Na petrinjskom placu postoji jedan mali kafić kojeg su ovog jutra opkolili ljudi željni kave i druženja. Uglavnom stariji građani sjede na klupama na jutarnjem suncu i razgovaraju. Čini se kao da su se barem na kratko opustili i udaljili od problema koji su od 29.12. prošle godine postali njihova svakodnevnica.Pored njih je ograđen prostor tržnice, a odmah pored ograde friško srušena i u hrpu betona pretvorena omanja i poduža zgrada koja se tu nalazila. Nitko ne zna zašto su baš taj objekt u kojem nitko ne živi srušili, ali ona je na samom rubu dvorišta stambenih zgrada koje uskoro čeka rušenje i gdje će nastati veliki prazni prostor.

Ljudi stoje bespomoćno. Tješe se riječima. Glasno govore. Psuju od jada i tuge. I nemoći. Stanari stambenih zgrada koje su se opasno raspuknule i kojima doista nema pomoći, na svoju ruku i riskirajući glavu na ramenima ulaze u razorene stanove i na brzinu pokušavaju iznijeti neki komad njihovog života koji je zauvijek stao tog kobnog dana. Nema im tko pomoći izvaditi namještaj iz stanova, tek neki odvažni momci penju se stepenicama koje izgledaju kao da je upravo eksplodirala bomba. Oni su potpisali suglasnost o rušenju njihovih stambenih zgrada koje će se ovih dana i dogoditi. Kažu, prvo će srušiti staru zgradu Općinskog suda, a zatim i zgrade na početku Gajeve ulice. Tko ima hrabrosti ući u opasno oštećen stan i nešti uzeti prije nego što bageri sve to samelju u bezličnu masu, ima još malo vremena.

Snježana Kosijer je jedna od tih nesretnih ljudi, stanara koji će zauvijek izgubiti svoj dom i uspomene. 1995. je sa suprugom Ivicom koji je bio pripadnik Hrvatske vojske, profesionalni vojnik u Gromovima s 1964 borbena dana u ratu kupila ovdje stan, rodilo se troje djece i sve do kraja prošle godine bilo je dobro. A onda je onaj ranojutarnji prvi potres zatresao njihov stan, malo se raspuknula žbuka na zidovima i popadale stvari, ali nije to bio nikakav veći problem. Lako se mogao popraviti. Ali dan poslije, u tih kobnih 12:19 minuta, Snježana je iz svog stana od 64 kvadrata na prvom katu Gajeve 3. otišla kad više kod susjeda Jadranke i Miše Heleša na kavu. “Kako sam uhvatila šalicu u ruke, sve se počelo strahovito tresti. Sa zidova su počeli padati kuhinjski elementi, suđe se razbijalo po podu, a ja sam se sakrila pod kuhinjski stol. Kroz maglu sam vidjela susjede kako stoje ispod štoka od vrata i zovu me jer me ne vide. Kad se sve malo smirilo, podignuli su me i izveli iz stana, a kad sam vidjela raspuknute stepenice i srušene zidove koji su pali na njih, izgubila sam svijest. Oni su me uhvatili i iznijeli izvan zgrade” – kaže Snježana.

Kako su je iznijeli van, ona se više nikad nije vratila u stan. Nikad više nije nogom kročila u zgradu jer se boji. A ima i pravo. Zgrada izgleda grozno i opako opasno. Ono što Snježanu muči je i njena bolest pretjerane klaustrofobije i ne može ući u skučeni i zatvoreni prostor, a ova nenadana situacija ju je još više prestrašila,tako da jednostavno ne može ni pomisliti na život u kontejnerskom naselju jer ju to plaši. Obitelj je trenutno privremeno kod kćeri u Zagrebu, već skoro dva mjeseca traže stambeno zbrinjavanje i od Ministarstva obrane i od APN-a, ali ništa se nije još dogodilo.

Njen suprug ulazi u podrum zgrade i na brzinu izvlači neke stvari i trpa ih u auto prikolicu. On je bio izvan stana u vrijeme katastrofanog udara, a morao se vratiti po psa koji je ostao u stanu. Njegovi ratni prijatelji iz Crnih mambi su mu pomogli da iznese osnovne stvari iz stana čije stanje opisuje na način da su, kako kaže, cimeri sa susjedima jer su zidovi puknuli i mogu jedni drugima u stan. “Rekli su nam da će ovaj tjedan početi s rušenjem ovih četiri zgrade,ali nitko ne govori kad će se nešto sagraditi i što će s nama biti. Mislim da će puno ljudi otići iz Petrinje”-veli Ivica.