Više od četiri stotina djece počiva u hrvatskoj zemlji. Dvadeset razreda'

– Ovaj film nastaje iz želje da se ne zaborave zločini koji su učinjeni nad djecom u obrambenom Domovinskom ratu – kaže redatelj Jakov Sedlar.

Tužna svjedočanstva jer brojke su zastrašujuće. Prema podacima koji još nisu službeni, od 1991. do 1995. godine ubijeno je 402 djece, njih 1260 je ranjeno, a 86 je mališana ostalo trajnim invalidima, trideset petero djece nestalo je i njihova je sudbina do danas nepoznata, deset tisuća djece ostalo je bez oba roditelja, milijun djece u Hrvatskoj osjetilo je ratne strahote, a 600 tisuća izravno je bilo izloženo ratnim užasima.

Neprijatelj nije mario za konvencije o pravima djeteta, nije se osvrtao na rezolucije Ujedinjenih naroda. U bezumnom pohodu na Hrvatsku ni dječji životi nisu mu ništa značili. Međutim, nakon rata, dok su branitelji na mnogo načina ipak zbrinuti, civilnim žrtvama, uključujući djecu, status nije riješen pa je ovomu film cilj da otvori oči mjerodavnim institucijama.

Film, u trajanju od 60 minuta, za koji je tekst napisao Hrvoje Hitrec, a interpretirat će ga Dragan Despot, govori upravo o toj bolnoj temi. Djeca zaslužuju svu ljubav i pažnju ovoga svijeta, poruka je filma, bespomoćna su i ranjiva kada se pojavi zlo u njihovoj okolini. A nema većega zla od rata koji krvavim prstima grabi i djecu, razara obitelji i ostavlja teške, duboke traume. Tko to zna bolje od roditelja poginule djece?

U osječkoj je bolnici, doznaje se iz filma, u ratu liječeno 140 djece iz istočne Slavonije: dvadeset osam ih je umrlo od teških rana. Po svemu sudeći, prva dječja smrt zabilježena je baš u Osijeku, gdje je još početkom rujna 1991. ubijena djevojčica Ivana Bulić.

U filmu koji govori o stradanju djece nemoguće je zaobići Vukovar. Tisuće su ljudi ondje stradale, među njima i djeca: 86 je dječjih života ugašeno. Najmlađa žrtva bio je Ivan Kljajić, imao je samo šest mjeseci. Kada su stotine ranjenika i osoblja iz vukovarske bolnice odvedeni na stratište, na Ovčari je zvjerski ubijen i 16-godišnji Igor Kačić. Divljanje srpskih četnika pod nadzorom i uputama vrha JNA nastavljeno je u danima poslije pada grada kada su ubijena i djeca poput dvogodišnje Mateje Aleksander i četverogodišnjeg Mateja Veseleka. Trinaestogodišnji Igor Černok smrtno je stradao u proboju. Četverogodišnja Martina Štefančić ubijena je u Borovu Selu, kao i dva malena dječaka iz obitelji Pakšec. Kolone prognanih napustile su Vukovar, a malena Željka u plavom kaputiću ostala je simbolom tragedije djece koja su morala poći u izgnanstvo. Dvadeset dvoje djece ubili su srpski teroristi u Zadarskoj županiji, u Zadru i okolici. Okupiran je i velik dio Banovine: u Petrinji je pobijena obitelj Kozbašić zajedno s dvoje djece, Alenom i Tamarom. U selu Kostrići smaknuti su svi stanovnici, među njima dvogodišnji Tomislav Jurić i njegov brat Dario, kojemu je bilo pet godina. U Karlovačkoj županiji smrtno je stradalo osamnaestero djece, u gradu Karlovcu jedanaest, nekoliko mališana u Rakovici, u Slunju, Ogulinu i Dugoj Resi, troje djece u Grabovcu. Ni poslije trijumfa Hrvatske vojske u Oluji nisu prestale tragedije: na početku 21. stoljeća četvero djece iz Škabrnje teško je ozlijeđeno u eksploziji mine.

Svima njima posvećen je ovaj film. Posveta je on i roditeljima te djece: svatko od njih na svoj se način borio s najvećom tragedijom koja se roditelju može dogoditi – smrti djeteta. Neki su imali stručnu pomoć psihijatara i psihologa, pili su lijekove bez kojih ni danas ne mogu. Druge je održala molitva.

Snimanje je pri kraju; do sada su snimljene ispovijesti 15-ero roditelja koji iznose svoje tragične sudbine. U filmu će biti predstavljen i niz fotografija, dokumenata i filmskih materijala iz doba kada su djeca stradavala, a očekuje se da će biti dovršen do Dana državnosti 30. svibnja ove godine. – Svaka je priča na svoj način tragična, ali posebno teško bilo je slušati Josipa Stanića, kojemu su ubijeni žena, majka i troje male djece – kaže Jakov Sedlar koji je, kako ističe, od samih početaka ovoga projekta imao podršku ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda.

No, da bi film mogao realizirati, obratit će se i nekim gradovima i županijama te tvrtkama za koje vjeruje da imaju osjećaj za ovu prešućenu temu i da će mu financijski pomoći jer bez njihove pomoći film neće biti moguće dovršiti. Prešućivanje tema – Činjenica što je do sada ova tema bila prešućena upravo je sramotna. Ne mislim da je to slučajno. Baš ću zato napraviti film da istina o stradanju djece u Domovinskom ratu iziđe u hrvatsku, ali i svjetsku javnost – kaže redatelj otkrivajući da će film biti preveden i na engleski jezik, a nakon Hrvatske dogovorene su i projekcije u SAD-u, Kanadi i Australiji. – Današnja djeca rastu u miru i sigurnosti. U njihovim školskim udžbenicima rijetko se ili nikako spominju djeca ubijena ili ranjena u srpskoj agresiji, još se manje govori o uništenim obiteljima, o trajnim posljedicama za ljude koji su kao djeca preživjeli ratne strahote. O posttraumatskim stresovima, depresiji i anksioznosti mnogih kojima je rat uništio život saznaje se s vremena na vrijeme, poglavito u crnim kronikama. No, postoji i svjetlija strana. Djeca su neobično otporna bića, velik broj njih našao je svoj način preživljavanja i potisnuo noćne more ratnih vremena koja se, nadajmo se, neće ponoviti – kaže Sedlar i dodaje: – S obzirom na temu filma, na činjenicu da do sada ništa ovakvoga nije snimljeno te na niz potresnih, a nikada ispričanih priča, uvjeren sam da će “Hrvatski anđeli rata” premašiti gledanost moga posljednjeg filma “3069” o samoubojstvima hrvatskih branitelja, koji je imao više od 55.000 gledatelja. Više od četiri stotina djece počiva u hrvatskoj zemlji. Dvadeset razreda. Djeca koja nedostaju Hrvatskoj, djeca koja nikada neće postati liječnici, pravnici, umjetnici, radnici, nikada neće preuzeti seoska imanja svojih roditelja. U očajnoj demografskoj slici današnje Hrvatske i to je praznina koja vapi u nebo. Nebo s kojeg nas gledaju naši mali hrvatski anđeli – poruka je ovoga potresnog filma.