali,,. Nažalost građevinsko zemljište koje je pokojni hrvatski branitelj kupio u među vremenu postalo je klizište te više nemaju mjesto ni da zabiju 4 kolca opletu šibljem i oblijepe blatom a seliti iz tuđega moraju. Prema udovicama i djeci hrvatske vojske bio je nemilosrdan komunistički režim ali nemilosrdnost HDZ i ljudi daleko više boli. Postoji mogućnost da načelnik općine Žepče, Mato Zovko koji slovi za humanog i savjesnog čovjeka, nikada i nije upoznat sa ovom tužnom pričom obitelji Hrvatskog branitelja Pere Devića te i sam nije kriv što donacije Republike Hrvatske nisu stigle u prave ruke ove obitelji umrloga Hrvatskoga Branitelja. Stoga vas sve molim dragi moji ,posebice Hrvatski Brnitelji DIJELITE OBJAVU kako bi stigla i do njega. Vaša Odeta Suzan.